Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Darija Žilić • 01.10.2010.

Irena Lukšić (ur.) : Sedamdesete

Smještene između šezedesetih koje karakteriziraju utopističke vizije društva, i osamdesetih, deseteljeća u kojem se događaju značajne političke promjene, sedamdesete se naizgled ne čine kao neko osobito zanimljivo razdoblje. Upravo to bio je poticaj urednici Ireni Lukšić da afirmira "sadržaj spomenutog vremena". Uputila je poziv za suradnju piscima, publicistima i znanstvenicima i tako je nastao zbornik radova "Sedamdesete" u kojemu se s raznih aspekata govori o "sedamdesetima".

No ono što je posebnost ovog zbornika je intencija urednice da knjiga ne sadrži isključivo tekstove vezane uz književne teme, već da se problematizira i odnos umjetnosti i društva u tome vremenu. Osim toga, tom se razdoblju pristupa s pozicije suvremenih teorija, kao što su feministička teorija, etničke teorije, teorije liminalnosti. U zborniku nalazimo i znanstvene studije, ali i satirične tekstove, epistolarne oblike...

Jedan od temeljnih tekstova svakako je onaj povjesničara umjetnosti Ješe Denegrija, o svojstvima, zbivanjima i vrednovanjima nove umjetnosti sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Bitnim se čini zaključak da je to vrijeme kada se prepliću kasni modernizam i rani postmodernizam, To je posebno važno za poziciju umjetnika koji ne pristaje biti isključivo marginalan, već želi autorefleksiju i refleksiju, želi participirati u širem društvenom kontekstu, a ne samo u usko umjetničkom.

I stoga se tada u raznim dijelovima bivše države afirmira avangardna praksa koja donosi inovacije u umjetnosti. Važno je spomenuti izložbu "Nova umjetnička praksa 1966-1978", jer ona predstavlja retrospektivu tadašnje scene. Umjetnici su angažirani, žele djelovati na stvarnost, pa je to i vrijeme kada se rehabilitiraju povijesne avangarde, kada se istražuju novi umjetnički mediji i kad se traga za novim sredstvima izražavanja.

Niz tekstova bavi se ruskim kulturnim prostorom i književnošću  tog vremena, kada su popularni pisci kao što je tada bio Julian Semjonov pisali političke romane po narudžbi KGB-a i MVD-a. Jedan od ponajboljih tekstova u knjizi je svakako tekst "Epikurov vrt u moskovskoj kuhinji" Jurija Družnikova koji na satiričan način govori o indoktrinacijama tadašnjeg sustava, mitologizacijama, odnosu totalitarne vlasti i pojedinca.

Današnje vrijeme je posve pročišćeno od takvih sukoba: Epikurovo ime koje je nekad predstavljalo istoznačnicu za slobodoumlje, sad je banalizirano po zapadnim obrascima - tako se nazivaju restorani, barovi itd. Zanimljivo pismo-esej pjesnikinje Marine Temkine koja je emigrirala u SAD, reminiscencija je na vrijeme kada su još vladale modernističke vrijednosti, ali i  refleksija o vremenu nakon sovjetske vlasti, kada se na književnoj sceni pojavljuje sve više književnica. 

U knjizi nalazimo zanimljive tekstove Jelene Šesnić o procvatu američke etničke književnosti u 1970-tima, zatim tekst Sanje Nikčević o dramama američkog pisca i glumca Sama Sheparda, studiju Nikice Talana o portugalskom pjesništvu sedamdesetih. Marijan Bobinac donosi prikaz dramskog djela Thomasa Bernharda u sedamdesetim godinama, a Darko Suvin piše o znanstveno-fantastičnim parabolama mutacije i kloniranja.

No, ipak, nakon čitanja knjige ostaje pitanje. Zašto su izostali tekstovi u kojima bi se problematiziralo  hrvatsko društvo toga vremena? Naime, nalazimo samo tekst Danka Plevnika o studentskoj štampi sedamdesetih, te odličan tekst, nije to slučajno, pjesnikinje Nede Mirande Blažević-Krietzman koja iznosi svoje viđenje hladnoratovske politike toga vremena, prikaz jugoslavenske politike, te terorizma Crvenih brigada, i to kroz vlastita sjećanja na vrijeme kada su prelasci preko državnih granica bili višestruko kontrolirani. Autorica danas živi u SAD-u i upravo je današnje drakonske antiterorističke mjere podsjećaju na davne sedamdesete.

Na pitanje zašto nema teksta o hrvatskom proljeću, urednica Irena Lukšić odgovara da se najavljeni tekstovi nisu pojavili, odnosno da su se autori ispričali, jer "ne žele se zamjerati". Upravo ta praznina i jest znakovita, jer pokazuje da još uvijek nismo spremni problematizirati neuralgične točke iz suvremene povijesti. Zato se radije bavimo svjetskom književnošću ili pak starijom hrvatskom književnošću, zato imamo mnoštvo zbornika u kojima se isključivo nalaze stilističke analize, ali izostaje povezivanje umjetnosti i društva. Zašto u zborniku niti nema tekstova o hrvatskim književnicama iz tog vremena ili pak performericama?

Postavlja se i pitanje hoće li hrvatsko proljeće i dalje ostati kao mjesto loma i traume o kojem nismo spremni napisati tekstove, a sve u strahu da se nekome neće dopasti? Ili je možda razlog nepisanja o "hrvatskom proljeću" iznenadno potiranje nacionalnog kao retrogradnog, "nazadnjačkog" na našem svijetlom putu u EU? Tako se nacionalno pitanje ponovo stavlja pod tepih, kao riješeno, pa se iznenada pojavljuju nove nakalemljene floskule o regiji koja se povezuje, o Europi koja će riješiti sve naše probleme.

Uostalom, i živimo u kulturi u kojoj postoje intelektualni čopori, umjetne podjele na desno i lijevo, a svaki iskorak se kažnjava isključenjem ili pak osudom. Umjesto dijaloga, njeguje se kultura egzorcističkog pisma u kojem se protivnika ne želi pobiti argumentima, već ga se želi uništiti kao osobu, prikazati ga kao nedostojnog sugovornika. Uostalom, zato i nije nerazumljiv strah od javnosti, kad bivanje u njoj nije motivirano razgovorom o tekstu, već o osobama, odnosno kada je argumentum ad hominem i dalje dominantan.

Tako umjesto o odnosu centra i periferije u hrvatskom kontekstu, čitamo o književnosti i periferiji u Španjolskoj sedamdesetih godina, odnosno o novom kanarskom pripovjedaštvu. Umjesto o disidenstvu u Hrvatskoj, nalazimo mnoštvo tekstova o disidentima u Rusiji.

Da ne bi bilo zabune, riječ je o iznimno zanimljivoj knjizi, koja ima samo jedan nedostatak. Mogla je nastati bilo gdje, s obzirom na sadržaj, jer ključne teme vezane uz hrvatsko društvo tog vremena, nisu niti dotaknute. „Hrvatska šutnja" nekad je bila oznaka za period nakon sloma MASPOK-a početkom 1972. godine pa do uvođenja višestranačja 1989., no odavno je prestala biti vezana za to razdoblje, jer šutilo se i šuti se i dalje o svim krucijalnim pitanjima hrvatskog društva u cjelini.


Irena Lukšić (uredila): "Sedamdesete : Zbornik"

Hrvatsko filološko društvo, 2010.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –