Roman "Kafkin podrum" Borisa Perića inspiriran je pasusom iz jednog Kafkinog pisma. Riječ je o ideji bijega u samoću, kompletnu izolaciju, u kojoj bi se pisac mogao posvetiti svojoj jedinoj istinskoj preokupaciji – pisanju. Tako bi nastalo djelo koje bi bilo čista, nepatvorena književnost, potpuno neosjetljiva na kontekst u kojem se piše, autentični glas autora.

Kafkina ideja o izolaciji u podrumu, kao uostalom i ostatak njegova opusa, ambivalentna je ironijska igra u kojoj je upravo takav poduhvat smišljen kako bi subvertirao samu ideju iz koje se rađa. Stoga ne treba čuditi što Perićev roman započinje scenom dijaloga između pisca i urednika, koja sama po sebi nosi kompleksnu konstrukciju nastanka književnog djela, što je možemo razumjeti kao temeljni konflikt dviju pozicija koje se nameću kao ključne za stvaranje književnog teksta – proizvodnja i potrošnja.

S jedne strane urednik, koji je uvjeren da poznaje tržište i čitatelje te koje ih teme zanimaju, a s druge pisac, koji vjeruje u mističnu moć autora sposobnog da svojim tekstom zavede ili čak stvori publiku. Perić se ne samo bavio tumačenjem Kafke u svojoj zbirci eseja Važno je zvati se Gregor, već je i prevodio Kafkine pripovijetke i prozne fragmente, tako da je detaljno upoznat s Kafkinim stilom, što ga ovdje suvereno uvlači među retke vlastitog autorskog izričaja.

Sve to daje naslutiti da će roman "Kafkin podrum" zaintrigirati ne samo za znalce upućene u Kafkino djelo već i za široku publiku koja, htjela to ili ne, upravo živi u kafkijanskom vremenu i osjeća senzibilitet koji će joj roman ponuditi.

Konflikt pisca i urednika, autohtonog autorskog glasa i navodno autohtonog ukusa publike nastaje zajedno s modernom i industrijskom revolucijom. Danas ga se ponovo dohvaćaju filozofi i politolozi otvarajući – mahom kroz kafkijansku prizmu – problem suvereniteta, koji predstavlja jedno od krucijalnih političkih pitanja današnjice. Tako će Kafku kao književni primjer svojih uvida koristiti i Giorgo Agamben u "Homo Saceru", Slavoj Žižek u "Sublimnom objektu ideologije" te Eric Santner u "Psihoteologiji svakodnevice" i "Kraljevim ostacima" – da navedemo samo neke.

To novo okretanje Kafki pokazuje koliko su nedostatne interpretacije koje su ga dovodile u isključivu vezu s otuđenjem ili nacističkom prijetnjom. Kafkino je pisanje, kao uostalom i njegov život, snažno označeno tim procjepom suvereniteta i nemoći pojedinca da preuzme i – moglo bi se reći – probavi ostatke kraljevog suverenog tijela. Stoga je on možda više pisac 21. negoli 20. stoljeća. (iz recenzije)

Boris Perić rođen je 1966. u Varaždinu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao germanistiku i filozofiju. Bavi se književnošću, književnim i znanstvenim prevođenjem, te publicistikom i novinarstvom. Radio u više javnih glasila obrađujući teme iz kulture, znanosti, unutarnje i vanjske politike. Prozna djela i prijevode s njemačkog i engleskog, te na njemački jezik objavljivao u hrvatskim i inozemnim književnim časopisima. Uvršten u više književnih antologija. Za književne prijevode i autorska djela više puta nagrađivan.

Objavio je desetak djela, među kojima i: "Heartland" (pripovijetke, 1995.), "Vampir" (roman, 2006.), "D’Annunziev kod" (roman, 2007.), "Ogledi o ekstazi" (eseji, 2011.), "Povratak Filipa Latinovića" (roman, 2013.), "Zagabrijel" (roman, 2018.), "Povijest paučine", "Zagabrijel II" (roman, 2019.) itd. 

Roman "Povratak Filipa Latinovića" ušao je u uži izbor t-portalove nagrade za najbolji roman godine. Urednik je biblioteke Prezreni na svijetu, a nedavno je ostvario veliki uspjeh s prijevodom "Balada Petrice Kerempuha" na njemački jezik. Član Hrvatskog društva pisaca, Društva hrvatskih književnika, te Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Živi i radi u Zagrebu kao samostalni umjetnik.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.