Prevoditelji često čeznu za dopuštenjima: gramatike, rječnika, priručnika, izvornih autorica i ciljnih čitatelja. Dugo traje dok sve te dozvole prikupimo, toliko dugo da nekad ni ne krenemo jer nam se proces čini pretežak i prekompliciran: razmišljamo zašto sve ne bismo trebali, zašto nismo dostojni, zašto će biti neizvedivo.

Moram li biti francuski pisac i novinar ranjen u napadu na redakciju satiričkog časopisa Charlie Hebdo, u siječnju 2015. u Parizu, da bih mogla prevesti jedno od dojmljivijih, nježnijih i dirljivijih štiva? Moram li iskusiti dvadeset operacija, jednaku bol, patnju i strepnju, da bih mogla čitateljima prenijeti autorove riječi? Da je tako, književnost bi bila samotan dijalog, monolog čak, jer značilo bi da...