"Sunčanik", novi roman Damira Karakaša donosi slojevitu lirsku priču, istovremeno nježnu i grubu, o putovanju djeda i unuka, o njihovoj potrazi za vragom – postoji li on uopće?

Hodajući kroz zadivljujuću prirodu svjedoče neobičnim događajima i upoznaju osebujne ljude, gradeći međusobnu povezanost i bliskost.


Nova knjiga autora sa zasluženom reputacijom vrsnog stilista mnogo više roman no što su „Proslava“ i „Potop“, u prvom redu stoga što ovo jest djelo čija duljina neće izazivati nesigurnost pri, ako ne drugim, onda barem bibliotečnoj klasifikaciji. No i ovaj put, neovisno o tome treba li uz „Sunčanik“ stajati UDK oznaka 82-31 ili 82-32, nećemo pretjerati kažemo li da je i opet posrijedi vrijedno ostvarenje. Pa tako i sada, baš kao i u tekstu o „Potopu“, stoji usporedba sa Sándorom Máraijem, mađarskim piscem i egzilantom koji je izniman estetički nivo postizao, prije svega, dosljednim pridržavanjem načela jezične ekonomije.

I Márai i Karakaš birali su/biraju riječi, između dviju krajnosti radije ustrajući u pretjeranom oprezu pri upotrebi jezičnog materijala. Netko će to, govorimo li o ponavljanoj praksi, ocijeniti kao autorsko ziheraštvo (ili, još bolje, ziheraško autorstvo), a netko kao dosljednu stvaralačku discipliniranost. Jednostavnost radnje, (ne)dovršenost fabule, baš kao i njena eliptičnost, odgovaraju sintaktičkom stanju jezika u čijim zasebnim rečenicama ne manjkaju elipsa, metafora i simbolika – uz dodatak, dakako, da je (ne)prepoznavanje simbola (ili pridavanje simboličkog značenja kojoj riječi/pojmu/sintagmi), u velikoj mjeri problem čitateljskog rakursa.

Franjo Nagulov (Moderna vremena)


***

Kad tražimo zlo, treba ići među ljude. Zlo je u čovjeku, ne u vragu. Nisam dugo čitao tako nešto u hrvatskoj književnosti. Remek-djelo!
Ivica Đikić, Jutarnji list

"Sunčanik" je poput goleme simfonije satkane od gustog, slojevitog jezika koji se raspliće u dugačkim, razvedenim rečenicama, valovito zahvaćajući svaki titraj vanjskog prostora i unutarnjeg života likova. Karakaš ponovno gradi svijet iz istog toposa: sirovog jezika, škrtosti prirode i Like – arkadije i pakla, povijesne rane, mitske šume u kojoj čovjek traži smisao, iskupljenje ili vlastitog vraga.
Gea Vlahović, Tportal

 Karakaš je i ovaj put, prkoseći baroknom horizontu očekivanja suvremene publike, isporučio najljepši komad minimalističke estetike.
Franjo Nagulov, Moderna vremena

Roman raskošna jezika u kojem svaka riječ ima značenje, stilski dorađena do tančina. Remek-djelo!
Jasenka Leskur, Slobodna Dalmacija

Ovaj kratki, intimni roman sukus je ljepote, i moram zaključiti kako je Karakaš nadmašio sam sebe.
Ilina Cenov,  Journal

Briljantan je on u tom minimalizmu koji funkcionira dvostruko; na mikrorazini rečenice i makrorazini romana u cjelini.
Jagna Pogačnik, BestBook

Ako su na imaginarnoj geoliterarnoj karti ucrtane šume iznikle iz djela klasika književnosti, od bajkovitih šuma Braće Grimm pa sve do metafizičke Danteove, na njoj se nedvojbeno nalazi i Karakaševa.
Sanela Pliško, Istra24 

"Sunčanik" je vrhunsko djelo!
Nada Gašić, književnica

Ne znam kako ga opisati, ali "Sunčanik" je remek-djelo. Već me danima ne napušta promišljanje što se tu zapravo događa, koliko je vremenskih linija i gdje se preklapaju, koliko je majstorski i suptilno izveden taj hint, kroz pištolj i roščiće bika, da nismo u istoj vremenskoj liniji zapravo i da su djed i unuk mrtvi, možda, i svi ostali, možda... nevjerojatan roman.
Alen Brlek, pjesnik

Naslov ne asocira uzalud na Kiša, ima tu i Mirka Kovača, Tarkovskog i Mimice (djed i unuk putuju kroz šumu i dolaze na sajam!), ali sve te natruhe elementi su djela obilježenog prije svega individualitetom svog autora. Damir Karakaš nakon "Sjećanja šume" i "Proslave" iznova je napisao antologijski roman.
Damir Radić, kritičar

"Sunčanik" Damira Karakaša još jednom je potvrda spisateljskog dara koji iz malih pokreta, iz detalja, uspijeva ponuditi velike domete. Na koncu, usljed, sad već višedecenijske, poplave kriptoautofikcijske književnosti, Karakaš nam dojmljivo pokazuje koliko je važno imati maštu, sanjati i poimati da literatura jeste nešto više, nepristajanje na jeftina ispisivanja svakodnevice, već nastojanje da se zaviri u ono nevidljivo, što ne možemo prvotno spoznati i što izmiče. Otuda, ovaj roman jeste vitalnost književnosti, kao umjetnosti neprestane potrage i rada u jeziku.
Đorđe Krajišnik, Oslobođenje

Damir Karakaš u svome nevelikome, ali moćnome, gusto napisanome romanu "Sunčanik" iz vrlo bliske perspektive pripovijeda neobično zanimljivu, stvarnosnu i mističnu, slojevitu poetsku priču o napuštanju kuće, prostora bitka i danteovskome putovanju začudnim šumskim i inim prostorima starca i dječaka i o njihovoj potrazi za vragom. S gotovo arhetipskim, dubokim praznanjem unuk samo naizgled infantilno promatra svijet, a djed (ded) ga vodi životom, prostorima uma, na kružnome beckettovskome putu bez kraja na kojemu u očaravajućoj i promjenjivoj prirodi sreću neobične osobe na granici života i smrti.
Vesna Muhoberac, Vijenac

Karakašev "Sunčanik", ponikao iz duboke kontemplativnosti i osjećajnosti, u estetskome je smislu pravo remek-djelo, izuzetna leksička bogatstva i idejne složenosti, čime se svrstava u sam vrh suvremene lirske proze.
Vesna Aralica, Kultura u Zagrebu

Stilski izbrušen do savršenstva, ovaj snažno poetiziran tekst donosi priču o odrastanju i čovjekovom odnosu s prirodom. Predviđamo mu status klasika i brojne književne nagrade.
Gradska knjižnica Rijeka – Magazin

Damir Karakaš rođen je 1967. u selu Plašćica kod Brinja u Lici. U Zagrebu je studirao agronomiju, pravo, novinarstvo, a nekoliko je godina radio i kao novinar Crne kronike Večernjeg lista, u Splitu. Od 2001. živi u Bordeauxu u Francuskoj a od 2002. do 2007. u Parizu gdje se uzdržava sviranjem harmonike. U Parizu na Novoj Sorboni studira i francuski jezik, izvodi performanse, te izlaže konceptualne radove. Još kao tinejdžer objavljuje karikature i crteže u brojnim novinama u bivšoj Jugoslaviji, a nagrađen je i s nekoliko uglednih nagrada za karikaturu.

Objavio je knjigu putopisa "Bosanci su dobri ljudi" (1999), roman "Kombetari" (2000), zbirku priča "Kino Lika" (2001), roman "Kako sam ušao u Europu" (2004) zbirku priča "Eskimi" (2007), roman "Sjajno mjesto za nesreću" (2009), zbirku priča "Pukovnik Beethoven" (2012), roman "Blue Moon" (2014), roman "Sjećanje šume" (2016), roman "Proslava" (Naklada OceanMore, 2019), roman "Okretište" (Disput, 2021), roman "Potop"(Naklada OceanMore, 2023), a 2024. objavljena mu je i zbirka drama "Avijatičari".

Po knjizi "Kino Lika" redatelj Dalibor Matanić snimio je istoimeni film, višestruko nagrađivan u Hrvatskoj i inozemstvu. Izvedene su mu i dvije drame, "Skoro nikad ne zaključavamo" (2009) te "Snajper" (2013), a romani "Sjajno mjesto za nesreću", "Blue Moon" i "Sjećanje šume" adaptirani su za kazalište.

Roman "Proslava" dobio je 2025. PEN Translate Award britanskog PEN Centra. Prozna djela prevedena su mu na arapski, češki, francuski, makedonski, engleski, njemački, slovenski, rumunjski, bugarski, španjolski i talijanski jezik. Živi u Zagrebu.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.