Pod crvenim svjetlima državnih kabareta presvučenih u pliš i hotela za strane delegacije, u trapericama i košulji od najlona, Márquez pije, pleše i razgovara s razvlaštenima i proletarijatom, političarima i njihovim pijunima. Željezna zavjesa nije ni zavjesa ni željezna, klinički utvrđuje odmah na početku ove zbirke reportaža, ujedno zadavši tempo naraciji i visoko postavivši ljestvicu čitateljskih...

Forgáchev se život sasvim promijenio kad ga je u jesen 2013. nazvao poznanik iz djetinjstva i rekao mu da ima nešto za njega: pretražujući tajne policijske arhive, pronašao je dosje Andráseve majke. Ispostavilo se da je Bruria bila informatorica mađarskog komunističkog režima. Kao, uostalom, i njegov otac Marcell.

Iako se u romanu odvije nekoliko presudnih događaja (rođenje njihove sestre, recimo), naglasak nije na fabuli, već na vinjetama koje se nižu kao figure na ukrasnim papirnim trakama. Isprepliću se scene ispričane naturalističkom i nadrealnom poetikom.

Elif Shafak je jedna od onih spisateljica koje pažljivo sastavljaju mozaik opusa i čije knjige tako treba i čitati, kao izraze prepoznatljiva svjetonazora. Zagovarateljica političkih i osobnih sloboda, nomatkinja i ljubiteljica stihova Hafiza i Rumija, Shafak smatra da svaka istinska debata, kao i zaljubljivanje, transformira sudionike.

Divna Zečević u dnevniku je znala naglasiti da joj je najviše stalo do pojedinačnog i neponovljivog njezina života, a mnogo manje do općeg i društvenog (iako je bila itekako svjesna vremena i okruženja u kojemu živi). Njezin je dnevnik, osim što je iznimno vrijedan feministički dokument, oda tom sentimentu.