Bio jednom neki putnik koji je, prolazeći šumom, nabasao na začarani dvorac. U njemu je zatekao likove iz davno ispričanih i dobro poznatih priča. I on sam poželi ispričati priču o vlastitom putovanju, no shvati da je, baš kao i svi ostali likovi u dvorcu, ostao bez riječi.

Na raspolaganju su im samo tarot-karte: komadići iskrzanog kartona ukrašeni zagonetnim figurama. Svaki od likova pronađe na kartama vlastita dvojnika, te uz pomoć slika ispriča svoju priču. Naš putnik-pripovjedač tumači njihove priče i prenosi nam redom njihova junaštva, ljubavi, slabosti, zločine, bezumlje.

Shakespeare, De Sade, Freud, Stendhal, Ariosto, Tasso, Sofoklo, Homer, Eliot, Borges – samo su neke od besmrtnih sjena koje nijemi pripovjedač iz dvorca priziva iznova pripovijedajući stare priče i tragajući za svojom vlastitom.

Dvojba koja Calvina najviše zaokuplja u ovoj knjizi, odnosi se na ulogu suvremenog pisca i njegov odnos prema zbilji. Okušavši se i kao Vitez mačeva (Sveti Juraj, ratnik) i kao Pustinjak (Sveti Jeronim, mudrac), preostaje mu još jedino uloga Opsjenara.

Pisac je onaj koji po sajmišnoj tezgi raspoređuje određenu količinu figura i zatim ih pomiče, povezuje, zamjenjuje, postižući tako određenu količinu učinaka. Učinak Calvinova Dvorca ukrštenih sudbina dvostruko je opsjenarski, kako već dolikuje dvaput ispričanim pričama. Obmana se sastoji u odvraćanju pozornosti: od propasti.

***

Italo Calvino rođen je 1923. u mjestu Santiago de Las Vegas na Kubi, a umro 1985. u Sieni. Jedan je od najznačajnijih talijanskih pripovjedača i esejista druge polovice dvadesetog stoljeća.

Italo Calvino jedan je od najznačajnijih talijanskih i europskih književnika druge polovice 20. stoljeća. S Kube se preselio u Italiju u mladosti. Sudjelovao je u talijanskom pokretu otpora tijekom Drugog svjetskog rata, što je bitno utjecalo na njegove prve radove.

Njegovo stvaralaštvo prošlo je raznoliki književni put, od (neo)realističko-pustolovnog pripovijedanja u ranijim prozama poput «Puta do paukovih gnijezda» (1947), alegorijsko-bajkovite kombinatorike u «Našim precima» (1960) pa do književnog eksperimenta u «Kozmikomikama» (1965) i «T s nulom» (1967). U «Nevidljvim gradovima» (1972) ili «Dvorcu ukrižanih sudbina» (1973) Calvino uspješno mixa žanrove, a roman o čitanju i pisanju «Ako jedne zimske noći neki putnik» (1979) postaje i bestseler.

Esejističko-kritički tekstovi predstavljaju onaj dio Calvinova opusa koji je nastajao uporedo s pripovjednim djelima, poput «Grobnog kamena» (1980), ali ih je većina tiskana posthumno. Među naslovima kao što su «Cesta prema San Giovanniju» (1990) ili «Zašto čitati klasike» (1991), zbog vrlo zanimljivog Calvinovog “futurološkog” pogleda na roman posebno se izdvajaju «Američka predavanja» (1988).

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.