Tijela su inkontinentni izdajnici kojima je dodir nasušan; naslijeđene bunde od nerca, servisi i zidni satovi simboli istrošene taštine i osjećaja za lijepo, života predanih na inventuru. Suvereno baratajući materijalom, Drakulić tako opaža i popisuje, pametno i pitko uvodeći temu starenja u naše književne razgovore.

Divna Zečević u dnevniku je znala naglasiti da joj je najviše stalo do pojedinačnog i neponovljivog njezina života, a mnogo manje do općeg i društvenog (iako je bila itekako svjesna vremena i okruženja u kojemu živi). Njezin je dnevnik, osim što je iznimno vrijedan feministički dokument, oda tom sentimentu.

Dobra književnost ne bavi se ‘literarnim’, već čistim životom. Sudbine Franza Huchela i Andreasa Eggera možda su u ponečemu slične. Ali svi ljudski životu jesu. Uvijek se tu radi o ljubavi, želji, oslobađanju, rastancima, gubitku, smrti. U tom smislu ne postoji razlika između rudara ili šegrta iz 1930-ih, ili učiteljice u hrvatskoj osnovnoj školi.