Književnost ulazi duboko u čovjekovu nutrinu. Za književnost može biti jednako važno je li na stol upravo sletjela muha ili je vani počelo kišiti, kao i ishod neke bitke. U tome je razlika u odnosu na historiografiju ili novinarstvo: književnost čuva sjećanje na unutarnji život ljudi, na ono što se događa u ljudskoj intimi.

Bilo mi je važno da glavni lik pronađe nekoga tko mu je poput zrcala. Bilo je to kao da je prvi put uspio vidjeti samog sebe kroz oči druge osobe, otkriti da je živ, da je sposoban osjećati i da je zbilja važan. Zahvaljujući tuđem pogledu otkriva vlastitu povijest. Da, apsolutno, to je ideja ljubavi, to da možeš vidjeti i spoznati sebe zahvaljujući postojanju druge osobe.

Na kulturu gledam kao na nešto što je u suprotnosti sa znanjem 'kako?', znanstvenim znanjem, sposobnošću da interveniramo u svijet i oblikujemo okoliš. Kultura se odnosi na stalnu potragu za smislom, na postavljanje velikih pitanja koja traže odgovor 'zašto'. Zašto smo ovdje? Kako da se snađemo u svijetu?

Svjetska književna republika posjeduje vlastiti autonomni prostor i poimanje vremena neovisno o nacionalnim granicama i političkoj povijesti. Ima vlastite institucije, vlastite 'sudove' u kojima se donosi odluka o onome što je vrijedno, a to su kritike, književne nagrade, prijevodi, predgovori poznatih pisaca.

Fikcija svakako pomaže, jer direktno, sirovo iznošenje emocija nije baš najbolji oblik komunikacije, odnosno, fali nam riječi za predočavanje svih tih čudovišnih dimenzija. Fikcija daje pitkost i onim najtežim stanjima, zato fikcija komunicira i zato je fikcija ljekovita. Puno se lakše nositi sa fikcionaliziranim čudovištem, nego s onim neizraženim koji unutra radi tko zna što.