Nema recepata ni pravila, i to je ono što čini poeziju moćnom. Kad bi bilo recepata i pravila, poezija bi sve vrijeme zvučala isto i prazno, odnosno bila bi, možda, čak i popularna. Potpuno se priklanjam Eichovoj tvrdnji koji kaže da je poezija suvišna i nekorisna i nedjelatna, što je upravo ono što je legitimira u utilitarističkom svijetu.

Brlekova poetika ima primjese taoizma - čovjeka vidi tek kao dio puno većeg, složenijeg sustava, pokazujući istovremeno da jedna tako mala jedinka može imati jednaku moć uništenja i kreacije. Srećom, poezija je alat kreacije i interpretacije, što je očito u svakoj pjesmi zbirke. On dobro poznaje granice jezika, i oblikuje ga poput gline u inovativne i intrigantne forme.