Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Ana Ðokić • 02.03.2010.

Nela Milijić : Želimo postići veću vidljivost žena koje dobro pišu

Svestrana umjetnica,  književnica, pjesnikinja, erudita i umjetnička mentorica mnogih mladih autora, glavna urednica nakladničke kuće AORA te direktorica  tvrtke za izmišljanje imena novih proizvoda Nomen est omen, gospođa Nela Milijić upravo je, u suradnji s Centrom za ženske studije, pokrenula književni festival zanimljivog imena Kratka priča ženskog je roda što je i povod našem razgovoru.

Više o festivalu:  www.kratkaprica.bloger.hr


Ana Ðokić : Što je bio povod, onaj inicijalni trenutak, da se upravo sada, a ne prije deset  ili za deset godina, realizira jedan ovako specifičan, rodno određen, književni festival?

Nela Milijić :  Posrednih povoda za stvaranje zasebnog prostora gdje bi se (jasnije) čuo autorski ženski glas je svakako bilo dovoljno kroz proteklo vrijeme - što se mene tiče, otkako god u nas postoje antologije, ne samo kratkih priča, nego uopće, proze, odnosno festivali i javna čitanja proze.

Neposredan povod je nedavno dobijanje nekadašnjeg stana Marije Jurić Zagorke na upravljanje Centru za ženske studije na Dolcu 8, koji nudi bezbrojne mogućnosti za ina kulturna događanja, a meni su najzanimljivija ona vezana uz pisanje, jer je pisanje bilo Zagorkin život i nešto na čemu je ona ustrajavala unatoč svim preprekama tipičnim za ženu koja piše onoga doba, paralele s kojima vidim i danas.

Napominjem da je Zagorka sebe više smatrala novinarkom nego spisateljicom, te da je u pisanje romana na neki način bila gurnuta, no tome usprkos nužno je - a to Centar za ženske studije čini već par godina - revalorizirati njeno pisanje danas, ponovno joj dati glas, te širu sliku o liku, angažmanu i ulozi te velike žene, nego onu koju je do sad imala.

Sustavno prešućivana i marginalizirana, a dugi niz godina i defamirana epitetom moćnih kritičara tog doba kao autorica «literature za mljekarice»; kao novinarka «sklanjana» u zasebni ured jer je bilo sramota imati novinarku, dakle, ženu u redakciji novina - Zagorka je teret svog talenta i političkog angažmana nosila jednom ustrajnošću, upornošću i neprekidnim plodnim stvaralaštvom koje zavrjeđuje današnje sustavno, znanstveno proučavanje njenog djela, kao i  hommage u obliku ovog festivala.

Uz to je njen fascinantan lik, smatram, dobrodošla ikona i inspiracija za nadolazeće novinarke i spisateljice, jer Zagorka nikad nije spavala na (čak ni da su joj bile dodjeljivane) lovorikama svoga talenta, nego je marljivo i sustavno radila na sebi i podizanju kvalitete onoga što radi.

Vjerujem da će njena proaktivnost i samoinspiracija - dakle, pronicanje u sebe i traženje pokretačkih mogućnosti iz vlastitih snaga i vizija - biti dragocjena podloga na kojoj će se ovo javno čitanje 25 kratkopričašica, koje smo eufemistički nazvali festivalom, jer vjerujemo da će s vremenom u to i prerasti, graditi svoj put.

Mislite li da su književnice na suvremenoj hrvatskoj književnoj sceni u podređenom položaju u odnosu na svoje kolege? Da se njihove knjige manje čitaju i da se o njima manje piše u medijima?

Nisam sigurna da se knjige književnica na suvremenoj hrvatskoj književnoj sceni manje čitaju, pogotovu što znamo da većinu čitateljskog korpusa u nas čine žene - o tome bi trebalo provesti neko istraživanje, pa vidjeti. Mislim da se u medijima sve manje piše o književnosti općenito - pri tom mislim na pravu književnost, a ne na njenu isključivo zabavnu, komercijalnu inačicu - pa samim tim i manje o književnicama.

Ulaženje u kuće i stanove književnica, te izvještavanje o njihovom izgledu, dekoru i obiteljskim prilikama na nekoliko bogato ilustriranih stranica ne smatram prikazivanjem njihova stvaralaštva - a na to se, dakako, treba koncentrirati. Pri tom je i novinarska svijest o načinu izvještavanja, pisanja o književnosti sve niža - nepripremljeni novinari koji knjigu nisu ni prolistali ni pročitali i koji u intervjuima postavljaju površna, neinspirativna i daleko od srži problema pitanja, muka su s kojom se bore i naši muški kolege, a ne samo književnice.

Medijski tretman spisateljica me manje brine, on dolazi na kraju lanca, kao posljedica nevidljivosti žena koje pišu i nedostatku tradicije da to uopće primjećujemo i da nas njihovo nedostajanje smeta. Meni to smeta čak i na čisto vizualnom nivou: kad na kakvoj književnoj tribini, festivalu vidim na bini šest muških gostiju i voditelja, meni se u startu ne da to slušati.

Mogli biste mi s pravom prigovoriti da diskriminiram - s pravom, velim, kad bismo živjeli u izbalansiranom svijetu u kojem bi takva zastupljenost na tribini bila slučajna ili kad bismo pošli od premise da naprosto nema dovoljno žena koje pišu, pa su njihovi muški pandani na tribinama, u antologijama i na festivalima neminovno zastupljeniji, odnosno kad bismo pošli od pretpostavke da ako i ima dovoljno žena koje pišu, možda su naprosto, iz još nedokučivih nam razloga, manje talentirane.

Pa iako žene čine 51% svjetskog stanovništva, poći od takvih dviju premisa je, što se mene tiče, sasvim legitimno, a i znanstveno je zanimljivo kao polazište za istraživanje. Tim tragom sam krenula istražujući ovaj fenomen, pa sam profil autorica suzila samo na one koje pišu kratke priče. Tražila sam ih po antologijama (tu je ulov bio slab, izuzev jedne ženski rodno određene antologije i antologije kratke priče iz 2007. koju je sastavio Jergović), «Večernjakovim» bazama autora kratke priče i onih nekoliko izdanja «Ekran priča» - tu je ulov bio bolji, ali nije bilo lako ući u trag baš svima.

U pokušaju da dođem do jedne vrlo obećavajuće autorice iz «Ekran priča» ispostavilo se da se radi o pseudonimu iz kojeg se krije jedan - muškarac, uz to poznati prevoditelj. Evo, ovaj će detalj obveseliti pobornike teorije da muškarci pišu bolje (ili eventualno oporije, ili da biraju relevantnije teme, daleko od ustaljeno tematiziranih muško-ženskih odnosa, ali o tome će, vjerujem, u ovom intervjuu biti još riječi).

Onda sam se prisjetila raznih autorica čije sam priče sporadično čitala po periodici ili na Internetu, a koje su me takle svojim svježim pristupom i zanimljivom izvedbom, kao što su Jasna Žmak, Sandra Obradović ili Tanja Mravak. Počela sam sastavljati neformalni popis i istraživati dalje među dobitnicima nagrada na raznim natječajima za kratku priču - tu je pak bilo puno laureatkinja.

Među onima s objavljenim nemalim brojem knjiga, a manje poznatima široj javnosti kao autorice kratkih priča sjetila sam se, primjerice, odlične Marine Šur Puhlovski, i tako redom.

Ustanovila sam da, dakle, da u nas ima dovoljan broj žena koje pišu kratke priče, a među njima onda i dovoljan broj onih koje dobro pišu, te se odluka da ih učinimo vidljivijima rodila brzo, a period pripreme je onda bio vrlo kratak, jer sam htjela događaj upriličiti za Zagorkin rođendan, 2. ožujka.

Od ideje do realizacije je proteklo oko mjesec dana, s budžetom od nula kuna, pa je ovo čedo kojemu tepamo da je festival, a zapravo je ad-hoc panorama i opušteno slavljenje ženske kreativnosti s nepretencioznim ambicijama, krenulo u život vrlo skromno i to što je u kratko vrijeme ipak pokrenulo, a i uzburkalo toliko duhova, zahvaljujem samo beskrajnom oduševljenju i energiji koju su sudionice promptno uzvratile, energiji njihovih tekstova, kao i, dakako, entuzijazmu, stručnosti i volonterskom doprinosu još dviju selektorica koje su uskočile pri kraju da pomognu dovršiti iščitavanje i selekciju, te organizatoricama iz Centra za ženske studije koje su moju ideju podržale i u kratkom je roku realizirale.

Namjera mi je i bila samo da iniciram, pogurnem ove godine, onoliko koliko mi moje prilično narušene zdravstvene prilike dozvoljavaju, događanje za koje smatram da ima svoju vrijednost i unutrašnju, samostalnu dinamiku, pa da ga onda polako preuzme stručni žiri koji bi već od iduće godine, ili ako ne, od idućih godina, ukoliko se uspije dobiti kakva potpora, budžet, vodio kao natječajni festival, gdje bi autorice tijekom cijele godine mogle slati svoje radove i prijavljivati se same, pa bi se opasnost da se nekog važnog i zanimljivog preskoči smanjila.

Jer ove smo godine imali priličan broj ograničenja: nemogućnost da pozovemo autorice van Zagreba i naknadimo im pripadajuće troškove; oslonjenost na moju osobnu informiranost i uvid u tekuću produkciju kratkih priča koje su pisale autorice (makar sam «odaslala» glase u puno pravaca da mi se ukaže na autorice koje možebitno preskočih); kratak rok organizacije i selekcije, a time i nemogućnost nekih autorica da se pojave u zakazanim datumima, i dakako, kao posljedicu svega toga, i poneke oscilacije u kvaliteti samih tekstova, tematskoj šarolikosti i sl., o čemu bi se dalo voditi računa u drugim uvjetima, ali nas to u ovom trenu ne brine, neka fešta krene i polako zaživi.

Svaki je javni nastup / istup / govor ionako podložan kritici, a i politički je čin, pa neka i ova fešta bude izložena tome. Ako je kritika istovremeno i dijalog, radi se o zdravoj interakciji kojoj se unaprijed radujemo i za koju se nadamo da će stvoriti onu toliko potrebnu inspirativnu stvaralačku klimu za nove autore i autorice.

Što mislite, postoji li takozvano „žensko pismo", i ako postoji što se pod njime zapravo podrazumijeva?

Ne znam postoji li «žensko pismo» i što se pod tim podrazumijeva - to ostavljam književnim znanstvenicama da definiraju i označe - ali znam da postoji ženska šutnja i prešućivanje, prigušivanje ženskoga glasa, a protiv toga se može i treba nešto učiniti.

Mislite li da su muškarci i žene različiti po svom mentalnom i emotivnom sklopu?

A što Vi mislite: jesu li djeca i starci različiti po svom emotivnom i mentalnom sklopu, jesu li dvije prijateljice različite po svom emotivnom sklopu?

Treba li u umjetosti inzistirati na spolnoj različitosti muškaraca i žena?

Ne treba - u tome i jest stvar. Ali ukoliko pravite antologiju proze i u njoj imate 80 ili 90% muškaraca, i dvije alibi-žene, ako imate festivale i ina književna događanja s isto toliko alibi-žena, pri tom iz godine u godinu se ponavljajućih, a te antologije i festivale ne nazovete muškima - inzistira li se time na spolnoj različitosti?

Mene osobno najviše brine neosviještena i nesvjesna diskriminacija selektora - neke od njih osobno poznajem i zbilja su stručni i pri tom dragi ljudi. Protiv svjesne se diskriminacije lakše boriti, jer se ona brani nekim argumentima na koje se može ići protu-argumentima, razgovorom, dijalogom, nadom u moguću promjenu stanja.

Neko sam dulje vrijeme u glavi nosila vrstu umjetničke intervencije, performativni akt na ovu temu: izdati antologiju suvremene hrvatske kratke priče u kojoj bi bilo 90 % autorica i 10% autora, a ne nazvati je ženskom, niti je proglasiti panoramom. Nikad ne priznati da sam se rukovodila «ženskim ključem», nego mirno treptati i reći «Ah, nisam ni primjetila, rukovodila sam se samo načelom kvalitete».

Ozbiljna me boljetica u tome omela, ali sigurna sam, 99% sigurna, da bi me neprestano zapitkivali i prozivali «Zašto toliko žena?» Dok se za obrnuti slučaj obrnuto pitanje uopće ne postavlja. A i ako se postavlja, onda uvijek dolazi, kako to lijepo volimo reći, od «tamo nekih feministica.»

Mislim da je zanimljivo koliko se pitanja u ovom intervjuu vrti oko potrebe ili suvišnosti jednog «ženski rodno iznačenog» festivala, i čini mi se da to više govori o okolnostim, okružju u kojem naše spisateljice stvaraju, nego o festivalu samom. Jer kad se pokrene tema roda u svezi s pisanjem, najednom se toliko toga ipak ima za reći, a povod za Festival je ipak bio puno jednostavniji: Zagorka je bila spisateljica, književnica (a kao što rekosmo: sebe je prvenstveno vidjela kao novinarku) i iako je željela biti samo novinar, spisatelj, netko tko dobro radi svoj posao bez obzira na spol, drugi su nju stalno vraćali na pitanje roda, pa se primjerenim činilo da festival pokrenut njoj u čast, bude festival - autorica.

Uzgred budi rečeno, festival Kratka priča ženskog je roda nije feministički festival, okuplja 25 autorice svih mogućih profila, stavova i generacija, slobodan je i labav po strukturnoj vezi / srodnosti pisma među autoricama i mene baš ta šarolikost veseli.

Postoji donekle konsenzus na nekom širem, svjetonazorskom nivou, ali on je najčešće povezan i s kvalitetom izvedbe, odnosno onim što mene intrigira i gdje vidim plodno tlo za budući zanimljiv razvoj, posebice kod mlađih autorica i onih nešto starijih, koje su tek počele pisati, ali to još uvelike, dakako, ovisi o njima i tome koliko i kako će one još raditi na sebi i svom talentu, razvijati se.

Ovogodišnji izbor isključuje, a time neminovno i diskriminira, autorice koje su već dobro poznate široj javnosti kao autorice kratkih priča (kako bi u ovoj, prvoj godini, ostavile mjesta za manje poznate autorice), kao i one koje žive van Zagreba (iz razloga financijske prirode), no vjerujem da će već od iduće godine biti moguće ukinuti oba ova ograničenja.

Među uvrštenim autoricama koje će predstaviti djelić svog književnog opusa na festivalu Kratka priča ženskog je roda, ima velikih oscilacija. Ne samo u  kvantiteti dosad objavljenih knjiga, već i u kvaliteti tekstova. Nije li inzistiranje na „rodu" u književnosti  dvosjekli mač? Jer, samo zato što je „žena koja piše", autorica ne mora nužno biti i kvalitetni umjetnik, - pardon, umjetnica.

Što se oscilacija u kvantiteti do sad objavljenih knjiga među autoricama tiče, to se baš i traži: priliku treba dati i autoricama koje nemaju objavljenu knjigu, ukoliko svojim stilom i izvedbom obećavaju, intrigiraju. Također smatram, a vjerujem da ćete se i Vi sa mnom složiti, da sama činjenica kako autor ili autorica imaju nekoliko objavljenih knjiga ne govori neminovno o kvaliteti njegovog ili njenog teksta.

A propos drugog dijela Vašeg pitanja: dakako da «žena koja piše», niti «muškarac koji piše» ne moraju nužno biti umjetnici. Ne mislim da ovim festivalom mi nešto inzistiramo na «rodu u književnosti», dapače, želimo postići veću vidljivost žena koje dobro pišu, kako jednog dana rod više ne bi bio bitan, nego kvaliteta teksta.

Mi smo nazivom barem otvoreno odredili o kakvom se festivalu radi, a što reći o festivalima na koje je pozvano 80 ili 90% muškaraca, no nisu nazvani «muškima»? Ide li možda taj izbor u prilog onoj tezi da je mali broj žena koje pišu, ili da nema onih koje toliko dobro pišu da bi zavrijedile biti pozvane u većem omjeru? Odnosno, da ih ima koje pišu dobro, ali ipak slabije od svojih muških kolega? Stilski i formalno lošije? Tematski manje izazovno? Ili im nije stalo, odbijaju pozive na festivale? Ili su stidljive, introvertirane, neambiciozne, ne bore se dovoljno za se i svoje djelo? Imaju drugih prioriteta?

Evo, ja sam istrošila sve logičke opcije objašnjenja ovog fenomena, imate li Vi neko bolje objašnjenje?

Kad je u Booksi na Festivalu malih književnosti nedavno gostovala bugarska književna delegacija s većim brojem žena nego muškaraca u svom sastavu, ugodno sam se iznenadila, a zapravo bi to trebalo biti tako normalno - da se neki put potrefi malo više muškaraca, nekad malo više žena - da to ne bismo ni trebali zamjećivati. Priupitavši jednog njihovog mladog člana delegacije kako to da su im žene (toga puta) u većini, on se zamislio: «Vidiš, nisam to ni zamjećivao, ali sad kad me tako pitaš, pravo da ti kažem, trenutno žene u nas pišu bolje nego muškarci.» Ali dajte se Vi, molim Vas, prisjetite, je li ikad u Leipzig ili Frankfurt išlo u našoj književničkoj delegaciji više žena nego muškaraca, ikad?

Prošlog sam ljeta u Dublinu radila intervju za «Temu» s irskom autoricom Mary Morrissy i upitavši je kako joj se svidjelo u Hrvatskoj na Festivalu europske kratke priče, na koji je par mjeseci prije toga bila pozvana, rekla je da joj se jako dopao i Zadar i Zagreb, da su organizatori i ljudi općenito bilo jako ljubazni, dragi i gostoprimljivi, ali da jesam li primjetila kako je na festivalu užasno malo žena i čemu je to tako. Kasnije sam pogledala pozvane na taj festival i ustanovila da je žena tog puta još i bilo, i usprkos tome se njoj to učinilo malo.

Kakav je Vaš stav prema inzistiranju mnogih žena, na ženskom rodu riječi? Ne čini li Vam se pretjeranim to stalno inzistiranje na "icama" (koje, usput, prilično vuče na deminutiv). Nije „autor" već „autorica", nije „umjetnik" već „umjetnica". Nije li u umjetnosti svejedno je li autor ženskog ili muškog roda? Čemu inzistiranje na različitostima ako spol u umjetnosti nije bitan?

Zapravo ne razumijem Vaše pitanje -  stava oko «inzistiranja» na ženskom rodu riječi kad za te riječi već postoji ženski rod? Zar je oko toga potrebno imati neki stav? Dakako da žena nije «autor», nego «autorica», nije «umjetnik» nego je umjetnica, nije «javni bilježnik» nego «javna bilježnikinja», itd.

Ne čini mi se pretjeranim «to stalno inzistiranje na -icama», kako Vi kažete, ali, nota bene, meni se čini da tog inzistiranja nešto i nema, i da je situacija obrnuta: žene su se većinom navikle na muške verzije svojih zanimanja. Dapače, dvije su mi poznanice, kojima na vizitkama piše «inspektor» i «odvjetnik», rekle da baš žele taj muški oblik, jer imaju osjećaj (a vjerojatno ih on i ne vara) da ih se onda ozbiljnije shvaća.

Rekla bih da ovaj primjer više govori o tome kakva je (još uvijek) naša sredina, nego u prilog tezi da «inzistiranje na različitostima» nema nekog smisla. Zanimljivo je da potrebu izražavanja ženskih zanimanja ženskim rodom imenica smatrate «inzistiranjem na različitostima». Kao da je muški rod imenica neki najprirodniji, osnovni «rod» ili oblik po kojem se imaju ravnati ostali rodovi.

Dakako da je umjetnosti svejedno je li ženskog ili muškog roda, bitno je da je umjetnost dobra - zato pripustimo malo i tog ženskog glasa da se u umjetnosti više čuje.

Pročitavši priče koje će biti čitane na festivalu (www.kratkaprica.bloger.hr) , ne mogu ne primijetiti kako je većina  priča koje će se čitati fokusirana upravo na odnos žena- muškarac. Nije li to još jedan dokaz ženske  „ovisnosti" o onom drugom? Kod naših kolega pisaca, odnos muškarac - žena samo je jedna od mnogih tema koje obrađuju. Kod književnica je ta tema, barem je takav moj dojam, više nego dominantna. Kako to objašnjavate?

Točno je da je fokus priča koje će se čitati dosta orijentiran na odnose žena - muškarac (iako ne u svim pričama, u barem jednoj imamo i odnose žena-žena :) i sasvim je moguće da žene i inače više zanima prikazivanje odnosa s «drugim»: prijateljstvo, ljubav, obiteljske povezanosti, ustrojenosti i rastrojenosti. Priznat ćete da u srži velikih priča ionako uvijek leži nešto od toga, a mene od motiva i teme više zanima izvedba.

Da li ta «ženska ovisnost o drugome» (ako je ima - ili je to ono što se ženama imputira da imaju) može umoriti kao motiv? Da, pogotovu ako je izvedba osrednja, ili je postavljena u svjetonazorski okvir koji meni nije blizak. Ali sam odlučila propustiti jednu-dvije takve priče, jer želim dozvoliti različitim poetikama i senzibilitetima da dođu do izražaja, te ih prepustiti prirodnom kritičkom sudu čitateljstva.

Dakako da me više raduje, kad je o «ovisničkom odnosu» riječ, kad u priči postoji ironijski odmak, odnosno autoironijsko prikazivanje baš takvih ovisnosti - kao, uostalom, u Vašoj priči «Otići ću, jednom. Sasvim sigurno».

Marija Jurić Zagorka, u čijem će se stanu održati festival, i dan-danas među mnogim književnim kritičarima i teoretičarima slovi kao pisac (pardon, spisateljica) trivijalne literature. Postoji li opasnost da i festival KRATKA PRIČA JE ŽENSKOG RODA zbog svoje „diskriminacije" muškaraca koji su dobrodošli tek  kao publika, bude doživljen kao trivijalan?

Moguće, ali preuzet ćemo taj rizik i u konačnici postići obrnut učinak: održavanjem festivala u Zagorkinu čast, te godišnjim održavanjem znanstvenog skupa koji proučava njeno djelo na jednoj pouzdanijoj osnovi od ovakvog ili onakvog glasa koji je prati, ukazat ćemo na Zagorkinu stvarnu vrijednost i ulogu koju je imala.  Njeno djelo nećemo moći svrstavati u isti red s Joyceovim «Ulixom», recimo, ali sigurna sam i da teza o trivijalnoj literaturi, odnosno «literaturi za mljekarice» neće više dugo držati vodu.

Kakav je bio odaziv književnica za sudjelovanje na festivalu?

Odaziv je bio velik, autorice su ne samo brzo reagirale i poslale sve potrebno, nego su u organizaciju cijelog skupa unijele toliko entuzijazma, da je to još dodatno prešlo i na nas, i dalo nam novi polet. Vrlo lijepo iskustvo, moram priznati.

Je li bilo i nekih negativnih reakcija? Je li je neka od književnica odbila svrstati se u „ženski književni geto"?

Niti jedna! Iako sam očekivala  i takve reakcije, te sam u pozivu autoricama i sama ih pitala bi li imale nešto protiv, s obzirom da pozivamo samo autorice, da preduprijedim moguće kontroverze. Ali ja iskreno ne potcjenjujem naše muške kolege, niti mi je bilo kakav separatizam na umu, pa mislim da se ta iskrenost i osjeti, te nije bilo nikakvih odbijanja po toj osnovi. Jedna nam je, meni vrlo važna i kvalitetna autorica morala zbog spriječenosti otkazati u zadnji čas, i to je sve.

Kada se pisci udružuju po „mjestu prebivališta" (kao recimo splitski „utorkaši") ili zato što pišu na nekom dijalektu (kao na primjer mnogi ogranci Matice Hrvatske), onda to prolazi bez ikakvih negativnih reakcija. Međutim, kada se pisci udruže po spolu, to može izazvati  mnoge kontroverze, zar ne?

Može i ne mora. Ovisi puno i o tome kako ćemo se mi postaviti. Ne treba praviti buku ni oko čega. A ako je i bude, meni će to biti više zabavno, nego problematično.

Kako biste reagirali kada bi čuli za festival ROMAN JE MUŠKOG RODA na kojem bi nastupili samo muškarci?

Pa roman jest muškog roda.

Svojevremeno je krenula inicijativa za pokretanje nagrade za najbolje žensko književno ostvarenje, kakve postoje u svijetu već decenijima. Međutim, reakcija pojedinih hrvatskih književnika (muškoga roda) bila je, više nego burna. Oni su takvu nagradu nazvali čistom diskriminacijom. Kakav je Vaš stav po tom pitanju?

Oprezna sam po to  pitanju, ne iz zabrinutosti bi li takva nagrada diskriminirala naše kolege po pismu, nego bismo li tada jednu Dubravku Ugrešić, recimo, sve češće viđali među finalistkinjama i dobitnicama takve, «ženske» nagrade, a sve manje među finalisticama i nikad među dobitnicama one univerzalne nagrade, koja kakti-ne-diskriminira po spolu.

Prostor natjecanja odjednom bi se mogao suziti, a to ni jedna književnica od formata ne želi: ona se želi «natjecati» sa svojim muškim kolegama i jednako uživati u njihovim, kao i svojim uspjesima na istom polju. Ona se želi radovati kad nagradu dobije jedan izvrsni Dalibor Šimpraga, od koga može i puno naučiti, dati se inspirirati, «naseliti» privremeno to polje koje je on otvorio, ali i moći otvarati svoja, nova polja po kojima će je privremeno slijediti njene muške kolege i otići korak dalje. I sve tako redom. Zar jedna prava, zdrava književna scena ne bi trebala tako izgledati?

Ali ako me pitate bih li podržala ideju o pokretanju ženske književne nagrade u nas, mislim da u načelu bih, uz nužno razmatranje opcija kako preduprijediti i njene moguće neželjene popratne pojave koje prethodno spomenuh: sužavanje polja natjecanja u odličnosti s kolegama piscima.

Što je cilj pokretanja jednog ovakvog književnog festivala?

Cilj pokretanja ovakvog književnog festivala je slavljenje ženske kreativnosti u pisanju kratkih proznih formi,  pokušaj povećanja vidljivosti i davanje glasa ženskom spisateljskom korpusu u nas, a posebno će me radovati i tendencije rastezanja žanrovskih i izvedbenih granica koje kod nekih autorica primjećujem - tendencije eksperimenta, istraživanja i razvoja tog elastičnog i dinamičnog tijela kakvo je kratka priča danas. 

Kakav odaziv publike očekujete?

Očekujemo velik odaziv publike i toga se pomalo pribojavamo, jer u prostor Memorijalnog stana Marije Jurić Zagorke stane oko 40-50 ljudi, no snaći ćemo se i rješavat ćemo takve stvari u hodu.

Gospođo Milijić, hvala Vam na razgovoru. U ime svih sudionica festivala, i u svoje osobno, zahvaljujem Vam se na pokretanju festivala KRATKA PRIČA JE ŽENSKOG RODA, a čitatelje portala mvifo pozivam da nam se pridruže (bez obzira na spol) na književnim druženjima  u Zagorkinom stanu u utorak 2.3. i u ponedjeljak 8.3. u 18h (Dolac 8).


NELA MILIJIĆ VOLI:

1. svog sina, i uopće, obiteljski đir
2. vileniti bez ograda i zabran
3. kad je dotakne kakav zanimljiv intelekt
4. ljude i kretanje
5. integritet i slobodan um

 
NELA MILIJIĆ NE VOLI:

1. o sebi govoriti u 3. licu jednine
2. zatiranje mašte
3. kanone
4. nestručnost (čitaj: glupost sparenu s arogancijom, aroganciju sparenu s bilo čim i njene inačice)
5. ljude nespremne na zanos

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –