Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Marijo Glavaš • 24.12.2012.

Daša Drndić : Belladonna

Na naslovnici novog romana Daše Drndić triput piše Belladonna. Sva tri puta označeno je isto - naslov romana - no značenje je mnogo dublje, a misaoni zahvat koji čini već ta početna strana knjige s Drndičinim pismom upoznatom čitatelju bit će znak da ni ovaj put nema bijega: mnogo toga će biti rečeno i propitano, a gorke rečenice će pasti teške kao maljevi suda, točke će biti zakucane kao čavli.

Prvi put Belladonna piše velikim masnim, boje vina/krvavim slovima, za sve one koji gledaju ali ne žele vidjeti, drugi put na brailleovu pismu, za one koji ne vide, ili su zatvorili oči pred zlom i nepravdom, zažmirili, da mogu napipati, da ih podbode, a treći put u ilustraciji, za sve one koji gledaju i vide i zaprepašteni su, u velikom, crnom, dvodimenzionalnom oku čija se zjenica širi i krvari pred onim što se dogodilo i što se i dalje događa.

Belladonna su one kapi koje oftalmolog ukapa pacijentu u oko da bi mu se proširila zjenica prije pregleda, kapi koje su, kako piše u romanu Daše Drndić, djeve u renesansi kapale u oči da bi izgledale ljepše i onda zamućena pogleda tumarale okolo smiješeći se ljudima i kipovima. Belladonna je i otrovna biljka kojom se protagonist priče pokuša ubiti jer mu je groza svakodnevice (još jedna belladonna) koja mu, ne više u kapima, već u mlazovima, kapa u oči čuđenjem i gađenjem proširila zjenice do krajnjeg napregnuća, do ruba podnošljivosti preko kojega ga naposljetku i gura. Kako se god pogleda, riječ je o otrovu i o reakciji koje tijelo ima na njega.

Otrov-zlo-fašizam kakav je nekoć bio i lica koja su se njime kitila i služila mu, te obličje koje poprima u 21. stoljeću, tema je koju je Daša Drndić ispisala u romanu "Belladonna". Kroz lik i promišljanja Andreasa Bana, intelektualca zrele dobi, pisca i psihologa - sveučilišnog djelatnika kojeg se zajednica kojoj pripada rješava tehnologijom (elektroničkom poštom mu biva uručena obavijest o prestanku radnog odnosa i umirovljenju, ljudski kontakt i razmjena riječi govorom postaje suvišan, nepotrebno intiman), a onda ga i tijelo koje su zahvatile staračke mijene izvijesti, a nalazi i pokažu da ima rak dojke - autorica pravi odljev fašizma novog doba.

U ovom 'našem' fašizmu, fašizmu novog doba o kojem autorica "Belladonne" piše, žrtve su obični, svakodnevni, slučajni, bilo koji ljudi čija imena nikada neće postati dio statistike, popisa nastradalih, jer važeća društvena doktrina tumači da ozljeda i unesrećenih nema, sve je normalno, tragovi koje na predjelu trbuha imaju oni koji se naginju nad kontejnere tražeći spasonosnu bocu za koju će dobiti pola jedne kune su potpuno normalna i nezabrinjavajuća stvar. Baš ti bilo koji ljudi, kao nekim sadističkim planom uzeti uzorci, razlog su zbog kojeg roman Daše Drndić dolazi opremljen s dva dugačka popisa imena žrtava s europskog teritorija iz doba širenja i provođenja u djelo fašističke nauke četrdeset i nekih godina dvadesetog stoljeća, a uz koje ide napomena da neće umrijeti dok im se ima tko sjećati imena, dok ima tko govoriti o njima, svjedočiti.  

Vodeći se prethodno napisanim, Drndićeva uporno u prvi plan gura obespravljene, ne govori uprazno, već nam pod nos gura dokaze o živom fašizmu, jer jednom očito nije dovoljno reći, pa uparuje prizore meandriranjem kroz prošlo-sadašnje vrijeme i u esejističko-dokumentarističkoj formi iznoseći priče (i u njima poimence stvarne osobe, zločince i heroje) koje je proučila istražujući arhive iz doba zločina Drugog svjetskog rata. Heroji o kojima se ništa ili malo zna i zločinci (koji su okrvavili ruke ili nisu okrenuli leđa takvima) kojima se iz biografija brišu godine fašističkog (malo je reći) simpatizerstva, a čija se djela (pa i u samostalnoj Hrvatskoj) veličaju i 'kulturna društva' koja su osnovali potpomažu novčano i uručuju im se zahvalnice u ime hrvatskog naroda, a njihovi predsjednici (djeca i unuci zločinaca) odlikuju državnim odličjima, a oni sa sjetom pišu knjige o idiličnom vremenu očeva i djedova, opet prešućujući zločin.

Zgađen takvim svijetom, u kojem bespomoćnima nema tko pružiti ruku, u kojem se prešućuje zločin, izostaje priznanje i isprika, a u kojem  agresivnom reklamno-industrijskom propagandom zaglupljeno društvo novog tisućljeća na pijedestal diže neke (uzalud) mlade, lijepe i zgodne (samo zbog njih napreduje tehnologija, zbog starih napreduju lijekovi i medicinska pomagala), svijetom u kojem su akademici povučeni  u sigurnost podilazeće šutnje, a u kojoj su glasni oni koji nemaju što reći (ali im plješću!), svijetom koji se prema starijima odnosi kao prema otpadu koji treba ukloniti, oni su bespotrebne jedinke koje nakon četiri desetljeća rada mogu zariti nos u kontejner i tražiti boce, do ivice izdržljivosti zgađen time, Andreas Ban, protagonist romana "Belladonna", počinje napuštati taj svijet.

Prvo piše, jer je potrebno ostaviti trag, možda/makar tako širom (nekome) otvoriti oči i uvjeriti se koliko fašizma se provlači gradskim ulicama, zla koje nije nestalo i čije se lice mora prokazati, pa se sjeća, da pruži svijetu još jednu šansu, da posloži stvari i pojasni si, sjeća se priča pacijenata i načina na koji su ih progonile, sjeća se epizoda iz mladosti, života u Beogradu, predratnog stanja, selidbe, rastanaka i promjena koje su nastupile u međuljudskim odnosima, sjeća se dolaska u Hrvatsku, u kraj iz kojeg je potekao i okoline koja ga odbija, zvone mu pitanja tada malog sina koji u školi biva stigmatiziran, Andreas Ban preslaguje vrijeme, razvrstava ga na hrpice, te na kraju preslaguje i materiju, prazni stan, dijeli sve što posjeduje, odjeću, obuću, knjige, baca balast koji ga drži za tlo. I onda, u hakslijevskoj epizodi u kojoj se šarene vrata percepcije, u ruke uzima vrećicu otrovnih bobica...

Koliko je potrebno da narod posegne za nekim od beskonačno mnogo sredstava i načina odstranjenja sebe iz svijeta u kojem obitava? Da li će prije tim istim sredstvom/načinom nasrnuti na druge? Koliko smo u dobu neosjetljivosti i potehnoloženosti ličnosti udaljeni jedni od drugih, od ljubavi? Dokad će biti dobro ako je meni dobro? Gdje je prijelomna točka? Trebamo li se, umjesto kao Houellebecq o mogućnosti otoka, zapitati o (i prepasti) mogućnosti novog logora i ekstremno izraženog fašizma? Ili je ovo što živimo već upravo to, ekstremno, a mnogi među nama već hodaju između žica koje smo im razvukli, već su u logoru?

Ako se izuzmu podugački dokumentaristički dijelovi "Belladonne" u kojima se može primjerice doznati informacije u rasponu od karakteristika posebne sorte vunastih svinja, do uloge koju je određeni poznati hrvatski slikar ili glazbenih imao u fašističkoj državi i usredotočimo na romaneskni dio romana koji obrađuje socijalnu tematiku sadašnjice, nedaće koje snalaze muškarce, problem nemoći, starosti, siromaštva, bijede, bolesti i odnosa koje u današnjim uvjetima imaju zajednica i ustanove prema starijima, može se reći da rukopis Daše Drndić literarnim plućima upuhuje zrak u balon hrvatske stvarnosne proze koji se nadima i puknut će možda kad/ako puknu pojedinci koje tematizira, ako kritična masa tih pojedinaca izađe na ulicu.

"Belladonna" je roman s točkom glasnijom od uskličnika, roman koji nosi poruku da su imena obespravljenih, a ne imena nametnuto slavnih s crvenog tepiha i kojekakvih špica (u uglavi) imena koja treba pamtiti i izvikivati, jer inače neće biti promjena. Zbog strukture, količine esejistički izloženog, te oporosti u promišljanju stvarnosti (promišljanju opore stvarnosti) roman funkcionira kao oštra kritika društva u kojem živimo, jezikova juha onima koji imaju mogućnost odluke, a šute i ne reagiraju na nepravdu.

Daša Drndić ovim je romanom podastrla podatke iz proučavanih arhiva, povijesne informacije, kao i proživljene, biografske podatke (npr. za roman prilagođen tekst "Džepni Amsterdam" objavljen u Sarajevskim Sveskama br. 32/33), te sve dobro ispresijecala svojim oštrim misaonim sječivom. Građa je to koju vrijedi iščitati. 

 
Daša Drndić: "Belladonna"

Fraktura, 2012.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –