Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Božidar Alajbegović • 23.06.2010.

Dražen Katunarić : Glazba je jedna od najgorih diktatura

Dražen Katunarić (rođ. 1954. g.) autor je ukupno dvadeset knjiga poezije, proze, eseja, romana. Bavio se bibliotekarstvom i prevođenjem, bio je  urednik časopisa ''The Bridge'' i ''Relations'', a već duže vrijeme uređuje časopis ''Europski glasnik''. Dodijeljen mu je red "Viteza umjetnosti i književnosti" francuskog Ministarstva kulture. Prije nekoliko mjeseci objavljen mu je roman ''Prosjakinja'' što je i povod ovome razgovoru.

 

Božidar Alajbegović : Vaš nedavno objavljeni roman "Prosjakinja" nagrađen je međunarodnom nagradom "Staermaerkische Sparkasse". O kakvoj se nagradi radi i tko je dodjeljuje? Sadrži li nagrada i financijsku komponentu?

Dražen Katunarić : Riječ je o najjačoj štajerskoj banci koja pokazuje iznimni interes, osjetljivost i brigu za književnu riječ, i općenito kulturu nagrađujući ne samo austrijske autore nego i strance, pod uvjetom da su objavljeni na njemačkom. Zahvaljujući mojim urednicima iz Leykam internationala  Eugeniji i Jürgenu Ehgartneru koji su prvo odlučili knjigu dati prevesti na njemački i poslije je kandidirali za nagradu, na čemu sam im zahvalan, dogodilo se i to da se roman svidio članovima žirija o čemu je na svečanoj dodjeli u obrazloženju nagrade govorio Markus Jaroschka, glavni urednik časopisa "Lichtungen" koji je nekada već objavio neke moje tekstove u ovome časopisu.

Svečanost dodjela koja se odvijala na najvišem katu banke u Grazu pokazala je ozbiljnost kojom pristupaju književnosti i visoku razinu književnih kritičara. U merkantilnom smislu, to je nagrada od tisuću eura, što je i malo i puno.

Važna sastavnica romana "Prosjakinja" je glazba. Kakvu glazbu osobno volite? Pišete li u tišini ili nešto ipak u pozadini svirucka?

Da, glazba je provodno tkivo romana, ali i zrcalo stvarnosti, odnosa između likova, jer sve se reflektira na nju i kroz nju. Zapravo me u "Prosjakinji" opsjedala ona Mannova misao iz Doktora Faustusa da je današnja glazba odbacila sve ono što je stoljećima stečeno, i da prolazi kroz iste primitivne stadije kao i u svojim povijesnim počecima.

Danas glazba ne kroti divlje zvijeri kao što to pokazuje mit o Orfeju nego ih razdražuje da budu još divljije. Dakako, pritom sam mislio na današnji svijet estrade, na ambijentalnu glazbu koja nas opkoljuje i trešti iza svakog ugla na dajući nam mira ni u lokalu ili kafiću da razgovaramo ili na turbo folk koji puni dvorane i rapomamljuje ljude.

Zanimala me ta sveobuhvatna, rekao bih i totalitarna strana glazbe. Pjesma je danas sveprisutna potrošna roba koju prenose mediji. Svugdje ti pune uši njome, u bilo kojem javnom prostoru, autobusu, kafiću, tv, slušalice. Svi su u ekstazi. Svi dižu ruke pred njom. Svi se klate. Muzika tako zarobljava, postaje  jedna od najgorih diktatura. Na žalost, suvremena klasična glazba nije utjeha, niti suprotnost tom trendu. Ona je suha, dosadna i prazna, čista racionalna konstrukcija. Najveća je zabluda koju je izrekao Schaeffer, da je u muzici sve muzika, i šumovi, i akustični materijali, udarci itd. Od apstraktnosti Nove muzike puno mi je onda draža beat glazba. 

Sad, koju glazbu volim? Nije me stid mojih nekadašnjih idola. Prolazio sam kroz razne stadije, volio i odvolio jedan tip glazbe da bih prigrlio drugi. U pubertetu se sjećam rocka, na studiju psihodeličnih grupa kao što su Pink Floyd ili Vanilla Fudge. Dosta mi je važan jezik, u jednom času engleski mi se učinio tako reskim, nemuzikalnim u pjesmama za razliku od španjolskog. A i otprije sam volio francuske šansone, Brel, Ferré, Brassens, Piaf, veliku četvorku, pa fado, Djanga Reinhardta i općenito cigansku glazbu sve dok se nije etablirala kao «etno-glazba». Čak sam jedno kratko vrijeme svirao i harmoniku ali ne i zarađivao za život kao što je to radio Damir Karakaš.

Mnoge stvari koje sam prije volio danas ne bih mogao slušati. Ali Bach, Mozart, Beethoven, Schubert, Mahler, Chopin...bili su ipak konstante. Urezali su mi se u pamćenje koncerti Davida Oistrakha u Glazbenom zavodu, Mstislava Rostropoviča i Svjatoslava Richtera koje sam slušao uživo. Prije sam mogao pisati uz glazbu dok je svaku noć postojala emisija Šišmiši, a sad više ne. 

U romanu posredujete havariju jedne obitelji, ali veliku pozornost pridajete i društveno-političkim događajima ('71. i '91. g.). U kolikoj mjeri oni zapravo i  uzrokuju lomove ove obitelji?

Htio sam zapravo opisati ona olovna vremena prije i nakon čistki 71. godine, doba nestašica, ideološkog terora i laži, a onda i ratne godine koje donose siromaštvo, bijedu, poslije navalu izbjeglica. Sve to kroz konkretnu topografiju zagrebačkih ulica i glavnih punktova prosjaka. To je ona pozadina radnje bez koje bi priča ostala visjeti u zraku. Preživjeti u jednom takvom okružju nije baš lako.

Naravno, nisu samo egzistencijalni lomovi uzrok raspada obitelji, nije samo društvo krivo za neuspjeh pojedinca, bio bi to naivni rousseauizam. Zlo je prisutno u čovjeku, pa postaje njegova bolest; s time da bolest društva odgovara bolesti pojedinca, što je slučaj s glavnim likom iz romana. 

Što mislite o angažiranosti u književnosti i koja je uopće uloga književnosti danas?

Samo pisanje je oblik angažmana, sve drugo je agitacija, aktivizam. Pa tako je postojanje pjesme isto oblik angažmana. Ali ako se književnost svjesno stavi u funkciju nekog cilja, ma kako pravedan on bio, to više nije angažirana, nego loša književnost. Ima više uloga književnosti, a meni je najdragocjeniji uvid u život, stvarnost, ljude koji nastaje nakon čitanja neke dobre knjige. Ili  spoznaja koja zabljesne nakon sondiranja unutrašnjeg svijeta pojedinog lika. Spoznaja o ljudima kroz književnost, o vremenu, o mislima, o osjećajima.

Sve se to ne može naći u novinama, u bilo kojem udžbeniku, priručniku, ni u filozofijskoj knjizi. Sve ono što povijest prešućuje, što i obitelj, prijatelji itd. prešućuju nalazi se u književnosti kao intimnoj povijesti čovječanstva. U književnosti se često nalazi istina koju se nitko ne usudi reći.

"Prosjakinja" je zapravo transpozicija mita o Orfeju u suvremenu zagrebačku stvarnost. Zašto ste se odlučili baš za taj mit?  

Ima dvije stvari koje govori taj mit. Da se najviši stupanj poistovjećenja sa životom postiže upravo glazbom i da iza jednog takvog trenutka nastaje praznina ravna smrti. Takve sam ushite i padove u ništavilo nebrojeno puta doživio, pa je u meni taj mit bio čudesno živ, godinama, zapravo od studija i otkako me jedan tekst Mauricea Blanchota o Orfeju posebno zainteresirao za nj.  

Orfej je izgubljeni bog čiji trag, parafrazirajući Rilkea, nikad nije posustao.  Svaki ga je naraštaj umjetnika ubijao a onda iznova tražio i uskrisivao. Zazivao ga da se vrati. On je mrtav raskomadan ali je njegov duh preživio. Sa svojom lirom on je  zagovarao sklad i ljepotu, sve ono što je danas postalo sumnjivo ili postoji samo na reklamama za kozmetičku i modnu industriju.  

U romanu sam imao potrebu za Euridikom, da bih ponovno razotkrio Orfeja. Ona se zove Ivana i pijanistica je, međutim Orfejevo prokletstvo koje odgovara psihičkoj bolesti glavnog lika Franje odvodi je na prosjački štap. S druge strane, čitatelj ne mora znati ništa o Orfeju da bi pročitao roman, niti se on posebno spominje. Mit se diskretno prelama sa stvarnošću tako da su glasovite orfičke scene - kroćenje divljih zvijeri muzikom, putovanje s argonautima, zmijski ujed te okretanje Orfeja za Euridikom srasle s unutrašnjim zapletom. Naime, želio sam da simbolično bogatstvo ovoga mita bude samo naznačeno i ne-eksplicitno kako sve ne bi ostalo na goloj priči.     

Kakav je vaš stav spram interneta i novih tehnologija? Utječu li one na književnost, i kako?

Teško mi je govoriti iz pozicije poluovisnika a i moj stav je ambivalentan. Televiziju praktično ne gledam, radio ne slušam, a sve pratim na internetu, vijesti, komentare, sve, pa i književnost. Internet ima tu moć da pred njime kapituliram, mada sam često svjestan da gubim dragocjene sate. Najviše me privlači što u njemu ne dominira politika, nego recimo mogu saznati koje knjige Appelfeld čita u svojoj privatnoj biblioteci.

No, imajući dojam da me obogaćuje, internet me često osiromašuje. Moram platiti tu lakoću kojom dobijam sve informacije pa postajem svećenik stroja.  Često je to puzzle informacija koja me odgovara od knjige ili dubljeg razumijevanja stvari, a nemam snage zagasiti računalo. Postoje neviđene praktične koristi od interneta, pogotovu za ljude koji se bave uredničkim poslovima kao ja. Na stranu činjenica da istodobno, radi uštede vremena, preskačem socijalne i prijateljske kontakte koji su sigurno bitniji.   

Opišite nam početke vaše izdavačke kuće
Litteris - kada je osnovana, tko su osnivači, itd.

Litteris sam osnovao 2003. godine i u njoj sam zapravo jedini zaposleni, odnosno nezaposleni jer socijalno i staž ostvarujem preko samostalnih umjetnika. Zbog nepredvidivih i neizvjesnih prilika u izdavaštvu nisam se usudio širiti i zapošljavati ljude. To se pokazalo dalekovidnim, ali ne znači da sutra neću propasti.

Litteris objavljuje vrlo kvalitetna ali nekomercijalna djela iz područja književne teorije, esejistike, filozofije i beletristike - kako uspijevate opstati?

U posljednje vrijeme vrlo teško zbog recesije i zbog toga što su se znatno smanjila davanja za knjigu. Knjige nisu čarape ili neka druga roba da biste mogli opstati bez pomoći države. Osim nekomercijalnih izdanja objavio sam i nekoliko bestselera (Houellebecq, Muriel Barbery), ali sve to nije dovoljno za opstanak. Ministarstvo znanosti koje je dosada podupiralo knjigu već dvije godine ništa ne daje. A u Ministarstvu kulture i ne kriju da su prepolovili otkup za narodne knjižnice.

Jeste li zadovoljni medijskim tretmanom vaših izdanja, s obzirom na deevoluciju knjizi i kulturi posvećenog prostora u medijima?

Najmoćniji medij koji se zove televizija uopće nema emisije o knjizi, a samo susjedna Slovenija ih ima dvije. I ono što smo imali smo ukinuli, npr. "Knjigom u glavu" i "Pozivnicu". I po tome se vidi koliko smo zaostali, a da ne govorimo o europskim zemljama koje imaju kuturne tv kanale poput Arte-a.

S druge strane, ta porazna činjenica nikoga i ne mora čuditi kad se zna koliko Hrvatska televizija podilazi najnižem ukusu pa njome vladaju  samo dva žanra, efemerno i frivolno. Što se tiče novina, većina kulturnih rubrika je  ukinuto, pa i nemaju recenzija knjiga. Kad se pročita koliko je obrazovanih ljudi u Hrvatskoj ni to ne čudi. 

Koje će naslove "Litteris" objaviti u sljedećih nekoliko mjeseci?

Nisam siguran hoćemo li objaviti ove naslove u sljedećim mjesecima, ali bar imam želju. Camillo Sitte : Umjetničko oblikovanje gradova, Ketil Bjornstadt : Društvo mladih pijanista, Alain Paucard : Kriminalci betona, Rene Char : Pjesme, Bernard Noel : Pjesme, Franz Werfel : Pjesma o Bernardici, Ivan Illich : Medicinska nemezis

Urednik ste časopisa "Europski glasnik" kojega mnogi s razlogom smatraju najkvalitetnijim domaćim književnim časopisom. Kakva je uređivačka koncepcija "Europskog glasnika"?

Koncepcija je zauzeti jedan nijansiran stav (koji uključuje i suprotno gledište) o krucijalnim temama današnjice, pronaći vrsne tekstove koje mogu čitatelja uputiti u suvremene društvene i političke rasprave, ponuditi ih po mogućnosti na jednom mjestu i u integralnoj verziji, za razliku od mnogih časopisa koji objavljuju ulomke i fragmente. Nastojati stvoriti koherentne tematske cjeline i polemičke dossiere o različitim područjima interesa, od književnosti do arhitekture, političke filozofije preko glazbe do likovne umjetnosti itd.

Opipati bilo vremena i sadašnjeg trenutka ali se i vraćati hrestomatijskim tekstovima koji nisu prevedeni i koji tvore referentni sustav i obzor zadane teme. I najvažnije: ponuditi čitatelju tekstove zbog kojih neće baciti časopis nego ga zadržati u svojoj biblioteci.

Što će sadržavati naredni broj?

Posvećen je u prvom redu obrazovanju koje je danas veoma aktualna tema u svjetlu studentske pobune na hrvatskom sveučilištu i diljem Europe. Odbacivanje komercijaliziranog školstva i obrazovanja te bolonjskih procesa važan je dio tih prosvjeda, i naši tekstovi, u rasponu od klasičnih do vrlo aktualnih žele osvijetliti tu temu iz različitih rakursa.

U broju će biti i prisutan blok o Googleu i općenito internetu, arhitekturi, seksualnosti u prozi... No zbog krize i smanjenih državnih dotacija broj će prvi put izići na dvjesto stranica manje.

Koji su izvori financiranja "Europskog glasnika"? U kolikoj mjeri prodaja pokriva troškove realizacije tog časopisa? Kolika je naklada i koliko se primjeraka proda?

To su Ministarstvo kulture i Grad Zagreb. Naklada je petsto-šesto primjeraka koji se prodaju sve do jednoga, a bila bi i više, kao u zlatna vremena, tisuću i petsto, da nam nisu smanjena sredstva, pa i ne možemo štampati koliko bismo mogli prodati. Prodaja ide preko distributera, i pokriva manji dio troškova časopisa.  

Jesu li književni časopisi izgubili na značaju nakon pojave interneta i blogova? Koja je ustvari njihova funkcija? Neki naime smatraju da se časopisima tek zadovoljava forma i da njihovim financiranjem vlast samo fingira brigu za književnost i održava privid živosti književne scene.

Časopisi su nekad bili bitni kao rasadište talenata, naraštaja i budućih velikih pisaca, laboratoriji ideja, mjesta rijetke kemijske reakcije. Sva kulturna aktivnost skupljala se oko njih, pa i intelektualni pokreti. Posebno su u srednjoj Europi imali važnu ulogu u održanju identiteta malih naroda, o čemu je pisao Kundera. Generacije hrvatskih pisaca bile su vezane za časopise, po njima se zvale i prepoznavale.

Istina je da su i prije zahuktalosti interneta, počeli gubiti na značaju. Rat je dosta pogurao časopise u stranu i ljudi su izgubili naviku pratiti ih, a i kvaliteta im je opala. Prije se bar u Zagrebu odlazilo u Ilicu 7 prelistati i kupiti časopise, i otkako je ta navika nestala, više se nikad nije ponovno pojavila.

Mislim da bi trebalo financijski održati vodeće časopise u nacionalnom i regionalnom smislu a ne imati preširoku listu i svakome dati nešto sitno. Tako će s vremenom otpasti i dobri i loši.

Kakvo je vaše mišljenje o politici prema knjizi sadašnje garniture u Ministarstvu kulture? Što mislite o potporama izdavaštvu i načinu na koji Ministarstvo kulture odabire naslove i provodi njihovo sufinanciranje? Što bi se trebalo promijeniti po tom pitanju?

Politika prema knjizi nije  pitanje sadašnje garniture u Ministarstvu kulture, nego statusa knjige i općenito kulture kako je definirana od samog nastanka države.  Naime, u devedesetim godinama, "kada se kalio čelik", kulturi i obrazovanju nije se pristupilo kao strateški presudnoj činjenici razvoja. I dalje se nastavilo s onom kripto marksističkom podjelom na "bazu" i "nadgradnju", po kojoj kulturni identitet ovisi o trenutnim ekonomskim odnosima. 

Suprotno Marxovom mišljenju, kultura je doista infrastruktura. Da je takva činjenica prihvaćena, imali bismo u Hrvatskoj pismeno i obrazovano stanovništvo umjesto studenata kojima se guši osnovno pravo na besplatno obrazovanje. Na razini Europe, da se kultura doista shvaća kao baza, postojalo bi Europsko sveučilište, izgrađivala zajednička europska kultura, i kao u Švicarskoj, govorilo četiri jezika. To bi Europu integriralo, ne bi bila ovako rascjepkana, kao danas. 

Iako se trudi pomoći izdavačima kroz redovito plaćanje, Ministarstvo kulture ne može dati više nego što teži u Vladi gdje ima nisku poziciju.  Sistem potpora i otkupa knjiga za narodne knjižnice je prokušano dobar i ne treba ga mijenjati kad bi minimum otkupljenih knjiga bio sto, a najniža subvencija bar deset tisuća. A kako to posljednjih godina drastično opada, ne-komercijalne knjige ne mogu se više izdavati. A njima je pomoć i najpotrebnija.

Treba biti svjestan da mnoge knjige, pogotovo poetske ili esejističke ne bi nikad izišle bez državne potpore. Treba biti svjestan i da se prodaja nekih važnih knjiga može brojiti na prstima jedne ruke, a da su te knjige ipak neophodne jednoj kulturi. One naprosto moraju postojati premda nisu komercijalne.

Primjećujete li utjecaj krize/recesije na izdavaštvo?

Itekako. Pitam se je li bolje tiskati knjige i biti na gubitku ili ih uopće ne tiskati i pričekati da recesija prođe. Vjerujem da tako razmišljaju mali izdavači koji još nisu propali.

"Litteris" je imao štand na prošlogodišnjem knjiškom sajmu Interliber - jeste li zadovoljni posječenošću i što bi trebalo mijenjati kod tog sajma?

Nakon poražavajućeg tretmana knjige u javnosti, čudo je da još ima ljudi koji posjećuju Interliber. Bilo ih je  daleko manje nego prošle godine. Interliber je ove godine ponudio onu feudalnu sliku hrvatkog izdavaštva koja se još uvijek može prodati pod Potjemkinova sela. Na jednoj strani velikaši a na rubovima preživljavajući puk. Veliki su izdavači zauzeli najveći dio prostora u oba paviljona a manji su izdavači bili razbacani kao slučajni privjesci negdje u zapećku ili na kraju šestog paviljona.

Ponavlja se iz godine u godinu feudalizam Interlibera: Algoritam, Školska knjiga, Profil, VBZ... imaju kao neku vrst nasljednog prava na povlašteni prostor, a da pritom plaćaju istu cijenu kvadrata kao i oni do kojih u šestom paviljonu ljudi ne mogu ni stići. To je isto kao da za dućan na Jelačić placu plaćate isti najam kao za onaj u Kustošiji. Tako ispada da su mali i srednji izdavači radili za Zagrebački velesajam kako bi platili čudovišno velik najam.

Koncepcijski i sadržajno je Interliber isto bio siromašan i konfuzan. Ako se nešto ne promijeni iduće godine, siguran sam da će mnogi bojkotirati Interliber, pa tako i Litteris. 

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –