Povratak u prošlost, u cinéma vérité stilu, to je, otprilike, "Kino Sloga". Jer kratke priče Ivice Prtenjače poput starinskih su filmova, meke i titrave, ispisivane u sjecištu silnica nostalgičarskog dokumentarizma i čiste poezije. Optimizam pamćenja učvršćuju nas u uvjerenju da su te sedamdesete, pa i osamdesete bile nježnije doba, ljudi bezbrižniji dobrostiviji, društvo humanije. No nikako besklasno, blago ukazuje autor, pogotovo ne u specifičnom  prostoru u kojem odrasta njegov junak. Ove proze, a čitamo ih ovdje trideset i sedam, rađaju se iz djetinjeg iskustva socijalne nejednakosti, iz nelagode koja se kod senzibilnog, svevidećeg, a ipak vrlo sretnog dječaka javlja u susretu s drugačijima, s privilegiranima. Taj sram, to hrvanje s klasnim nasljeđem impregnira ove sublimne komadićke osobne povijesti odredivši ih kao melankolične, u mnogočemu gorkaste.

Filtar kroz koji gledamo Prtenjačine pažljivo kadrirane prizore fina je prašina; ona iz dvorane davno ugašenog kinematografa iz naslova, ona od brašna koju do mirovine u pekari udiše dječakov otac, ona od stijene koju nakon posla taj otac razbija da bi podigao dom za svoju obitelj, ona iz stolarije u kojoj za šlajfericom radi majka, konačno, ona sa seoskih cesta Ravnih kotara gdje se kod djeda provode veličanstvena ljeta.

Onodobni riječki prigrad, kako ga Ivica Prtenjača lirski ispisuje u svojim pripovijestima, njeguje vrijednosti zajedništva i solidarnosti, multietničko susjedstvo zbija redove poput složne porodice, no lučki grad vibrantan je pa i surov melting pot u kojem se slijepe točke radničkih biografija oštro odbijaju o dekadenciju starosjedilačke elite. "Kino Sloga" divan je primjer socijalnog realizma, nimalo naturalističkog, nego poetskog i romantičnog, zapetog između infantilne idealizacije i preuranjene svijesti o vlastitoj deprivilegiranosti, ali i sreći zbog  povlastice najveće od svih, a ta je neupitna roditeljska ljubav.

Ivica Prtenjača rođen je 1969. godine u Rijeci, gdje je studirao kroatistiku na Pedagoškom fakultetu. Radio je kao čitač vodomjera, naplatničar plina, dostavljač sladoleda, skladištar, građevinski radnik, galerist, serviser vatrogasnih aparata, trgovac, knjižar, voditelj marketinga, glasnogovornik.

Objavio je više knjiga poezije i proze od kojih: "Dobro je, lijepo je", "Pisanje oslobađa", "Uzimaj sve što te smiruje", "Brdo", "Tiho rušenje", "Plivač", "Sine, idemo kući", "Kino Sloga". Po dvostruko nagrađenom romanu "Brdo" snima se igrani film. Knjige su mu prevedene na nekoliko jezika, više je puta nagrađivan i antologiziran. Živi i radi u Zagrebu kao radijski autor i slobodni umjetnik. 

Primio je sljedeće nagrade: Nagrada 25. Salona mladih za književnost, 1998., Nagrada za najbolju knjigu pjesama autora do 35 godina, Kvirinovi susreti (2001.), Kiklop za pjesničku knjigu godine (2006.), Dobriša Cesarić za još neobjavljeni pjesnički rukopis (2009.), Risto Ratković za pjesničku zbirku, Crna Gora (2010.), V.B.Z. i Tisak media nagrada za najbolji neobjavljeni roman 2014.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.