Forgáchev se život sasvim promijenio kad ga je u jesen 2013. nazvao poznanik iz djetinjstva i rekao mu da ima nešto za njega: pretražujući tajne policijske arhive, pronašao je dosje Andráseve majke. Ispostavilo se da je Bruria bila informatorica mađarskog komunističkog režima. Kao, uostalom, i njegov otac Marcell.

Iako se u romanu odvije nekoliko presudnih događaja (rođenje njihove sestre, recimo), naglasak nije na fabuli, već na vinjetama koje se nižu kao figure na ukrasnim papirnim trakama. Isprepliću se scene ispričane naturalističkom i nadrealnom poetikom.

Stvar je u tome da moramo putovati, osobno upoznati suradnike, graditi odnose i povjerenje. Godišnje kupimo više od tristo naslova sa stranih jezika, a tiskamo sveukupno oko petsto do šesto. Bitno je ne objavljivati i promovirati loše knjige jer ti čitatelji prestanu vjerovati. S druge strane, ako je nešto veoma književno, teško za čitanje ali kvalitetno, onda čitateljima tako i kažemo – nije lako, ali...

Tijela su inkontinentni izdajnici kojima je dodir nasušan; naslijeđene bunde od nerca, servisi i zidni satovi simboli istrošene taštine i osjećaja za lijepo, života predanih na inventuru. Suvereno baratajući materijalom, Drakulić tako opaža i popisuje, pametno i pitko uvodeći temu starenja u naše književne razgovore.

Dobra književnost ne bavi se ‘literarnim’, već čistim životom. Sudbine Franza Huchela i Andreasa Eggera možda su u ponečemu slične. Ali svi ljudski životu jesu. Uvijek se tu radi o ljubavi, želji, oslobađanju, rastancima, gubitku, smrti. U tom smislu ne postoji razlika između rudara ili šegrta iz 1930-ih, ili učiteljice u hrvatskoj osnovnoj školi.