Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Nikola Petković • 13.06.2010.

Vojka Smiljanić Ðikić : Prevođenje mora
Održava se
01.01.1901.

U svijetu u kojemu od nas višnje biće uglavnom uvijek prašta, jer da umjesto toga kažnjava »ništa živo na zemlji ne bi ostavi(l)o« dok se njegovi izabranici, kao što je to u slučaju primjera iz ove knjige slučaj s Mojsijem, ne zaljubljuju u mlade djevojke sve u strahu da bi se, pokazavši da umiju voljeti, otkrili kao nedostojni božjeg izbora, Vojka Smiljanić Ðikić, s pravom se pita može li se i treba li se, nakon iskustva ratnog Sarajeva, tragati za dimenzijama čarobnog, magijskog, duhovnog u sekulariziranom svijetu.

Kada se kulture sudare u dijalogu koji se ne vodi riječima, za njih je prihvatljivo reći da su uzajamno neprevedive. Ono što možemo prevesti su riječi. Možemo i čekati da dođu bolja vremena za nas, a lošija za prijetnju. I dok razmišljamo možemo li »pojesti vlastitog monstruma dok leži u nama«, možda možemo (što Vojka i čini) posegnuti za riječima poezije kojima ćemo, bez obzira na njezinu složenost, ispisati kulturu.

Pritom se, što je u ovoj knjizi, čini se, veoma važno, ne opterećujući imperativom kulturalnog razumjevanja. Jer, baš taj imperativ koji u sebi sadrži svijest o granicama sučeljenih kultura, u sebi sadrži veoma opasnu riječ: "tolerancija", istovremeno previđajući jednu puno važniju riječ: "uvažavanje". Zašto ne "tolerancija"? Zato jer, ako toleriramo, trpimo. "Uvažavanje" da, jer ako uvažavamo, onda razgovaramo. Definicija identiteta kod tolerancije je: ja sam ja jer ti nisi "ti". Kod uvažavanja smo i ja i ti, pri čemu sam ja ja, a ti si ti. Čak i kad ne razgovaramo.

Očaravanje profanog svijeta u kojemu se knjige pretvaraju u štitove pred surovom zbiljom, katkad u materijal za ogrjev, a ponekad u matrice u kojima je zapisana tajna svijeta koja ne jednom počiva na samome Zlu, osobna je misija ove knjige. Pisana je očima sjećanja za koja Dževad Karahasan kaže da su objektivnija od očiju prezenta kakve mora na glavi nositi očevidac. Govori o vremenima u kojima se sa svakog brda ponad Sarajeva materijalizirala prijetnja. I u sebi i sa sobom nosila, te iz sebe izbacivala "kraj govora". Knjiga je nastajala "između jezika i praznine koju ne možemo imenovati". Poput pjesničke adaptacije "Dekamerona" koji riječima materijalizira kugom poharanu Firencu, ova oda Sarajevu pisana iz najsvjetlijih skladišta osobne slobode pjesnikinje koja je spakirala svoju bivšost i uputila se u tjelesnost osobnog mediteranizma, tamo na neke otoke, u neku gastro-ontologiju, gdje tijelo biljaka miriše i gdje je i sama smrt prirode, nutriens.

Pisanje bivšosti fantastična je poetička dimenzija ove knjige pjesama. Vojka to zna. Preumorna po prekapanju loših autentičnosti kultura koje jedino vode u veliku i zajedničku smrt, odlučila je pronaći mjesto u kojemu biva produktivni zaborav. Jedino tako, ranjeni poviješću koje je, dok je aktivna, uvijek previše, a kad bi trebala tumačiti svoje hirove, nikad dosta, moći ćemo dalje bezbolno pamtiti razloge radi kojih sjećanju pretpostavljamo zaborav... "Jer hrabrost da se sećamo", završava Vojka, "napušta nas brže nego život." I zato je ova knjiga neobično važna.

A nije slučajno to što se čitanje ove knjige podudarilo s posjetom poznatog američkog filozofa Akeela Bilgramija našem gradu. Ilustrirajući primjer ograničenja prirodnih znanosti u nastojanjima i izvedbi tumačenja svijeta, Bilgrami se sjetio ribara čija je brodica sučeljena s morskom pijavicom. Iako je pijavica itekako konkretna prijetnja ribaru na ribarici, znanost je ne proučava: ona proučava pijavicu, proučava ribara, proučava svojstva plovila na kojemu ribar obavlja posao, ali ne proučava prijetnju. To što je ona stvarna, znanost ne zanima: dapače, ona je razvodnjava u jeziku prevodeći je u neutralnu riječ »fenomen«.

Knjiga Vojke Ðikić u dijaloškom je odnosu s raspravom ovog filozofa, a čitatelja podsjeća da tamo gdje prestaje znanost, uskače poezija. "Prevođenje mora" materijalizacija je i poetizacija konglomerata neupotrebljenih uzroka smrti. Rabeći pjesnički jezik da njime u okruženje besmisla unese smisao, autorica sustavno pjeva o poziciji napola rasčovječena subjekta u kontekstu prijetnji čija su lica umnožena, ne uvijek prepoznatljiva kao udes. Katkad čak i blaga da mogu čovjeka prevariti.

Hranjiva je ne samo za života, dijaloga i ljubavi gladno tijelo, nego i za duh koji mora naći načina kako da opčara sekularnu zbilju stoljeća koje se, već na početku, nekako djetinje pogubilo.



Vojka Smiljanić Ðikić: "Prevođenje mora"

Naklada Zoro, Sarajevo 2009.


( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –