Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Srđan Sandić • 28.12.2014.

Andrija Škare : Kratka priča je događaj, putovanje i avantura
Održava se
29.12.2014.

Andrija Škare (1981.) je pisac, novinar i TV voditelj. Tekstove objavljuje u tiskanim i internet medijima. Suosnivač je književnog pokreta Eventualizam u sklopu kojega je izdan i "Zbornik eventualizma - Nagni se kroz prozor" (Celeber, 2006.), a autor je i knjige beletrističko-publicističkih zapisa o zagrebačkim kavanama i kafićima "S više mlijeka, molim" (Celeber,  2008.). Član je Hrvatskog društva filmskih djelatnika.

Nedavno objavljena zbirka priča "Život svijeta koji će doći" (CeKaPe, 2014.) povod je ovom razgovoru.

Srđan Sandić: "Trebaš samo to, samo to" zamišljam da je priča o depresiji, letargiji, egzistencijalnom umoru ili naprosto - užasu. Slika neba, opisanog da je plavo kao u Simpsonima, odmah je, na početku, stvorila melankoličnu situaciju. Koja je povijest ove priče, kako je nastajala, što je htjela?

Andrija Škare: Vjerujem da se svi ponekad osjete umorno, letargično ili jednostavno - potrošeno. Bez snage za krenuti u novi dan. Treba u takvim trenucima pronaći motivaciju za ići dalje, a to nije uvijek jednostavno i ovo je priča koja govori o ekstremu, o čovjeku kod kojega je to stanje bezvoljnosti mutiralo do zastrašujućih razmjera pa je u kući, sam sa sobom, ostao tjednima ili čak mjesecima.

Priča je nastala oko prve rečenice, oko tog neba koje je izgledalo kao u Simpsonima. Sjećam se da sam jednog lipnja pogledao kroz prozor i to mi je bila prva asocijacija, nebo je stvarno izgledalo kao na uvodnoj špici te najbolje animirane serije uopće, tirkizno modro s tek ponegdje kojim paperjastim bijelim oblakom koji su s donje strane imali sivkasti rub. Dan je zbog tog neba izgledao obećavajuće.

Početak svake epizode Simpsona meni je uzbudljiv i obećava mi nešto dobro, ne samo zbog tog vedrog neba, već i zbog toga što sam navikao od njih dobivati samo pozitivne podražaje pa sam taj moment htio dovesti u odnos s njegovom potpunom suprotnošću; vedro nebo i dan koji ti se smiješi i zove te da izađeš iz kuće i nešto doživiš dati čovjeku koji ne samo da ne zna što bi s tim danom, već ne zna niti što bi sam sa sobom, sa životom uopće.

 
Koju ulogu apsurd ima u vašim pričama? Osobno, nemam stav prema istome, ali pitam, jer fascinira.

Čini mi se da apsurda i apsurdnih situacija u našoj svakodnevnici ima toliko da smo ih prestali i primjećivati, čovjek se navikne na sve. Da sutra ujutro u trgovini vidite plave rajčice začudili biste se, ali već preksutra biste ih uzeli zdravo za gotovo. Takvi momenti me fasciniraju i želim ih zabilježiti, ubaciti ih u tkivo priča.

No, nisam siguran da je apsurd prevladavajuće sredstvo u mojim pričama, više mislim da je to dobra stara ironija. Ironije života se bojim, najviše me strah pomisliti ili reći da je sve u redu jer me strah da će se već idući trenutak dogoditi nešto strašno. Praznovjerno, znam, ali od toga ne mogu pobjeći i to je sentiment na kojemu je izgrađen najveći broj priča iz ove zbirke.

 
Priča o Leonardu Cohenu, priča o susretu s izdavačem, dvije su priče u kojima se šeta po osi onoga što bi bila kratka priča, dakle, pitanje je: što je vama kratka priča?

Kratka priča je događaj, putovanje i avantura. Obožavam kratku priču, ako je dobra i uspjela  ona može na malo prostora postići mnogo toga - poigrati se s emocijama, donijeti zanimljivu fabulu i natjerati nas da razmišljamo o nečemu što nam do tada nije padalo na pamet. Dobre su kratke priče one koje vam se motaju po glavi još danima ili tjednima nakon što ih pročitate, one kojih se ne možete otresti i to je moj cilj, napisati što više takvih. Ne znam koliko sam uspješan u tome, ali trudim se.


Zašto kratka priča? Je li ona svojevrsna štaka do zahtjevnije i najviše (nažalost) cijenjene forme - romana?

Počeo sam s kratkom pričom, mislim da svi prozni pisci počnu tako. To se čini kao najlakši put, ali tek poslije shvatite da je riječ o itekako zahtjevnoj formi. Ne mislim da je ona samo štaka do romana, to su ipak dva različita svijeta. Bliska, ali različita.

Napisao sam i roman (još neobjavljen) i čak mi se ne čini lošim, ali to je bio ogroman posao, zastrašujući. Najbolje je što se radi o kratkom romanu od nekih dvjestotinjak kartica i razmišljati o grandioznim djelima, o velikim i voluminoznim romanima koje obožavam čitati (ako su dobri) je prilično zastrašujuće, kao razmišljati o svemiru. Roman me podsjeća na puzzle od 10 000 komada: treba mnogo truda, vremena i koncentracije da svaka sjedne na svoje mjesto. S druge strane, kratke priča je mala i jednostavna slagalica, ali može biti jednako lijepa i poticajna.

 
Priča "Kokoda - kokoda" diše jedan nadrealizam, sindrom ili kako ćemo ga već nazvati "kokošjih nogu", podsjetio me na jedan intervju s Enriqueom Iglesiasom koji se također, u nekom trenutku nije htio skidati, fotografirati...

Ta je priča nastala na temelju stvarnih događaja. Ne, ne, nitko od mojih prijatelja ili poznanika sa stolnog tenisa nije jedan dan doslovno došao s kokošjim nogama umjesto ljudskih, ali ima taj jedan momak koji bez obzira na to koliko vruće bilo uvijek ima duge hlače. I nikada nam nije htio reći zašto. Onda nam je njegov najbolji prijatelj rekao da se stidi jer su mu noge bijele, mršave i premalo dlakave. Meni je taj odgovor bio nekako dosadan i nemaštovit pa sam krenuo razmišljati koji bi bili zbilja dobri razlozi za uporno izbjegavanje kratkih hlača. Kokošje noge svakako jesu jedan od njih.


Zbirku povezuje jedna (ne)opravdana dramaturška linija koja ju čini koherentnom, ali i uzbudljivom i nepredvidivom. Molim vas, priču o muzici....

Sve priče imaju u podnaslovu ime jednog glazbenog broja. Zapravo, nemaju sve. Postoje i dva intermezza, a u posljednjoj priči u zbirci naslov glazbenog broja jest i ime priče. Prva ideja je bila da sve priče budu takve, prilično jednostavan izlaz za nekoga tko ne voli davati imena pričama, ali sam od te ideje odustao jer mi se činila previše pretencioznom i mislio sam da bi priče na taj način izgubile vlastiti identitet, da bi ih s previše poistovjećivalo s pop pjesmama koje su im u naslovu.

Glazba mi je jako važna i dosta je utjecala na moje pisanje. Neke od ovih pjesama sam poslušao toliko puta da su postale dio mene, ma koliko to pretenciozno zvučalo. U nekima sam tražio utjehu, druge su me potresle, a treće su mi bile samo lijepe, kao savršeni spoj glazbe i teksta. Ovo je svojevrsni hommage glazbenicima i pjesmama koje volim i žao mi je u knjizi nema više priča jer bih onda mogao odati počast većem broju glazbenika.


Odnos inspiracije - discipline i aspiracija s pričama ? Osobno su mi sve vrlo filmične. Po kojemu ste ih ključu selektirali?

Ključ po kojem sam ih birao bio je jednostavan - važno mi je bilo da ih smatram uspjelima i da nisu previše stare budući da je dobar dio ovih priča nastajao u posljednjih sedam ili osam godina. Tek kada sam odabrao priče za zbirku shvatio sam da postoji još jedna linija koja ih povezuje, a da ta linija nije samo glazba ili činjenica da ih je napisao isti autor. Sve su prožete tom nekom ironijom za koju ja volim misliti da je „humana", da nas čini više ljudima. Uz to, sve su o odnosima, o komunikaciji ili nedostatku iste, o životu među drugim ljudima o kojima ništa ne znamo.

Vjerujem u inspiraciju, ali ne vjerujem u čekanje magičnog trenutka u kojem će se ona dogoditi. Inspiraciju treba zaraditi, treba je zaslužiti. Treba pisati i razmišljati o pisanju i onda postoje načini na koje se inspiracija može "isprovocirati", na žalost niti jedan od njih nije univerzalan.

 
Što naslovnica, slika umjetnika Zlatana Vehabovića "Hold on to your friend, Hillary!" ima za zadatak komunicirati? Odnosno, koja je priča naslova same knjige "Život svijeta koji će doći"? 

Naslov je slobodni prijevod albuma jednog meni iznimno dragog i važnog benda The Mountain Goats. Album se zove "The Life of the World to Come" i ono što je zanimljivo je da na njemu pjesme nemaju imena već se zovu biblijskim citatima, svakako preporučujem poslušati cijeli album, a ako imate vremena za samo jednu pjesmu onda barem "1 John 4:16" ili "Genesis 30:3". Moglo bi se zbog toga tumačiti da su pop pjesme moja Biblija, a ja ne bih imao baš nešto jako protiv takvog tumačenja.

Sliku "Hold on to your friend, Hillary" sam vidio dok još nije bila do kraja gotova i odmah sam znao da želim da bude na naslovnici moje knjige. Pitao sam Zlatana bi li mi je ustupio za tu svrhu i on je pristao na čemu sam mu jako zahvalan. Mislim da sliku i knjigu povezuje atmosfera. Ugođaj koji treperi između zlokobnog i prijetećeg i, na drugoj strani, neka udobnost, veselje i gotovo dječja razigranost.


Paralelno, radite kao novinar i voditelj, pišete kolumne, radite reportaže. Kako odvajate tekst od teksta? Što mislite da vam je novinarsko iskustvo donijelo ili oduzelo u stvaranju književnog teksta?

Novinarsko iskustvo me prije svega naučilo disciplini. Dugom sjedenju ispred računala i radu na tekstu. I natjeralo me da shvatim da tekst nikada nije gotov, uvijek ga se može prerađivati, čistiti i dotjerivati. Uvijek i neprestano, do vječnosti. Pitanje njegovog konačnog oblika samo je stvar odluke.

Odvojiti tekst od teksta nije uvijek lako i ponekad predstavlja izazov, ali to je izazov koji me raduje, izazov kojem se prepuštam s veseljem. Ponekad nakon novinarskog rada pisanje proze doživljavam kao odmor, kao opuštanje. Kao prostor u kojem ništa nije zadano i ne moram poštovati nikakve norme niti stroge forme, prostor u kojem sam svoj vlastiti gazda. Česti su, nažalost, i trenuci kada me pisanje toliko umori da nakon brojnih novinarskih tekstova osjetim preveliko zasićenje pisanjem pa mi ne pada na pamet ići pisati kratku priču već radije činim nešto što sa slovima, riječima i rečenicama nema baš nikakve veze.

 
U pričama "Gore, na krovu" i "Radije plešimo" otvarate i teme (ljubavi?, samoubojstva?, suočavanja?). U kojoj mjeri vam autobiografsko penetrira u fikciju, odnosno što mislite da autobiografsko jest?

Maja Hrgović je na predstavljanju knjige rekla, citirat ću po sjećanju, „potraga za autobiografskim elementima u prozi nam nije donijela ništa dobro" i s tim se apsolutno slažem. Naravno da u tekstu ima stvarnih ljudi i situacija, zamaskiranih, naravno, ali smatram da to zaista nije važno. Bilo bi sjajno kada bi se odvojio tekst od autora. Ne znam je li to moguće, ali volio bih da se te priče promatraju samo kao kratke priče, bez obzira na to tko ih je napisao. Na koncu, samo tekst je bitan.

S više mlijeka, molim Škare Andrija

O čemu mislite da još uvijek ne možete ili ne želite pisati? Postoji li taj spektar tema? 

Mogu pisati o svemu, usudim se pisati o svemu. Nema tabu tema, ali ima nezanimljivih tema, biram pisati o onome što me zanima, o onome što me potiče i intrigira. Ljudi koji me dobro poznaju i koji prate ono što pišem od najranijih dana kažu da sam zreo za napisati dobar roman, ali da moram u pisanju biti opušteniji. To je puno lakše reći nego učiniti.

 
Kakvu književnu recepciju očekujete odnosno mislite da biste mogli dobiti? Kako vidite trenutak književne kritike u RH? 

Realan sam i ne očekujem brojne kritike. Ili ikakve. Mislim da bi knjiga mogla biti zanimljiva širokoj čitateljskoj publici, ali ne očekujem da će se do nje uspjeti probiti i to me uopće ne uzrujava, potpuno sam miran. Nadam se da će se svidjeti onima do kojih se ipak probije, to mi je mnogo važnije.

Književna kritika je gotovo nestala iz javnog prostora, ali tome se nije čuditi. Dnevne novine više gotovo nemaju rubrike kulture i svako toliko im oglasi ili vijesti iz života poznatih „pojedu" po još koju stranicu. To je jako tužan i, bojim se, ireverzibilan proces. Književna kritika zato se, kao i štošta drugo, uglavnom preselila na specijalizirane portale i ono što veseli je što se na njima pojavio određeni broj mladih, obrazovanih, pismenih, visprenih i upućenih ljudi koji zaista razumiju ono što čitaju i znaju kako to prenijeti publici.


Što je u planu, radite li na nekom novom tekstu?

Kao što sam već rekao, imam napisan roman. On čeka dobrog urednika i bit će spreman za objavljivanje. Pišem i kolumne o vezi glazbe i književnosti na portalu Booksa.hr i te bih tekstove jako volio vidjeti ukoričene u neko skorije vrijeme jer mislim da bi dobro funkcionirali okupljeni na jednom mjestu, u knjizi. Pišem i nove priče, razmišljam o ljubavnom romanu i radim za njega neke skice, a spremam se i raditi strip sa slikarom Stipanom Tadićem. Tome se možda i najviše veselim.

Andrija Škare

Život svijeta koji će doći

  • Centar za kreativno pisanje 12/2014.
  • 164 str., meki uvez s klapnama
  • ISBN 9789538019029
  • Cijena 99.00 kn

Knjiga sadrži idealan omjer mladenačkog elana i vitalizma te čistog zanatskog umijeća. Drugim riječima, priče uspijevaju artikulirati mladenački sentiment bez suvišne patetike i to kroz pitke, snažne rečenice autora koji je dovoljno mlad da mu je proza i dalje zaigrana, a dovoljno zreo da zna kako je pisanje zanat.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –