Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Jagna Pogačnik • 27.12.2006.

Vlado Bulić : Putovanje u srce hrvatskog sna

Vlado Bulić (1979.) i “Putovanje u srce hrvatskoga sna” posve sigurno predstavljaju “datum” u domaćoj prozi. Kao prvo, radi se o prvom u moćnoj gomilici književnih blogera koji su gotovo istodobno ukoričili svoje uratke i pokazali kako se književna živost, što nužno ne znači i kvaliteta, posljednjih godina doista odvijala skoro isključivo na internetu, kao supstitutu nekadašnjih tiskanih časopisa. A kao drugo, Bulić je, iako sklon “stvarnosti”, ipak pripadnik posve drugog i novog naraštaja koji nezaobilazne teme rata i tranzicije, prvobitne akumulacije kapitala u Hrvata, gleda iz posve drukčije optike. Riječ je, naime, o onima koji su ratne sirene percipirali kao objavu sretnog trenutka kad ne rade škole, ali su ih njihove posljedice itekako “udarile” u kasnijim godinama mladosti i zrelosti.

Vlado Bulić, ipak, nije “samo bloger”. Jedan je od urednika Libre libere, prije tri godine promovirao se i kao pjesnik, zbirkom “100 komada”, a pod pseudonimom Denis Lalić ispisuje iznimno čitan blog “Pušiona” . Denis Lalić je i glavni junak njegova romana (ili, možda je točnije reći zbirke relativno povezanih priča) u kojem se u svojevrsnoj formi bildungsromana prepoznaju i one autobiografske crte koje je Bulić razotkrio još prigodom promoviranja svoje pjesničke zbirke.

“Rast i razvoj” Bulićeva Denisa Lalića praćen je iznimno uvjerljivim seciranjem političkog i socijalnog backgrounda na kojem se odvija. Satirična je to i opako kritička slika Hrvatske devedesetih i nultih koja fascinira istinskom proživljenošću i smislom za “stvarnosno” filtrirano kroz junakovu optiku. Stepenice odrastanja i sazrijevanja Denisa Lalića su sljedeće: djetinjstvo u vrijeme uzbuna u Dalmaciji, kad je glavni dotok s ratnom katastrofom onaj preko rođaka, pripadnika HOS-ovih postrojbi i prisluškivanja razgovora odraslih, potom mladalaštvo povezano s pripadnošću pankerima za koje u “stvarnosnom” ludilu više nema šanse, preko tipičnog studentskog brijanja, do podstanarskih stanova, prvih poslova i konačnog ulaska u ozbiljnji svijet odraslih, koji ne donosi smirenje.

Bulić je jednako kritičan prema važnijim neuralgičnim političkim točkama devedesetih, kao i prema postavkama kapitalizma na domaći način, od onih koje se tiču naglog prelaska iz političkog u žuto novinarstvo, do apsurdnosti u tvrtkama s engleskim nazivljem i balkanskim načinom rada. Njegovo je “Putovanje”, bez kronološkog slijeda i linearne fabule, strukturirano prije tehnikom linkanja, kao uvjerljiv vodič kroz devedesete i nulte iz tipične generacijske pozicije.

Jedna od dojmljivijih scena svakako je ona u kojoj glavni junak, potaknut potragom za američkim snom Huntera S. Thompsona, polazi u potragu za onim hrvatskim, sakrivenim u stihovima domaćeg Hunterova prezimenjaka, i dolazi do apsurdne točke, tuluma u nekakvoj zabiti dalmatinskog zaleđa, na kojem se znoje pijana muška tjelesa u samom srcu hrvatskog sna.

Ima u Bulića dijelova koji humorom i tematikom nalikuju na Antu Tomića. Globalno, Bulić je ipak posve druga priča. Kad smo kod usporedbi, ima tu i opisa partyja s “bombonima i spidovima”, scena totalnih narkostanja i kriza, kakve smo nalazili u Zajeca, no Bulića apsolutno ne zanima zlatna mladež i njihova ispraznost u stiliziranim slikama, nego autentična hrvatska mladež koja shvaća da su “ipak samo hrpa klinaca stegnutih vilica koje je nekim ratnim čudom zaobišao pubertet i kojima očajnički treba psihijatrijska pomoć ili barem malo sna”.

Bulićeva je proza definitivno stilski neizbrušena i divlja, u konačnici čak i posve sigurno predugačka i “neštrihana” za barem pedesetak kartica, no ta neukroćenost dio je šarma kojim plijeni, čak i kad joj pronalazite očite pogreške. Snažna je to i tmurna priča o posljedicama jednog vremena koje se simbolički stislo u apsurdu pisanja i brisanja jednog grafita, od početnog TITO, preko HDZ-a, do TBF-a. Posljedicama na cijelu generaciju koju “ona stvar” ne boli samo zbog predoziranja vijagrom, nego i zbog mnogo ozbiljnijih i dugotrajnijih stvari za koje nisu sami krivi.

***

Rodom iz mjesta između Splita i Omiša, njegov je “prijelaz iz ruralnog u urbano, od motike do interneta, bio praćen narkoticima”, kako je tada sam izjavio.

“Putovanje” tako donosi razvoj Denisa Lalića od ranih dana, kada je s djedom krčio stijene po vlaškoj goleti, preko školovanja u Splitu, studija u Zagrebu, sve do zaposlenja na internetskom portalu i trenutka kad kuca na vrata uspješnosti koja se manifestira novim i ozbiljnijim poslom menadžera, stalnom curom i stanom u centru grada.

Ili, putem narkotika, to izgleda nekako ovako - od trave, preko bombončića, do koke.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –