Ugrešić iz svoje pozicije vidi akutno jasno. Obilno crpeći iz popularne kulture (novog mitološkog polja), politike, klasika, ruske avangarde itd., i atletski skačući s jedne asocijacije na drugu, Ugrešićkini su eseji tamno ogledalo ispisano kroz optiku iščašenosti ili izglobljenosti. Iz perspektive koja bi nam svako toliko trebala biti prepisana kao lijek.

Tek kad je srce očišćeno i oslobođeno, može u sebi ogledati, tj. spoznati, božanski aspekt. Ne radi se o Bogu, ako tako želite imenovati ideju o Apsolutu koji je nepojmljiv u svojoj srži, ali njegova svojstva možemo prepoznavati i njima težiti kroz dobrotu, ljepotu, milosrđe, pravdu itd.

Koncept jezične kulture kod nas je pak shvaćen tako da se kulturom proglašava ovladavanje i služenje standardnim dijalektom, a svi drugi dijalekti hrvatskoga postaju jezična – nekultura. Radi se o vrlo štetnom ideološkom stavu koji se kod nas promovira kao neutralan i znanstven, a od njega koristi imaju samo oni koji zarađuju na kljaštrenju jezika.

Forgáchev se život sasvim promijenio kad ga je u jesen 2013. nazvao poznanik iz djetinjstva i rekao mu da ima nešto za njega: pretražujući tajne policijske arhive, pronašao je dosje Andráseve majke. Ispostavilo se da je Bruria bila informatorica mađarskog komunističkog režima. Kao, uostalom, i njegov otac Marcell.

Stvar je u tome da moramo putovati, osobno upoznati suradnike, graditi odnose i povjerenje. Godišnje kupimo više od tristo naslova sa stranih jezika, a tiskamo sveukupno oko petsto do šesto. Bitno je ne objavljivati i promovirati loše knjige jer ti čitatelji prestanu vjerovati. S druge strane, ako je nešto veoma književno, teško za čitanje ali kvalitetno, onda čitateljima tako i kažemo – nije lako, ali...