Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Marijo Glavaš • 10.07.2012.

Olja Savičević Ivančević : Mamasafari (i ostale stvari)

Za bolji naslov od onoga koji je nadjenula prvom cikusu svoje nove zbirke poezije, "Mamasafari (i ostale stvari)" Olja Savičević Ivančević nije se mogla odlučiti. Jer zaista, pjesme iz ciklusa Istanbulske razglednice mogle bi umjesto naslova imati jezikom polizane i nalijepljene poštanske marke i pečate koje pošiljke dobivaju na prekograničnom putovanju do odredišta i jedna po jedna biti nasumice odaslane čitateljima.

Tako devet prvih pjesama zbirke funkcionira kao jako dobar soundtrack ulica (Na ulici Istiklal jedan starac pjeva / i umire, unuk mu pridržava mikrofon.), grada (...grad je DJ i ima barem 50 / milijuna ruku kojima vrti ploče na pozlaćenim pultovima), perceptivno-doživljajnih živčanih impulsa autorice (I srce puno krvi koje nabija u / ušima, uho koje trepće kao oko), kao i vanjskog i unutarnjeg košmara nastalog tijekom autoričinog književnog rezidencijalnog boravka u Istanbulu (ljeto 2011. godine).

Ako ih se pročita jednu za drugom, svih devet pjesama odjedanput, dobije se dojam putovanja u automobilu otvorenog prozora kroz koji, dok vozač/čitatelj skreće u neku novu ulicu, neprestano ulijeću drugi isječci istanbulskog života (Nadljudski / glas s minareta prati grupni mrmor iz džamije, a kasnije / jave se vrišteći, sa sokaka, sitne mačke, izbliza umiljate / i malenih glava, pa istočnjački ritmovi, pjevačice tužnog / glasa, prodavači ribe i začina, performeri s instrumentima/kojima ne znam nazive.). Tako soundtrack biva fragmetiran, šaren, kao da netko pali-gasi i između tih akcija premotava ili ubrzava snimku jednog dana u golemom turskom gradu.

No ciklus Istanbulske razglednice i više je od soundtracka, jer svojim prozno-reportažnim karakterom uspijeva istodobno biti i orijentalna kuharica puna recepata (džigerice, kocki šećera, čorbe, paprike s orasima, ...) i mnogobojnih začina, ali i originalan putopis, štivo za dobronamjernog putnika.


U malo prostora autorica je osjenčala živost, raznolikost, kušnju grada koja kao da ne postoji nigdje u tom obliku osim na par istočnijih mjesta na Zemlji (kušnja neograničenog izbora i mogućnosti koju je prije više desetljeća Durrell tako dobro uhvatio u svom "Aleksandrijskom kvartetu"), a ujedno naglasila neraskidivost veza s mjestom i ljudima, životom koji je ostao i nastavio se iza nje odlaskom na rezidenciju, a koji je, iako vaga u zrakoplovnoj luci to ne može izmjeriti, ponijela sa sobom u kuferu.

O potonjem autorica govori u pjesmi "Vrag & sloboda" kad piše o sastanku s vragom u osam ispred džamije na Galati i njegovim riječima: U gradu si u kojem postoji baš sve i ne poznaje te baš / nitko, jesi li spremna uzeti to, pa nastavlja s odgovorom da ona nikad nije sasvim spremna i nikad je nije zanimalo sve, te nešto kasnije, u pjesmi "Pismo mužu", kušnji, veličini i količini Istanbula suprostavlja ono samo na prvi pogled maleno, svakodnevno i poručuje da Ni danas ni sutra ni za čitavo čovječanstvo, kako god / okreneš, ne postoji važnija vijest na svijetu od te da si našu / malu, baš jučer, u Splitu, naučio voziti bicikl.

Drugi dio zbirke, ciklus Mamasafari (i ostale stvari), donosi nam onu poznatu Olju Savičević Ivančević, njeno obiteljsko pismo, ispisivanje dijelova obiteljskog stabla, ovaj put (nakon zbirke "Kućna pravila" u kojoj je težište na odnosu kćer-otac) s naglaskom na ženskom - lirski subjekt progovara iz pozicije žene, majke i kćeri. Mamasafari tako biva pravi safari kojim se, umjesto u Afriku, kolijevku čovječanstva, među životinje, zalazi među ljude, ide k nekom drugom počelu, prema postanku bića, vraća se u majku, ponovno izlazi iz njene utrobe i dovodi u odnos s njom, a onda zaviruje i u svoju utrobu i gleda u oči svog ploda - govori kao dijete, govori o svom djetetu i obraća se svom djetetu.

Pjesme drugog ciklusa dalo bi se grubo podijeliti na pjesme supostojanja, odnosno one u kojima dvije žene dijele prostor, pjesme u kojima lirski subjekt metamorfozom proživljava sva tri stadija, biva djetetom, ženom i majkom i istovremeno ima sve tri uloge, te pjesme (u) kojima se obraća jednoj od preostalih žena, bilo kao majka djetetu, ili kao dijete majci.

Dijete nije pošteno, napisat će pjesnikinja u pjesmi "Tijelo moje majke" i nastaviti: dijete pamti što je njeno tijelo uzelo: u ljutnji uskraćen poljubac i kad me lagano, ali odlučno rine pod haljinom. Kasnije pamtim što sam ja dala, namjerna zalijetanja i velike srdačne zagrljaje. Njeno je tijelo struna i spremno uzmaknuti. Izvana meko, sipa i sipina kost, iznutra je polomljeno kost po kost.

Idući će paragraf iste pjesme donijeti jednu od upečatljivijih metafora zbirke, onu koja sažima mnogo toga o čemu govori ciklus u cjelini: Mršavo tijelo moje majke povijeno kao pitanje, kolateralna žrtva.

U prijelazima iz jednog bića u drugo, iz utrobe majke u postojanje, iz djeteta u odraslu osobu autorica nije zaboravila ni ono što je skriveno u zaključanim pretincima svjesne i nesvjesne prošlosti, ono freudovsko, seksualno, djetinje istraživanje tijela, doticanje i upoznavanje drugog: što sad, pita on. goli su i nepomično leže. Iste su / visine i grudi im izgledaju jednako. pa ništa, kaže ona, to / je valjda to, ustaj, težak si.  

Zagrade iz naslova safari-ciklusa koje kriju ostale stvari predstavljaju svijet koji okružuje majku, ženu i dijete, sve ono što biva i događa se sada bez htjenja i pristanka subjekta, a za što bijeg u prošlost ne pomaže, već samo eksplodira nostalgijom, sve ono na što se ne može utjecati, tešku prtljagu koju život u kuferima donosi sa sobom i nikad se ne zna što će, kad se jednom raspremi, iz njih izvaditi. Stvarnost je to koja tjera dijete da odraste, ista ona koju majka ne može skriti, koju pokušava nekako prihvatljivo umotati, da rubovi budu meki i ne ozljede ono djetinje u djetetu, da ga ne promijeni, da ostane njeno dijete, stvarnost koja majku tjera da se zagleda u vlastito djetinjstvo i pronađe odgovore neuspješnog zadržavanja u tom lijepom bezbrižnom svijetu.

Baš u tome leži sjeme nastanka pjesme "35 godina laži" u kojoj autorica pomireno kaže Lažem sve manje, bojim se da se ne isplati, a što predstavlja i svojevrsno dopuštenje (priznavanje poraza) vremenu i stvarima da idu svojim tokom, da rade svoje. Djeca će, da neće ni primijetiti majčinu borbu da se to ne dogodi, biti uzeta iz ruku majki, a shvatit će to u trenutku kad postanu majke i krenu u istu borbu s poznatim pobjednikom.

Ovime je Savičević Ivančević izvrsno podcrtava temu i preokupaciju ciklusa Mamasafari (i ostale stvari ) i lirski subjekt postavila na mjesto od kojeg bi se moglo (i trebalo) krenuti dalje. I da, možda je upravo to naznaka nečeg novog, odmaka koji će Olja napraviti od obiteljskog žanra u nadolazećoj poeziji.

Zapažanja Olje Savičević Ivačević i sažimanje istih u stih na više mjesta u zbirci "Mamasafari (i ostale stvari)" kao produkt imaju prave poetske perle, riječi koje kao da su prošle proces čišćenja od smoga svijeta i postoje same za sebe, potpuno bezazleno bijele u svojoj nevinoj okrutnosti kojom se lako lijepe u album čitateljeva sjećanja.

Jedna od takvih minijatura, da navedem bar jednu i ovaj osvrt završim riječima Olje Savičević Ivančević, nalazi se na kraju pjesme "Dijete i ja": Napokon, dijete mi je pokazalo kako ubiti kamen: / Prvo ga oživiš, pa onda.

Olja Savičević Ivančević: "Mamasafari (i ostale stvari)"

Algoritam, 2012.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –