Ante Peterlić : Filmska čitanka - Žanrovi, autori, glumci

Malo je reći da je Ante Peterlić izvršio veliki utjecaj na hrvatske filmologe, filmske kritičare i filmofile. Malo bi se i fulalo kad bi se reklo da je taj utjecaj obilježio baš sve generacije filmski "obilježenih". Peterlić je otac filmološko-kritičarsko-filmofilske "domovine" nekoliko hrvatskih generacija (čija zastava i kad nije nebo jest filmsko platno): autor prve hrvatske opće teorije filma, profesor filmologije na FF-u i teorije i povijesti filma na ADU, glavni urednik Filmske enciklopedije, autor kultne knjižice "Ogledi o devet autora", autor "Povijesti filma", itd.

No koliko god se utjecaj Peterlića na generacije hrvatskih filmofila činio bezvremenskim toliko je i Peterlić nedjeljiv od vremena u kojem se formirao i koje ga je obilježilo. To je temeljni dojam "Filmske čitanke: Žanrovi, autori, glumci" (priređivači Nikica Gilić, Diana Nenadić i Bruno Kragić), druge posthumno objavljene Peterlićeve knjige nakon pionirskog rukopisa "Povijest filma: Rano i klasično razdoblje", objavljenog 2009. godine.

U tekstu o Fritzu Langu (napisanom 1989./1990.) pišući o kanonskim redateljima klasičnog filma Peterlić vrlo jasno sažima teorijske utjecaje svoje esejističke publicistike. "Kad se potkraj pedesetih rasprostranila teorija autora, njih se moglo isticati kao osobnosti koje su ustrajale u svom rukopisu uprkos diktatima filmske industrije; kad se prijelazom na sedamdesete razvilo teoretiziranje o filmskim žanrovima, oni su služili kao najbolji primjer stvaralaca koji su očuvali integritet, a da pritom nisu destruirali postojeće obrasce žanrova (ukoliko sami neki žanr nisu promovirali); kad se, pak, razbuktalo raspitivanje o filmskoj naraciji, s osobitim naglaskom na fabularnom filmu, oni su se ponovo predstavili kao najbolji model za proučavanje...".

U razdoblju o kojem Peterlić govori razvilo se i semiotičko čitanje filmova, političko-ideološki, psihoanalitički, feminističko-rodni, i medijsko-fenomenološki diskursi - sve i danas vrlo utjecajne metode filmske esejistike. No na Peterlića je presudno utjecala francuska "politika autora", njen kanon redatelja (Hitchcock, Ford, Hawks, itd.), i njen žanrovski dijapazon (western, krimić, mjuzikl, itd.).

Svi ti utjecaji jasno se mogu isčitati u "Filmskoj čitanki", podijeljenoj na tri segmenta: "žanr i žanrove" (kratka poetika westerna, detekcija - metoda ili žanr?, klasični holivudski mjuzikl...); "autore" (Ford, Lang, Huston, Wilder, Carne, Cukor...); te "glumce, neglumce i zvijezde" (glumac u filmu, neglumac u filmu, sustav zvijezda u novome Hollywoodu).

No koliko je i danas političko-ideološko ili feminističko-rodno čitanje filmova aktualno (Slavoja Žižeka njegove interpretacije filmova koji interpretiraju svijet pretvorile su u intelektualnog Elvisa), toliko se "teorija autora" čini s jedne strane udomaćenom i opće prihvaćenom, a s druge i pomalo irelevantnom: i u filmskim industrijama redatelji danas u pravilu imaju status autora, da ne govorimo o autorskim kinematografijama, pa tu više gotovo i nema prostora za otkrivanje genija iz sjene i povezivanja njihovih autorskih specifičnosti. Dapače, danas se kao autori predstavljaju i oni redatelji koji ništa autorskog ne posreduju na svoje filmove.

Žanrovsko pak čitanje i genologija čini se i dalje aktualnom u suvremenoj filmskoj publicistici, ali prvenstveno kroz sintezu žanrova, ili njihovu dekonstrukciju. Peterlićev žanrovski esejizam tu je u pravilu išao drugim smjerom: prema razvrstavanju žanrova i određivanju žanrova. Njegov pionirski rad (i u okvirima hrvatske filmologije ali i u okvirima svjetske!) koncentrirao se na definiranje već poznatih žanrova, primjerice westerna, te pokušaje određivanja zasebnih žanrova, primjerice špijunskog filma.

Oba ova esejistička pravca - "teorija autora" i klasifikacija žanrova - danas kao da imaju sistemsku grešku. "Teorija autora" u pravilu je koncentrirana na autore klasičnog (hollywoodskog) filma i u svom prvobitnom obliku, pronalaženja autorskih specifičnosti pojedinih redatelja i njihovog ustoličavanja kao autora, danas se više ne primjenjuje. A klasifikacija žanrova njihovim definiranjem ujedno same žanrove i ograničava. Dakle, oba ova pravca tendiraju zatvaranju i redukciji, a ne otvaranju i širenju esejističkog prostora. Do neke mjere to se osjeća i kod Peterlića.

Konkretno, među autorima o kojima Peterlić piše najmlađi je Scorsese, koji je 1996. kada je tekst napisan iza sebe već imao skoro trideset godina redateljske karijere. Svi ostali rođeni u vrijeme ili poslije rata naprosto su isključeni, a čak se i kod Scorsesea već u prvoj rečenici napominje da je "portret redatelja najpreporučljivije početi iscrtavati nakon što je on snimio svoj posljednji kadar" (!). Sličan redukcionizam i isključivanje iz predmeta esejističkog interesa nalazimo i u žanrovskim tekstovima, pa definirajući žanr westerna u tekstu iz 1979.

Peterlić iz njega isključuje antimitski western Sidneya Pollacka "Jeremiah Johnson" (1972.), jer je kao "traperski film" -  prvenstveno "avanturistički ili putopisni ili robinsonovski"; dok posredno iz žanra isključuje čak i "Divlju hordu" (1969.), navodeći da western "zadovoljuje čežnju za svijetom u kojem vladaju jasni zakoni koji se ne mogu lako uzdrmati, u kojem se brat, otac i prijatelj ne ponašaju na neočekivani i neželjeni način". Naravno, Pecinpahov western takav je svijet postavio upravo naglavačke.

No uprkos "sistemskim manama" diskursa proizašlog iz vremena u kojem se filmofilski formirao Peterlić u pravilu nadilazi njihova ograničenja. I kada se pobrojavanje raznih marginalnih i manje bitnih stilskih karakteristika određenog redatelja čini besmislenim, Peterlićeva memorija i kombinatorika je genijalna. I kada sužava prostor žanrova njihovim definiranjem ujedno ih i otvara svojim interpretacijama. I kada piše već o sasvim definiranim redateljima u njima pronalazi nove autorske sadržaje.

Uz tri izvanredna teksta o glumcima - najvrijednijem segmentu zbirke, ujedno i najotvorenijima prema suvremenijim čitanjima filma - možda i najreprezentativniji esej "Čitanke" upravo je portret Johna Forda, redatelja o kojem svi sve znaju, čije kvalitete i dubioze su fiksirane još prije trideset-četrdeset godina, i o kojem su napisane najmanje tri epohalne knjige (Bogdanovich, Sarris, Anderson). No to ne ostavlja Peterlića bez teksta.

Forda naziva "redateljem kinematografije koja nije sklona radikalnim rješenjima, ali neradikalna su rješenja životni sadržaj", a "Sedam žena", posljednji film ovog uvjerenog katolika sklonog jakim muškarcima, ovako sažima: "Macho ulogu sada tumači žena (čak puši i pije, što je sklonost mnogih Fordovih junaka). I tom ženskom junaku ne preostaje drugo no da na kraju filma, u doslovno posljednjem kadru Fordove filmografije, počini samoubojstvo. Konac djelo krasi!"... Dakle, cjeloživotni Fordov ideološki konstrukt muškarci/katolicizam nakraju je skončao u opreci žene/samoubojstvo.

Ima izgleda nečega i u čekanju posljednjih kadrova.

 
Ante Peterlić: "Filmska čitanka : Žanrovi, autori, glumci"

Hrvatski filmski savez, 2010.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )