Znamo da svakog sjajnog pjesnika prate jedinstvene i zavodljive supermoći. Na našu sreću, Šodan ne samo da reže pjesničke rečenice poput britve, bez ijedne riječi viška, već ima sposobnost vidjeti ono što je - u ekonomskim, ratnim i rasnim ideologijama iskrivljenoj stvarnosti - teško vidljivo golim, nesviklim okom. Pažljivo slikajući kulise pjesme vješto izabranim detaljima, Šodan svuda baca svoje gipke oči, osjetljive poput analitičke vage, a one vide veliko u malom, i malo u velikom, a svakako je i ovom zbirkom demonstrirao, u svom iskrenom i dubokom humanizmu, da ima moć igrati se s površjem društvene percepcije i ukočenim perspektivama, a to ponekad znači spustiti se do čikaškog prosjaka s kartonskom Starbucksovom šalicom, koji će možda biti “taj posljednji globalni junak”.

I mi ga čitajući vidimo, kao da je tu, kraj nas. I zato nije bez razloga jedan od ciklusa zbirke naslovljen “Lica u prozorima”. Obdaren koktelom ironije i empatije, Šodan s izoštrenom psihološkom intuicijom i diskurzivnom lakoćom ulazi u “lik” koji ga zanima, i suvereno govori iz njega. Protagonist postaje jasno ocrtan lik u prozoru, pomalo pop-art portret, a pomalo pjesma-mašina za proizvodnju istine. Šodan, svojim stilom i poetskim postupcima, baš kao da je rastao na najboljim bez okova narcističkih preokupacija i zamke introspektivne patetike - a opet iz prezentnosti u ovoj zbirci stvara blistave nakupine moćnih biografskih i pseudomonoloških pjesmama a što je intrigantan pjesnički model prilično rijedak na našoj pjesničkoj sceni.

I ne samo time, već i svime onim što se ima tek otkriti a ostalo je neizrečeno ovdje, ovaj izvrsni pjesnik svima nama još jednom dokazuje da se može “pisati od življenja”.

Dorta Jagić

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.