U procijepu između salonskih rasprava jesmo li u književnosti završili s temama rat(ov)a devedesetih ili je za pisanje najbitnija vremenske distanca, Nebojša Lujanović napisao je roman "Tvornica Hrvata" u kojem se bavi najsramotnijim i najapsurdnijim pitanjem toga doba – jesmo li mi naši?

U bijegu od rata jedna obitelj iz Srednje Bosne svoj privremeni dom pokušava graditi u Zagrebu. Majka, seka, dida i dvanaestogodišnji dječak suočavaju se s mrzovoljom novih susjeda i težinom egzistencije osuđene na humanitarnu pomoć, sve dok jednoga dana majka ne savlada administrativne „rupe“ i suvereno zasjedne na čelo – tvornice Hrvata!

Pod dimnjakom te tvornice punom parom proizvode se instant Hrvati i nabavljaju dokumenti koji znače spas. Pa tko to ne bi platio? Dječak čijim je glasom ispripovijedan ovaj roman odrastao je preko noći i povremeno zna začuditi njegova ozbiljnost. Ja mislim da je najzajebanije u ratu odrastati, zaključit će i doista nemamo argumenata kojima bismo ga mogli demantirati.

Nebojša Lujanović uvjerljivim je glasom, s osjećajem za nijansiranje sitnih detalja na rubovima tragedije i komedije, napisao roman o ljudima koji se teško mogu složiti koje je boje bio ormar u njihovu nekadašnjemdomu, jer događaji potiskuju sjećanja, ali nikada neće do kraja klonuti duhom jer su iz svoje prošlosti, ako već ništa drugo, ponijeli neuništivu životnu logiku – uvijek neki kurac, od toga se sastoji život.

"Tvornica Hrvata" je roman koji ipak završava smijehom, možda i zato što je jasno da njegovi protagonisti neće postati netko drugi – iako se to od njih traži i sami se oko toga trude – nego će ostati svoji. I dobro da je tako, za život i za priču.

Nebojša Lujanović (1981., Novi Travnik, BiH), diplomirao komparativnu književnost i sociologiju (radom o Andrićevim pripovijetkama) te politologiju na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Poslijediplomski studij komparativne književnosti, kulture, izvedbenih umjetnosti i filma u Zagrebu dovršava 2012. obranom doktorskog rada "Između nacionalnih književnosti – identitet i pozicioniranje autora od Andrića do Jergovića". Kao vanjski suradnik, u naslovnom zvanju docenta, izvodi nastavu na Filozofskom fakultetu u Splitu i Zenici. Objavljuje znanstvene radove i sudjeluje na znanstveno-stručnim skupovima iz suvremene hrvatske i regionalne književnosti, sociologije književnosti i kulturalnih studija.

Vodi festivale (Pričigin i Festival svjetske književnosti u Splitu), kao i radionice kreativnog pisanja. Prikaze znanstveno-publicističkih naslova objavljuje na Trećem programu hrvatskog radija (Bibliovizor). Otac dvoje djece: Lovre i Loti. Hobi – trčanje europskih maratona.

Objavio je sljedeća prozna djela: roman "Stakleno oko" (Parnas, 2007), zbirku priča "S pogrebnom povorkom nizbrdo" (Algoritam, 2008.), roman "Godina svinje" (Algoritam, 2010), roman "Orgulje iz Waldsassena" (EPH-Liber, 2011), roman "Oblak boje kože" (Fraktura, 2015), roman "Južina" (Fraktura, 2019) i priručnik za kreativno pisanje "Autopsija teksta" (CeKaPe, 2016). Godine 2018. objavljuje znanstvenu knjigu "Prostor za otpadnike : Od ideologije i identiteta do književnog polja" (Leykam International). 

Trenutno zaposlen kao docent na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku. Živi u Splitu.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.