Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Najava • Piše: MV Info • 26.10.2013.

Vedrana Rudan predstavlja svoj novi roman 'Amaruši'
Održava se
29.10.2013.

VAŽNO:

Zbog bolesti Vedrane Rudan, OTKAZUJE SE tribina KNJIGE NA KAUČU koja je trebala biti održana u utorak 29.10. u Supercaffeu.


***

Vedrana Rudan
ovih je dana objavila svoj novi roman "Amaruši", u izdanju V.B.Z.-a, za koji će reći da je roman posvećen ljubavi.

U romanu se kroz oči djevojčice Amaruši, tematizira "brak, preljub, odlazak, povratak, djeca, nezaposlenost, Afganistan... pa čak i ljubav", a što o svemu misli Vedrana Rudan, saznajte u kratkom razgovoru koji je s autoricom, povodom skorašnjeg predstavljanja knjige na Festivala PAZI, KNJIGA!, vodila Ana Ðokić.

U razgovoru saznajte zašto Vedranu Rudan pojam "rudanovski" izbacuje iz čizama s niskom petom, zašto smatra da u životu nema dijaloga, zašto ne voli knjige debele poput telefonskih imenika, zašto je njezini junaci uvijek iznenade pa čak i kad je ljubav jača od nevjere i zašto iskreno vjeruje u LJUBAV.

*
 
Ana Ðokić: "Amaruši" je i naziv Vašeg najnovijeg romana i ime četverogodišnje djevojčice, vrlo bitnog lika u knjizi. Zašto baš - Amaruši? 

Vedrana Rudan: Amaruši... Kako krasno zvoni to ime. Složenica od "ljubiti" i "rušiti".

Je li Amaruši i po svom imenu i po svojim nevinim godinama, i po svome ponašanju, razmišljanju, govoru, kontrast svim onim teta Sekama, nonama, nonićima, teta Tanjama, Anama koji u vašem romanu boluju, tuguju, vrište, psuju, čeznu, svađaju se, varaju, pate. Je li Amaruši neka vrsta anđela promatrača?

Jest.

Ukratko, Amaruši postaje slučajni svjedok životnih razočaranja svoje šezdesetogodišnje none i njezine stare prijateljice, kao i nezadovoljstva vlastite majke i oca koji svaku večer u krevetu razgovaraju (većinu se vremena uglavnom prepirući zbog nedostatka novca, želje za boljim životom itd.). Kako biste ispričali ovu priču, odlučili ste se za vrlo zanimljiv, rekla bih, radiofonijski, stil pisanja. Vaš tekst je zgusnut, sastavljen je od dijaloga koji nemaju proreda već slijede jedan drugi, i iščitavajući ga (što zahtijeva određeni stupanj koncentracije čitatelja) mi sve vrijeme vrlo živo čujemo glasove junaka. Čujemo njihove "paralelne monologe" u kojima svatko od aktera "pjeva svoju pjesmu" uglavnom ne slušajući druge. Sve to stvara osjećaj opće kakofonije koja nam vrlo živo predočava kako svi mi danas uglavnom živimo jedni pokraj drugih, ali ne i jedni s drugima.

Uvijek mi je bilo teško razgovarati sa novinarima koji o književnosti znaju više od mene. Sve što sam ja htjela svojom knjigom reći vi ste detektirali. Što bih morala odgovoriti? Da li mi je bilo teško napisati knjigu bez opisa interijere, planina, nizina i dubokih mora, izraza lica, boje glasa, cipela... Nije. Obožavam književnost svedenu na elementarno. Ne volim knjige debele poput telefonskih imenika. Čitav ljudski život može stati u pet rečenica. Glasovi, glasovi, glasovi... Stalno slušamo glasove, ljude koji govore sebi sjedeći pored drugog ljudskog bića koje također govori sebi. U životu nema dijaloga. To sam možda htjela reći svojom novom knjigom.

Ako bih roman i dalje opisivala u ovom "audio kodu", najglasniji od svih, i iznimno dojmljiv jest glas (točnije rečeno - krik) ostavljene none. Vi, kao spisateljica čak i ne dajete nekog pretjeranog prostora u svome tekstu čitatelju da zauzme posebno blagonaklon i emotivan stav prema glavnoj junakinji, jednostavno je puštate (kao nekakav neutralni promatrač koji samo opisuje stanje stvari) da tuli i vrišti i taj njen očaj udara čitatelja ravno u želudac. Mnogo jače nego bilo koje razumno suosjećanje. Je li to bila svjesna namjera prije nego ste krenuli u realizaciju romana, ili je taj ženski vrisak pun bola naprosto nadošao putem?

Zanimljiva su vaša pitanja. Pred pet minuta sam u smeće bacila bilježnicu ispunjenu natuknicama koje su mi trebale poslužiti za pisanje ove knjige. Ni jedna mi natuknica nije bila jasna. Čudne ideje, čudna imena, nevjerojatan rasplet, nepoznati likovi. Ja još nikad nisam krenula pisati knjigu, a da sam imala u glavi što će pisac reći. Moji me junaci uvijek iznenade. I kraj također.

Ono što mi je bilo vrlo zanimljivo iščitati iz romana jest jedan nimalo "feministički", nimalo "buntovnički", usudila bih se reći nimalo "rudanovski" spisateljski glas. Vaša glavna junakinja  ranjena je žena koja svoju ranjenost uopće ne skriva. Usprkos svim njezinim lamentiranjima o "muškim svinjama" koje nas žene ne vole nego samo "bacaju pod jaja",  nonina strana koju nam vi razotkrivate, mnogo je nježnija i dublja. Iza bijesa i ljutnje krije se čista bol pred kojom sve priče o "pokvarenim jebačima" postaju nevažne jer se ispod sveg tog  teoretiziranja o nevjernim muškarcima krije esencija tuge napuštene žene. Da li se tu možda krije suština ženske emancipacije? Dakle ne u napadima i optužbama kako nas muškarci ne prihvaćaju i ne razumiju i samo koriste kao "rupe", već u priznanju vlastite slabosti?  Da li je suština ženske emancipacije jasno i glasno priznati da nam je život s voljenom osobom bitniji od svih moralnih normi, i da je ljubav mnogo jača od nevjere?

Ovo "rudanovski" me uvijek izbacuje iz čizama s niskom petom. Zašto svi misle da postoji nekakva "rudanovština"? Gdje je vide? Ako i postoji, ja kao osoba nemam s njom nikakve veze. Mislim da ste ipak u pravu, u ovoj knjizi žena je ono što ja držim i ženom i muškarcem, ljudsko biće koje se lomi kad pukne ljubav njegova života. Na nivou borbe za ženska prava ja ću uvijek reći da su muškarci "svinje" i u to vjerovati, najčešće oni to i jesu, ali da nam mogu slomiti srce, ako nisu "svinje" a mnogi nisu, mogu. Mislim da te odjebavanje čovjeka tvoga života zaista može uništiti. Ne mislim pritom na sebe, ja sam neuništiva, stamena, kamena, prava Rudanica, ali vas... I vama slične... Ovo je knjiga o ženi koja muškarca voli onako kako mnoge žene vole svoje partnere. I ne puca im ljubav ni nakon  njegovog susreta s komadom mlađim od njega trideset godina. Pakleni osjećaj. Mora da je pakleni osjećaj.

Ana Ðokić: Je li "Amaruši" oda ljubavi, ili sam ja sve pogrešno shvatila?

Amaruši je definitivno oda ljubavi. Oda Ljubavi. Ja zaista iskreno vjerujem u LJUBAV. Blago nama koji znamo o čemu govorim i pišem.

***

Promocija romana održat će se na književnoj tribini KNJIGE NA KAUČU, u okviru Festivala PAZI, KNJIGA!, u utorak 29. listopada u 20 sati u Supercaffeu (Preobraženska 3, Cvjetni trg, Zagreb).

Razgovor s autoricom vode Ana Ðokić i Zoran Pongrašić.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –