Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 10.09.2012.

Gertrude Stein : Autobiografija Alice B. Toklas
Održava se
01.01.1901.

Malo tko je Hemingwaya, čak i kad je bio mlad, mogao nešto naučiti o seksu. Još manje njih je Hemingway i pismeno mogao navesti kao svoje seks-mentore. Stoga je posebno neobično da je jedina od tih osoba bila čuvena Gertrude Stein.

U vrijeme zajedničkog druženja Hem i Stein su znali voditi razgovore o homoseksualizmu koje je teško prepričati bez odmaka a da se ne ispadne politički nekorektan. Hem je u ranoj mladosti zbog homoseksualaca uvijek sa sobom nosio nož. Među skitnicama homoseksualce su nazivali „vukovima". Gertrude Stein, koja je u Parizu živjela sa svojom životnom družicom Alice B. Toklas, objašnjavala mu je da homoseksualci iz viših društvenih sfera nisu isto što i homoseksualci s dna društva. Ljudi koje on spominje su kriminalci, bolesni i zli ljudi. Također, razlika je između muškog i ženskog homoseksualizma. Muški čin homoseksualizma je neprirodan i odbojan, i muški homoseksualci su zbog njega zgroženi nad samima sobom. Oni piju i uzimaju droge kako bi umirili grižnju savjesti, često mijenjaju partnere, i zapravo nikada nisu stvarno sretni.

Kod žena je suprotno. One ne čine ništa zbog čega bi se zgadile nad sobom. Njihov seksualni čin je prirodan i ugodan. Nakon njega one su sretne i s izabranom partnericom mogu voditi sretan život. Sama Gertrud i njena Alice trebale su biti najbolji primjer te lezbijske monogamnosti i stabilnosti.

Hemingwayeva sličica prikazuje Gertrude Stein kao, rekli bi, „life coacha" pariške umjetničke zajednice. Kroz salon u Rue de Fleurus u tridesetak godina početka XX stoljeća prošli su najznačajniji pisci i slikari svog doba: od Matissea i Picassoa, do Hema i Fitzgeralda. Svoj status među tom svjetskom umjetničkom elitom Gertrude Stein je izgradila kao sugovornica i savjetnica.

Dok su umjetnici vodili duge razgovore s Gertrude, njihove pratiteljice družile su se s Alice. Alice B. Toklas je bila „ženica", „pussy" kako kaže Alida Bremer u pogovoru, a Gertrud gotovo pa karikatura „ženturače".

Alice je kuhala i bavila se tapiserijom, Gertrud je vozila auto i oblačila se kao muškarac. Gertrud je govorila, Alice je slušala. Gertrud je imala velike literarne ambicije, Alice je bila njena tipkačica. No kao književnica Gertrude Stein proizvela je tek niz zaboravljene, „čudačke" literature, bizarno opsežne, često bez ijednog zareza, i pune zamornih repeticija.

U „čudačku" kategoriju može se smjestiti i njena "Autobiografija Alice B. Toklas". Zapisivana od strane Gertrud, kao autobiografija po vlastitom kazivanju Alice, knjiga većinom govori o Gertrud i njenom životu. Zapravo, „Autobiografija Alice B. Toklas" bizarna je autobiografija Gertrude Stein pisana u trećem licu.

Odgovor zašto je knjiga sjećanja na pariške dane tako postavljena najvjerojatnije je u PR-u za književni rad Gertrude Stein i nema veze s nikakvim tadašnjim eksperimentalnim strujanjima. Kroz čitavu „Autobiografiju" pokušava se dati značaj njenoj književnosti, i to je čak i u trećem licu, kroz tobožnja usta Alice B. Toklas, vrlo naporno za čitati. Stein navodi sve svoje književne uspjehe, pohvale koje je dobivala, objašnjava značaj koji ima za svjetsku scenu, eksplicira neshvaćene postupke u pojedinim djelima, ili njihove jednako neshvaćene namjere, itd.

Većinom je tužno čitati tu neskrivenu frustriranost vlastitim neostvarenim književnim ambicijama. No kako se nižu rečenice o „dirljivim", „vrlo lijepim", „krasnim", „čudesnim", „jednako čudesnim u francuskom prijevodu"... knjigama Gertrude Stein - općenito o geniju Gertrude Stein, jednom od tri najveća koja je tobožnja autorica u životu upoznala - tako frustracije postaju sve tragikomičnije i mučnije. Jedan od vrhunaca te tragikomike jest tvrdnja da je autorica sama pokrenula kampanju ismijavanja njenih „Nježnih poljubaca" kako bi se u potaji smijala povodljivim kritičarima.  

No ajde, misli današnji kritičar, možda su sve te frustracije i sva ta samohvala cijena za ulaz u intimni svijet likovne i književne scene početka stoljeća. Gertrude Stein je bila poput onodobnog Larrya Kinga: sa svima je sjedila i sa svima razgovarala. No stranice idu, kroz salon u Rue de Fleurus prolaze čitavi špaliri kubista, nadrealista, pripadnika „izgubljene generacije" (Gertrudina sintagma) no u čitateljevoj mreži umjesto pregršta sličica i anegdota, portreta i komentara, koprca se tek pokoji bijedni gavunčić.

Što je Stein napisala o tom vražjem svijetu slikara i pisaca? Što se može prepričavati uz jutarnju kavu, popodnevnu kavu, ili noćnu buku techno kluba? Zapravo malo toga ili ništa. Recimo, kako su Matisse i Picasso razmjenjivali slike birajući one najnezanimljivije, kako bi poslije i jedan i drugi koristili izabranu sliku kao primjer slabosti onoga drugoga. Ili, recimo, kako je Picasso u kubističkoj fazi ugledao kamuflirani top, zaustavio se, i očaran rekao C'est nous qui avons fait ca - to smo mi stvorili...

I recimo da je to - to. Ostatak vremena Stein piše kako Stein slabo vozi unatraške, ali odlično unaprijed. Ili Stein piše kako Stein misli da američki crnci ne pate od progona, nego od ništavnosti.

Ništa se ne događa niti kada u knjigu uđe Hemingway. Nakon nekoliko usputnih i nezanimljivih sličica o mladom piscu Stein spominje kako su se njih dvoje posvađali i kako su se ona i Sherwood Anderson beskrajno zabavljali mišlju da je pisac kojeg su stvorili zapravo jeftin. Ni Hem nije ostao dužan. Neki su „Autobiografiju Alice B. Toklas" vidjeli kao hrpu laži, a on ju je smatrao vrijednom žaljenja.

U dvije riječi, to i jesu memoari Gertrude Stein. „Autobiografija" intrigira samo u dvije stvari. Kao ogledni tekst jedne izuzetno frustrirane osobe. I kao tekst koji ne otkriva već zamućuje razloge utjecaja autorice na umjetničku scenu. Koja je bila tajna Gertrude Stein? Zašto je njen salon bio mjesto u kojem su se željeli naći svi koji su sebe držali umjetničkom avangardom?

„Autobiografija" od tih pitanja čini veliki misterij. Možda je sve bila stvar slučaja. Možda je odgovor bio u krovu nad glavom i određenoj situiranosti domaćina. U samoj „Autobiografiji" odgovora sasvim sigurno nema. Veliki consigliere, čarobnjak iz pariškog umjetničkog Oza, šupljiji je i od televizijskog dr. Oza.

 
Gertrude Stein: "Autobiografija Alice B. Toklas"
Preveo Mate Maras

Šareni dućan, 2012.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –