Priča je to ispričana nelinearno, kroz bljeskove i slike koje čine sve naše stvarnosti, samo što ih rijetki imaju sposobnost vidjeti, a još rjeđi zapisati. Radi se o odrađivanju dijagnostike (12) i samospoznaji kroz ljubavnički odnos, o podsjetniku da se sve priče svode na priču o nuklearnoj obitelji i na ulogu koja je nas u toj obitelji zapala.

Nataša Govedić ne lamentira o tome kako se mladi teško daju podučiti, a škole su rigidni sustavi u kojima kreativnost nije na cijeni. Ona iz bogate prakse rada s mladima traži načine na koji možemo s njima stupiti u dijalog. Nastoji osnažiti edukatorice i edukatore za rad s različitim tipovima čitatelja i stilovima čitanja – jer pogubno je pretvarati se da smo jedan, jedna, jedno.

Árpád Kollar zna da su djeca čudni ljudi, koji razmišljaju na drukčiji način. Zato se ne libi u svoje tekstove dodati tonove i tjeskobe koje su naizgled nespojive s djecom. Zašto bi sva literatura za djeci bila vesela, lagana i smiješna? Pa i djeca imaju probleme, umora su, dosadno im je, i odavno znaju da je svijet čudno mjesto. Vjerujem da ovakve knjige pisce za djecu mogu podučiti kako bez predrasuda i...

Likovi i odnosi koje stvara Roman Simić su od ovoga svijeta u kojemu živimo. Znamo ih iz vlastite kuće, iz kvarta, iz razreda u koji nam idu klinci: rastavljeni roditelji, smušeni tata i mama koja ima novog dečka. Tu su i dvije bake, od kojih je jedna otišla u mirovinu da bi postala baka (i kao takva nije baš narativni materijal), a druga je otišla u mirovinu da bi postala to što jest.

Prepjevati pjesmu znači omogućiti tom lirski prerečenom stihovlju da u drugom jeziku suvislo i lijepo zvuči. Protivnik sam jedino toga da pošto-poto to mora biti pjesma koja zvuči kao da ju je napisao hrvatski pjesnik. Ne mora. Jer ako sam ja slijep i svijetom hodam slijep, zašto ne bi i moja prepjevana pjesma malo žmirkala, možda i malo šepala, sve dok ne dođe netko drugi i učini je još ljepšom.