Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Marijo Glavaš • 17.10.2016.

Bekim Sejranović: Čitatelji ne bi trebali upoznavati omiljene pisce, uvijek će se razočarati

Bekim Sejranović

Život je album na čijim stranicama nedostaju fotografije, istrgnute su, zaboravljene, prešućene, skrivene, svatko ima svoje kriterije o kojima ovisi konačna količina izloženog u galeriji. A kako izgleda kada se život i promišljanja o životu utisnu u knjigu i počnu se prelijevati preko njezinih rubova, saznati može svatko tko otvori romane Bekima Sejranovića. Nešto od prelivenoga dade se uhvatiti, ostavi se tri dana na suncu i vjetru i zatim objavi na internetu u obliku intervjua.


***

Tvoj sin Huckleberry Finn Sejranović Bekim

Marijo Glavaš: Zašto je Bekim, dječak iz Brčkog, počeo sanjati san o životu pomorca?

Bekim Sejranović: Pa evo, ovako... za one koji ne znaju Brčko je grad na Savi, tu je najveća, doduše i jedina međunarodna luka u BiH. Tako da u tom mom snu da postanem pomorac i nema nečeg pretjerano nelogičnog. Svi smo kao dječaci maštali biti Sandokan, Erik Crveni, Korto Malteze... A otac mi je bio kapetan riječne plovidbe, pa sam, budući su se moji roditelji razveli još kad sam bio mali, ljeta provodio kod oca na njegovom brodu koji je usisavao pijesak i šljunak sa savskog dna.

Odrastao sam s djedom koji je kao i mnogi Brčaci imao čamac, poslije i brodicu, pa smo bacali mreže i pecali po čitave noći braneći se od komaraca. Na Savi sam naučio i plivati i meni su odlasci „na more“ zapravo bili dosadni. Ležiš na plaži čitav dan stisnut među ljudima poput tuljana, živa dosada, ako mene pitaš.

Poslije sam, u osmom razredu osnovne, preselio kod oca u Bosansku Gradišku, koja, također, leži pored Save. Tada je on već imao novu obitelj i htio me poslati u vojnu školu, no spasila su me ravna stopala. I tako, htio sam se maknuti od oca pa sam odlučio upisati pomorsku školu u Bakru pored Rijeke. I tako je i bilo. Od četrnaeste godine živio sam u đačkom domu i pohađao nautički smjer pomorske škole koja se tada zvala Centar za usmjereno obrazovanje kadrova u pomorstvu.

Pjesnik ili pomorac, bilo je pitanje. Od pjesama se ne živi, rekao bi moj otac. Slažem se. Od pjesama se ne živi, već se živi za pjesme.

No, taj moj san da postanem pomorac prekinut je zbog ljubavi prema punku, iako sam čak bio dao čitavu prvu godinu na Pomorskom fakultetu u Rijeci. Imao sam bend, nekoliko njih, svi su u najboljem slučaju bili tek "demo"-grupe, pa i pisao tekstove za naše "provokativne pjesme" i nisam htio ići na kadeturu, jer bi to značilo da moram prestati svirati, a taman sam bio upoznao neke ljude s kojima bi se dalo naptaviti dobar bend. Tako sam upisao slavistiku, koja je na drugoj godini postala kroatistikom na Pedagoškom fakultetu u Rijeci, na što je moj otac reagirao tako što je prekinuo svaki kontak sa mnom.

Pjesnik ili pomorac, bilo je pitanje. Od pjesama se ne živi, rekao bi moj otac. Slažem se. Od pjesama se ne živi, već se živi za pjesme. Tako postadoh pjesnikom. Iako zapravo pišem prozu, ali u dubini duše se osjećam pjesnikom. Šteta što ljudi slabo čitaju pjesme. Svi govore kako više nitko nema strpljenja čitati debele knjige, no nitko ne čita poeziju, dok Knausgårdova srednjestaloško-intelektualna izdrkavanja na 4 tisuće stranica čitaju svi, bar tako kažu. Ali je nemoguće provjeriti, jer se nitko ne sjeća ničeg, niti tu ima ičeg čega bi se trebalo sjećati. Više mi vrijedi naslov prve zbirke Marka Tomaša Život je šala i ta sama pjesma nego Knausgaardove "Borbene kupusare". Teško je napisati dobru pjesmu, puno teže nego tisuće stranica besmislenog proznog teksta.
 

Voda, punk i pjesništvo: kakav je okus života kada se pomiješa ova tri sastojka?

Voda... Mi ljudi smo zapravo poput mješine ispunjene vodom s dodatkom nekih minerala. Poput Zemlje. To je po mom mišljenju ono kad kažu da smo od zemlja nastali i u nju se vraćamo.

Punker sam ostao cijelog života, ne mislim u glazbenom smislu, već svjetonazornom. Punk je za mene svaka pubuna protiv elite, državnog represivnog aparata, pravo biti drugačijim, ma kakva ta drugačijost bila. Punk je oslobađanje, borba protiv sivila malograđanštine, propitivanje podastrtih "istina", postavljanje neugodnih pitanja, pričanje nekorektnih priča i što je najvažnije, punk je protest putem individualnosti, subjektivizma, singularizma. "Uvik kontra", to je punk.

A pjesništvo je upravo sve ovo što sam nabrojio za punk.

Punk je pjesništvo, a voda je život, to jest tvar iz koje je krenulo to što nazivamo životom. Dakle kad pomiješamo ovo nabrojano, punk, rijeke, more, pjesništvo, dobiješ živu poeziju, poeziju kao život. Ja pokušavam živjeti kroz svoju umjetnost, i stvaram umjetnost da bi živio. Eto, malo, reći će netko, naivne patetike, ali ja uistinu tako mislim.

Netko piše pjesme, netko baca bombe. Bez birokrata ne bi bilo ni pjesnika. Čini se da svijet treba oboje.

No, ima život i dosadnih strana, poput birokracije. Jednom sam negdje napisao kako se čitav svijet, to jest ljudi, mogu ugrubo podijeliti na " birokrate" i "pjesnike". Svi smo mi naravno i jedno i drugo, neko malo više birokrat, a manje pjesnik i obratno. No to što sam htio treći je da su birokrati ti koji uvijek služe sistemu, održavaju ga, organiziraju društvo, žele da se ulice sijeku pod pravim kutevima, da je sve "kako bog zapovijeda", uredno i čisto, postoji samo crno ili bijelo, istina (ona formalna birokratska) ili zlonamjerna laž, nema mjesta za drugačije, sve je uređeno vertikalno, u hijerarhiju, organizaciju, za sve treba papir, za svaki papir ti treba odvjetnik, a odvjetnici pišu nikom razumljive zakone i poslije ti to naplaćuju, paraziti- posrednici poput preprodavača paprika, potpuno nepotrebni, dok su „pjesnici“ oni koji taj sistem podrivaju, ismijavaju, kritiziraju, "vide samo loše strane".

A zašto? Zato jer su ga iz nekog razloga provalili, vidili da je "kralj gol," da tu nešto "škripi", da nije sve tako bajno, nešto smrdi u "Državi Danskoj" i onda se idu boriti sami ili u grupama protiv sustava. Netko piše pjesme, netko baca bombe. Bez birokrata ne bi bilo ni pjesnika. Čini se da svijet treba oboje. I tako opet dođemo do dualnosti svijeta, što je nekakav light motiv, idejno-filozofska okosnica mog posljednjeg romana.

Po tvrdnji Julije Kristeve, traume iz djetinjstva, odnosno zbog traumatičnog djetinjstva, uglavnom, i osjećaj odbačenosti od strane jednog ili oba roditelja, kod ljudi mogu izazvati hipersenzibilnost koja naknadno može pridonijeti stvaranju umjetničkih djela ali i nekih drugih stvari, poput ludila ili masovnog ubojstva, kako koga zakači. Možda u svemu tome ima nešto i i genetički, ali bit će da je kombinacija sveg živog i neživog. Da ste se vi rodili s mojim genima, i prošli sve ovo što i ja, i vi biste se isto osjećali. Možda.

Nego još nešto o ovoj „tezi“ birokrate kontra pjesnika. Na kraju pjesnici i sruše sustav, ako se to već ne desi zbog nekog drugog „višeg“ razloga, prirodne nepogode ili kombinacije sveg živog i neživog. Svako društvo, svaka civilizacija se rodila i umrla, pa će tako i naša.

Dešava se najčešće, na žalost, to da i sami pjesnici postaju birokratama, a pojave se neki novi pjesnici. Jer nije teško biti pjesnik i punker i lutalica kad si mlad, tih nekoliko godina, no teško je takav ostati kad sazriješ, jer sustav ne trpi propitivanje, sumnju u njega, sustav ne razumije ironiju, humor... Mnogi su zbog pogrešnog vica glave gubili u totalitarnim sistemima.

Danas pak vlada diktatura ekonomskog i socijalnog Darwinizma, negdje blaža, negdje stroža, negdje vidljivija, negdje skoro neprimjetna.
 

Jesi li zadovoljan odabranim (životnim) smjerom plovidbe?

Pa jesam, ono što smatram svojim najvećim uspjehom je taj da sam uspio nekako manevrirati svojim od malih nogu olujom zahvaćenim životom, i nisam još potonuo, još plovim po površini, nisam ni pristao u neku luku i tamo ostao uhvaćen u klopku (malo)građanskog života. Ali cijena nije bila baš ni mala, istina.

To vam je poput one Ezopove basne kad je mršavi vuk sreo ugojenog psa. Pas mu se hvalio kako se čitav dan izležava ispred kolibe, dobije mukte hranu i kuću, a njegovo je samo da laje na ljude što prolaze ili poštare. A što je ovo? - pita ga vuk pokazujući na lanac kojim je pas bio vezan. Ma ništa, to je za moje dobro, da ne upadnem u nevolje ili da me ne pokupi živoder. Na to se vuk, kiselo nasmiješio, pogledao psa sažaljivo i odgegao prema šumi, planini i slobodi.

Eto vam, opet tinejdžerska patetika, može biti, ali to je upravo problem s nama. Bojimo se biti djeca, tinejdžeri, plašimo se vlastitih osjećaja, njihovih pokazivanja. Ja nisam vuk, nisam još, ali nisam ni pas na lancu. Ja sam, recimo to, tako pas-avlijaner, pas koji ima svoje loge i baze i svoj čopor prijatelja razbacan po čitavom svijetu, ali ipak smo vezani nekom nevidljivom vezom. Može se reći i da sam počeo pisati priče, to jest knjige, kako bih komunicirao sa ostatkom ljudi što slično osjećaju ili shvaćaju ovaj svijet.

Parti je gotov, ljudi, gotov je i after, slijedi tuča ili orgije.

Sandale Sejranović Bekim

Ploviš li češće uzvodno ili nizvodno?

Ovo pitanje daje samo sebi odgovor, kad malo bolje razmisliš. Koliko god otploviš uzvodno, kad-tad moraš isti taj vodeni put prevalit nizvodno. Mudrije je ploviti uzvodno, jer se u slučaju da ti se pokvari motor, možeš uvijek spustiti nizvodno nošen rijekom. Kad sam u Brčkom i idem se malo okupat, onda odem uzvodno do Rajeva Sela, jer je rijeka čišća prije grada, nego poslije. Ali što se tiče Save u nekoj većoj vlastitoj životnoj perspektivi, najprije sam otplovio od Brčkog uzvodno sve do Gradiške, gdje sam proveo godinu dana i završio osmi razred. Zatim sam živio u Ljubljani do prije par godina, tamo je Sava planinska, zelena rijeka, još mlada i nezrela, nepodobna za plovidbu, osim raftinga, a zadnjih par godina sam u Zagrebu. Tako da sam od Brčkog Savom doplovio uzvodno sve do Zagreba. A sad se treba spustiti natrag.

Evo sad smo moj pajdaš Crnac i ja kupili neki komad zemlje pored Save, u blizini Orašja. Tu ćemo osmisliti ranč, uzgajat ćemo povrće i domaće životinje, napraviti kamp za nomade i umjetničke duše, osnovat nešto poput indijanskog plemena. Crnac je poglavica, a ja vrač. (haha)

Još da kupim malo veći brod od sadašnje Savske bube, pa da možemo raditi izlete do "Hawaia" ili Ade - huje. Rijekama možete stići bilo kuda i mislim da će u budućnosti rijeke ponovo postati prometne, jer je to ipak najlakši i najjeftiniji možda čak i najbrži način za transport kopnom.

Nije mi jasno zašto izbjeglice iz Srbije nisu mogli Dunavom transportirati direktno u Njemačku koja ih je htjela primiti. Nije se ništa trebalo pitati ni mađarske ni austrijske vlasti, jer Dunav je međunarodna rijeka, po kojoš možeš ploviti koliko god i kuda god hoćeš. Jedino se ne smiješ iskrcati na kopno, jer je to nezakonito. Ali nitko ne može čuvati rijeke, nema tog zida koji će zaustaviti milijune ljude kad ih potjera nevolja.

Osnivamo pleme, da naučimo djecu kako živjeti u skladu prirodom, kako je voljeti.
 

Mislim da je danas prošvercati nekog iz Sirije, Iraka ili Afrike u EU zapravo dobro djelo, spašavanje života. Iako nam naši mediji govore da je sve to maslo "mafijaša" koji se žele obogatiti na sirotinji. Ali ti ljudi što bježe nisu sirotinja svojim izborom. Zašto ranije nisu dolazili? Jer su imali fabrike, kuće, države. Zašto sada žele tako očajnički doći: jer nemaju kuće, fabrike, države. Tko im je to uništio? NATO. Zašto? Zbog nafte. I što će onda biti. Ništa, plašim se. Mislim da su svijetu kakvog ga poznajemo, ako se ne desi neko povijesno čudo, ubrzo doći kraj. Parti je gotov, ljudi, gotov je i after, slijedi tuča ili orgije. Treći svjetski je već počeo. Odnosno prvi svjetski nikad nije ni prestao.

Eto zato osnivamo pleme, da naučimo djecu kako živjeti u skladu prirodom, kako je voljeti. Za nas je kasno, okljašteni smo, oslijepljeni, zatupljeni životom u današnjem modernom društvu koji je diktatura, robovlasništvo, samo ušminkano. Jedina, ali jedina, nada su naša djeca. Oni moraju naučiti živjeti u skladu s prirodom, ali i koristeći prednosti elektronske tehnologije. Ukinuti diktaturu stalnog rasta profita, spoznati činjenicu i objasniti ljudima da novac ne možeš jesti. Novac je fikcija. Možeš imati miljune u banci i svejedno umrijeti od žeđi u Sahari. Čista pitka voda i plodno tlo, čist zrak, to nisu fiktivne stvari, i nema ih u neograničenim količinama.

Mislim da je posljednje 20 stoljeće bilo najkrvavije u povijesti, možda griješim, ali otkad znam, otkada sam se rodio, uvijek se ili ratovalo ili pričalo o nedavno svršenom ratu ili pak onom nadolazećom. Uvijek živimo u poratnom ili predratnom periodu. Zapravo postoji rat i kratak predah koji zovemo mirom, a zapravo se pripremamo za novi rat. No, nisu ljudi toga svuda svjesni. Jedan prijatelj Norvežanin će naivno izjaviti kako Norveška nije ratovala stoljećima, ali što je sa Afganistanom, Irakom, Libijom (koju su uzgred rečeno najviše bombardirali zrakoplovi norveške vojske u sklopu Nato-snaga), što sa Sirijom...
 

Kakav si bio kao dijete? Jesi odbijao (odbijaš li) povjerovati kako struja pobjeđuje čovjeka koji joj zaplovi u lice?

Ma ja sam oduvijek bio sam, nekako sam odrastao kao poludivljak, bez ikakve kontrole ili ograničenja. Svi su išli u vrtić čije je dvorište od naše bašte dijelila samo ograda. I tamo stotinu djece, a u vrtu iste veličine ja sam. Počesto s nekim psom ili mačkom. Ja sam zbog razvoda roditelja i njihovim odlascima u druge gradove zbog očevog posla odnosno nastavka studija moje majke, ostao kod majke i djeda, naboljih ljudi koje sam upoznao. Djed je bio uvijek na putu, jer je bio trgovački putnik, majka, kako sam zvao baku, je bila neopismena domaćica, no nimalo glupa niti nevješta. Ono što je trebala znati znala je savršeno. Uglavnom, ja bih se budio u cik zore s uzvikom: Maaajka, ja gladan!
Lezi bolan, sav svijet spava.

Zapravo nisam nikad ništa htio postati. Pa sam valjda zato postao piscem. Jedino za to ne postoji škola.

I tako sam morao naučiti peći jaja s četri godine, možda i ranije. Također sam naučio čitati jako rano, i to zbog stripova, gutao sam ih kao mali. A onda se ta ljubav za čitanjem prebacila i na knjige. Oduvijek sam volio čitati, ali nisam nikad pomišljao biti piscem. Zapravo nisam nikad ništa htio postati. Pa sam valjda zato postao piscem. Jedino za to ne postoji škola.

Kad smo već kod škole, krenuo sam u nju godinu dana ranije, i nisam imao problema. Mislim da imam prilično dobro pamćenje, genetski valjda ili tko će znati. Uglavnom nije da sam puno učio ali sam bio jako dobar učenik, baka nije ni išla na roditeljske. Dijete sito, voli pojest mašala, odjeveno, čisto, ima same petice u školi, sve je u redu.

No, bilo je tu mnoštvo stvari s kojima se čovjek dok je malo dijete teško emotivno nosi, jer nije zrelo. I onda se stvaraju obrambeni mehanizmi koji ti u zrelom životu smetaju, postaju barijere, traume, a da ih niti ne vidiš sve dok malo ne sazriješ. Sad znam mnoge stvari o sebi, znam zašto i kako sam sjeban, ali ne znam kako to sad upotrijebit. Valjda i za to skontat treba vremena.

Možda sve skontaš tek kad umireš. Naime tada se u ljudskom mozgu proizvodi tvar DMT (prozvodi se kad se rađaš, sanjaš i umireš) i to je ono što ljudi često tvrde da pred smrt čovjek vidi život kao na ubrzanom na filmu. DMT se može i estrahirati iz pojedinih biljaka u obliku praha ili čak kristala i onda pušiti. Ja ga pušim ponekad i tada na tom desetominutnom tripu sve skontaš. Sve je povezano, i sve je onakvim kakvim treba biti. No poslije opet budeš onaj stari dobri glupi ti, iako to stanje zadovoljstva i spoznaje traje mnogo dulje, samo slabije. Mislim da bi svi ljudi kad napune dvadestak godina to trebali probati (potpuno je bezopasna tvar, nisu zabilježeni slučajevi stvaranja ovisnosti, niti prekomjernog doziranja) i da bi drugačije razmišljali o svijetu, životu, zemlji, svemiru.
 

Otkad postoji tajna veza i sličnost između tebe i Huckleberry Finna?

Odrastao sam na obali velike rijeke, praktički bez ikakve stege, discipliniranja, maltretiranja, nametanja od strane odraslih, radio sam što god sam htio, jeo kad sam htio, spavao kad me je bilo volja, imao imaginarne prijatelje, pričao uglavnom sam sa sobom, plašio sam se oca, kao i Huck svog, samo što je moj stari najbolji čovjek na svijetu baš kad je pijan. A najzajebaniji kad je mamuran. Huck je nešto poput tog mršavog vuka. Nema mnogo, ali radi šta ga je volja. Jedino što ga jebe su ljudi.

Evo u Norveškoj se prije nekoliko godina „nekontrolirano nakotio" čopar od punih devet komada vukova. I digli se uzgajivači ovaca da im čine veliku štetu, pa su norveške vlasti podigle helikoptere i ubile 5 komada. Tada je u Norveškoj postojalo 4 milijuna ovaca i 4 vuka. Zajeb je što su za tih pet ubijenih utvrdili da su zapravo „švedski“ vukovi, to jest cijeli čopor je „operirao“ na graničnom predjelu između dvije države. Kao pravi kriminalci. I uspjeli su potamanit oko sto tisuća ovaca, kako tvrde ovčari. Kako, pitam se ja? Pa nisu mogli ni da su imali mitraljeze ili bacali bojne otrove. – Ne, kažu čobani, vuk je opasan po ovce. Zato što su za svaku „od vuka pojedenu ovcu“ dobili naknadu za životinje.

U svijetu američkih tuka i tukaca, Thanksgiving ti dođe poput sudnjeg dana. Eto tako razmišlja Huck, i tako razmišljam ja. I tuke i ovce.

A ljudi kao nisu opasni za ovce. Ne, mi ih humano koljemo, otimamo i nabijamo na ražanj njihovu malu djecu. Njihove kosti dajemo našim psima na lancu. Ali vuku ne damo ništa, treba ga istrijebit. A, ne, na koga ćemo onda prebacit krivicu za nestale ovce. Predlažem muslimane, koliko tek oni pokolju ovaca za kurban bajram. Isto kao što Amerikanci, iz zahvale što su im tuke spasile život, na svaki Thanks giving pobiju cijelu generaciju tuka. U svijetu američkih tuka i tukaca, Thanksgiving ti dođe poput sudnjeg dana.

Eto tako razmišlja Huck, i tako razmišljam ja. I tuke i ovce. A i vukovi, gladni jadni. I to im je zahvala što su othranili Romula i Rema koji su stvorili Rimsku civilizaciju, koja službeno postoji i danas i čija je cijela Europa kulturni i civilizacijski potomak, duhovni nasljednik Rima. Možda je ta hajka na vukove simbološki naš nagon za samouništenjem. A većina današnjih ljudi živi u primitivnoj verziji matrixa, svi su vezani lancima, no još ima nade. Naša posljenja nada su naša djeca. Generacija naših očeva je sve sjebala, ti šezdesetosmaši danas su ili vlasnici kompanija ili su nestali u ambisu besmisla građanskog života. Jedina sloboda je u umjetnosti i nomadastvu, nedati da ti nataknu jaram, pobjeći iz te farme životinja.

I kako Huck na kraju Twainovog romana kaže da će otići Indijancima, i ja ću pokušati postati nešto poput indijanca. Eto to želim, živjeti poput indijanca na svojoj rijeci s nekolicinom prijatelja. Ima nas još koji tako razmišljamo, ima čitava mreža takovih ekipa koje su se odmetnule od društva i žive po svom, sami se hrane, uzimaju od prirode koliko treba i to tako da se priroda može obnoviti. Dakle umjesto da odem Indijancima nad kojima je počinjen nezamisliv pogrom, ja ću se učiti biti Indijancem.

Ljubav mora biti bezuvjetna. Ako ste mislili na zajednički život s partnerom, to je uvijek kompromis.

Ljepši kraj Sejranović Bekim


U svom posljednjem objavljenom romanu, Tvoj sin Huckleberry Finn (VBZ, 2015.), pišeš "Netko pretvara život u knjige, a ja, eto, čini obratno", a samo koji redak prije stoji rečenica "Čitav sam život samo želio živjeti poput Mister Noa". Jesi uspio pronaći svoju životnu priču, svog protagonista?

Pola romana se već desilo, a pola tek treba da se desi. Na nekim stvarima sam već počeo raditi. Želim živjeti poput Indijanca, pokraj Save, i prevoditi knjige ponekad nešto zapisati. Gledati svoje kćeri kako odrastaju, to je sve što želim. Mislim da sam uglavnom rekao sve što sam imao. No, bit će još knjiga, ne znam koliko...
 

Tvoj sin Huckleberry Finn pisan je u prvom licu, pripovjedač čitatelja vodi na fantazmagoričnu vožnju rijekom od "Havaja" do halucinogene magle koktela droga kroz čiju koprenu pokušava pronaći (i odgoditi pronalazak) izgubljenog oca (Matori). Zbog čega protagonist (iz jednog od mnoštva svojih "ja" u koja se prelijeva) kaže kako je stvarnost njegov "najgori neprijatelj"?

Zato što je u stvarnosti glavni lik stari, ofucani džanki, bez ikog i bez ičega. A nije ni glup niti bezosjećajan, već obratno, preosjetljiv je. Njega stvarnost boli, zaskaču ga misli, kajanje, nostalgija, spoznaja da je najbolje prošlo, da nema više kamo. A što je najgore nema se zašto ni žaliti, nije mu bilo ni loše, ali to stalno razmišljanje, ta sjećanja ga ubijaju i sve prisutna anksioznost. Mislim da čitatelj mora uzeti u obzir sveukupno psihološko stanje glavnog junaka, on proživljava tešku životnu krizu, svega se tu nakupilo. Previše sjećanja, previše osjećaja i trauma i paranoje koje su se taložile godinama i koje više nitko ne može izbaciti iz njega. I onda lijepo za trenutak napustiš tu stvarnost i odmoriš se malo, jer tko zna što bi bilo kad ne bi.

Svi mi bježimo iz stvarnosti, i to ne samo drogiranjem ili opijanjem, nego i čitajući knjige, gledajući filmove, slušajući glazbu, sve je to bijeg od stvarnosti...
 

Čitatelji koji su upoznati s tvojim djelima i/ili koji su pohodili kakvu književnu večer na kojoj si gostovao vrlo moguće znaju kako si zaista zaljubljen u riječnu plovidbu, kako si zaista kapetan jedne Savske bube i kako si se zaista naputovao i naupoznavao ljudi pa možeš opravdano govoriti o Savi kao o kičmi Balkanskog poluotoka, kojeg bi se uz malo pretjerivanja moglo nazvati potkontinentom, ali i kako si uz navedene zaljubljenosti ti još i upravo to: zaljubljen. Kolika ti je važnost zaljubljenosti za život i književnost?

Zaljubljenost je nešto poput najbolje droge. Uvijek želiš još, uvijek želiš više, a onda kad prođe, a svaka zaljubljenost prođe, kao i stanje opijenosti, onda slijedi mamurluk, apstinencijske krize, onaj osjećaj praznine i želje da zaspiš i nikad se ne probudiš. Bio sam ovisnik o zaljubljivanju. Sad se liječim od toga, i to uspješno.
 

A što je s ljubavlju?

Definirajte mi ljubav! Ima raznih vrsti ljubavi. Moja najveća ljubav su mi dvije kćeri. A sve ostalo je prolazno, nebitno i nikad nije bezuvjetno. Ljubav mora biti bezuvjetna. Ako ste mislili na zajednički život s partnerom, to je uvijek kompromis. Probao sam, mnogo puta, nije to za mene.
 

U jednom trenutku junak romana Tvoj sin Huckleberry Finn pijan viče: "Ima li negdje na ovoj jebenoj planeti mjesto gdje te nitko neće opominjat, poučavat, tjerat na besmislene rituale, strašit, kažnjavat, ubijat, jebat u zdrav mozak?". Jesi pronašao nešto što odgovara opisu?

Baš kako sam opisao, pokušavamo napraviti takvo nešto, imamo zemlju, kuću, imamo brodicu, splav, treba nam još nekih stvari, nabavit ćemo ih. Mislim da je to proces koji će trajat neko vrijeme, ali sve na kraju bude onako kako treba biti.
 

A što si pronašao u Skandinaviji?

Tamo imam kćerku, tamo odem raditi kao sudski tumač kad ostanem bez novaca, i malo trčati na skijama ako ima snijega, održim poneku promociju, jer sam i tamo pisac, posljednji roman je zapravo službeno moj prvi roman kojeg sam napisao na norveškom, ali sam još uvijek prilično nepoznat. Imam vjerojatno najnesposobnijeg izdavača na svijetu, mogao bih čitav roman samo o tome napisati, možda i hoću. Inače preveo sam desetak knjiga s norveškog, volim norvešku književnost, volim njihove dijalekte. Sama činjenica da mogu čitati Hamsuna ili Ibsena na originalu je vrijedilo odlaska u Norvešku. Eto to to su stvari koje me vežu za Norvešku. Plus norveška putovnica, bez koje ne bih nikamo mogao putovati. Od društva samo trebaš putovnicu i novac.
 

Prilikom nedavnog boravka u Goteburgu (nikada ranije nisam bio u Skandinaviji) od domaćina sam doznao kako je upravo taj grad europska prijestolnica po broju regrutiranih ISIL boraca. Koliko se Skandinavija promijenila otkad si prvi put došao onamo?

Jako, kao uostalom i čitav svijet. I u Norveškoj, odnosno Oslu, također imamo dijelove grada koji bi se mogli nazvati getima, Oslo je rekao bih podijeljen grad, na istočni, useljenički, i zapadni „bijeli“ dio. No, tako je to u većini gradova, i ta podjela nije samo rasna, već prije svega klasna. Nas izbjeglice iz bivše nam Jugoslavije su dočekali mnogo srdačnije nego danas. No, to je bilo za vladavine ljevičara, a i vremena su bila drugačija. Nakon 9/11 sve se promijenilo. Sada su na vlasti desničari, policija u Norveškoj nosi, po prvi put u povijesti, pištolje i automatske puške po ulicama (uz Veliku Britaniju, Norveška je bila jedina zemlja u kojoj policija nije nosila vatreno oružje), ako si tamnoput i bradat privlačiš negativnu pažnju, zatim imamo i „Odinove vojnike“ nacionalističku organizaciju koja patrolira ulicama i čini ih „sigurnijim“ jer stranci dilaju, siluju, pljačkaju, džepare itd... S druge strane uistinu postoje i razne islamstičke grupacije koje šalju mlade zaluđene muslimane da se bore za „Kalifat“.

Norveška je malo posebna zemlja, rekao sam već, Oslo je najskuplji grad na svijetu poslije Tokija, mislim, a s druge strane ima posla tko hoće raditi, plaće su dobre, socijalna država i pravna država šljakaju, BDP je među najvišima u svijetu, ali ima i negativnih strana kao što je najveći broj smrtnih slučajeva od predoziranja heroinom. Oko 300 ljudi godišnje umre u metropoli od pola milijuna, dvostruko više nego u Amsterdamu. A to pokazuje socijalnu brigu za najslabije u društvu, a to su između ostalog ovisnici.

Ja zapravo želim samo malo mira, jednu kućicu, psa, i da na miru čitam i pišem.

Nigdje, niotkuda Sejranović Bekim

Daleko si od stacioniranog života, slika bi ti u enciklopediji bolje pristajala uz pojam "nomad". Je li to tvoj odgovor na život koji je, kako pišeš u posljednjem romanu, "Klopka za majmune"?

Nisam postao nomadom svojom voljom, naprosto to se tako desilo, starci se razveli i otišli svatko svojim putem, pa sam i ja počeo putovati k njima ili od njih. I danas mi nekad bude drago zbog toga, ali ima dana kad poželim živjeti običnim, prosječnim, sređenim životom. Onda se prisjetim da sam probao, pa nije išlo. Onda se zapitam jesam li dovoljno probao, jesam li dao sve od sebe ili sam u startu znao da to neće trajati, pa nisam ni pokušavao. Jesam li uopće ikoga stvarno volio. Volim li sam sebe? Onda se napušim i počnem čitati knjigu i tako razmišljati o nečem drugom. Ja zapravo želim samo malo mira, jednu kućicu, psa, i da na miru čitam i pišem. No, mislim da nisam jedini koji to želi. Zašto onda to ne napravim, pitanje je. Pokušavam, pokušavam, ali život odvede u nekom svom smjeru, pa odlutaš.
 

Daješ li s romanom Tvoj sin Huckleberry Finn odgovor i na Nigdje, niotkuda kada kažeš: "Shvatio sam napokon, jednom za svagda, da je moj identitet upravo kriza identiteta, da je bit moje osobe upravo to da ne znam ni tko sam ni što sam; ni odakle sam ni kamo idem"?

Da, prihvaćenja sebe kao takvog jedino daje nekog smisla. To sam zapravo samo malo preformulirao Janka Polića Kamova, hrvatskog pisca na kojem sa magistrirao i objavio neku studiju o njemu. On na kraju svog jedinog romana Isušena kaljuža dođe do „apsurdnog“ zaključka:
"Ja nisam ja. I to sam ja.“

Znači da moj identitet nikada nije do kraja jasan niti jednoznačan i da ću se čitav život preispitivati, jer imati stav o bilo čemu, po Nietzcheu znači prestati razmišljati o istome, ostati zabetoniran u svom stavu. Sve se mijenja. To je jedino stalno. I opet dolazimo do tog famoznog dualizma. Jer apsurd nije ništa drugo do naše ne prihvaćanje dualizma stvari. Ja nisam ja, i to sam ja. I uostalom, koga briga tko sam ja. Mene nije. Mogu biti bilo tko, mogu se definirati na bezbroj načina, pa opet nikad neću potpuno znati. Zato sam valjda i počeo pisati, da samom sebi objasnim sebe. I da, eto za sada je taj zaključak najaktualniji, tko zna što će još biti. Možda postanem vjerskim fanatikom. Ili profesorom. Ili u ludnici. Sve je otvoreno, sve opcije.
 

Nastavljaš ploviti i pisati?

Naravno, a što drugo? Prestar sam da se mijenjam, a premlad za penzije. Prestar da umrem mlad, a premlad da me ne bude briga za ono što se oko mene događa. No, jedno je biti piscem, a drugo zabavljačem, klaunom. U zadnjih godinu dana sam se toliko naputovao promovirajući knjigu, dao bezbroj intervjua da sam dosadio i sebi i svijetu. Tako da je ovo posljednji intervju koji dajem povodom „Hucka“. Sad idem u izolaciju, potrošili su me ti nastupi i razgovori s čitateljima. Zahvalan sam naravno svima koji čitaju moje knjige i onima koji me podržavaju, uvijek je lijepo čuti kad te netko hvali, nemam tu šta glumiti, ali postaje naporno. Ne treba raditi stvari ako te smaraju. Osim ako baš ono ne moraš. A ja ne moram. I vjerujte mi na riječ, čitatelji ne bi trebali upoznavati omiljene pisce, uvijek će se razočarati.
 

Kako bi izgledala tvoja idealna plovidba i s kime bi je volio provesti?

Već sam to opisao u romanu. To mi je omiljena plovidba i teško da ću doživjet neku bolju. Ali ne bi bilo loše ni ploviti Amazonom s Mister No-om, Cortom Maltezom i mojim jaranom Crncem.
 

Bekim Sejranović - biografija

Rođen u 1972. godine u Brčkom gdje je završio sedam razreda osnovne škole. Osmi razred završio je u Bosanskoj Gradišci, a od 1985. godine pohađa srednju pomorskoj školu u Rijeci, smjer nautika. Nakon položene mature studira jednu godinu na Pomorskom Fakultetu u Rijeci, no potom odustaje od sna da postane pomorac, te počine studirati kroatistiku i komparativnu književnost na Povijesno-filozofskom fakultetu u Rijeci.

1993. godine seli se u Oslo (Norveška), gdje nastavlja studirati i 1999. godine na tamošnjem Povijesno-filozofskom fakultetu obranio je magisterij iz područja hrvatske književosti.

Od 2001. Do 2006. godine radi kao lektor na spomenutom fakultetu i predaje južnoslavenske književnosti, jezike i prevođenje.

Od 2000. godine pa sve do danas radi  kao sudski tumač i književni prevoditelj, predaje norveški za strance, te piše i objavljuje  vlastitu prozu. Romani i kratke priče prevedene su mu  na više stranih jezika: norveški, engleski, slovenski, makedonski, njemački, češki, talijanski i poljski.

Živio je u Ljubljani od 2011. do 2014., a od 2015. godine stalno je nastanjen u Zagrebu gdje trenutno živi i radi. Razveden je tri puta i ima dvije izvanbračne kćeri, jednu u Oslu i jednu u Ljubljani.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –