Tko to tamo kolje na Dan Republike

Čitavo selo kolje svinje. Izađeš ujutro u dvorište, a čitavim se krajem razlijeće zaglušujuće skvičanje. Krikovi samrtne strave životinja paraju nepomičan, studeni zrak. Moj tata oštri noževe, brat montira gumeno crijevo letlampe na narančastu plinsku bocu, a ja, još nerasanjen, smrznutog dupeta mrzovoljno pušim i obojici idem na živce.

Onda iz sela dođu trojica, četvorica njih pa se uputimo u svinjac, gdje se u razmočenim govnima nekoliko minuta hvatamo prase, koje nam oblo i glatko, kakva je već nezgodna anatomija prasadi, neprestano izmiče. Zgrabimo ga napokon, dvojica za uši, a jedan za rep, pa ga posrćući na zaleđenom betonu malo odvučemo, a malo odguramo u dvorište, mesar ga tamo udari vrhom čizme po nozi, spretno ga saplete i ono padne na bok, a mi, koliko nas god ima, skočimo po njemu i držimo ga za noge.

Iz rane na vratu, gdje je mesar zabio dugačku, oštru bajunetu, šikne gusta, vruća tamnocrvena krv i prska u sve slabijim mlazovima kako se život životinje gasi. Strese se naposljetku zadnji put, iz grla se joj se javi zadnji umorni hropac, pa se njezino teško tijelo opusti i ostane ležati u krvavoj lokvi na betonu. Moj stari tada upita...

“Ko je za rakiju?”

Opisane prizore, iz godine u godinu gotovo navlas jednake, gledao sam dvadeset godina svakog 29. novembra, za Dan Republike, i vjerojatno bih i sada, dok pišem ovaj tekst, u gumenim čizmama, starim trapericama i poderanom puloveru držao nogu uspaničenog praseta, da rečene republike u međuvremenu nije nestalo.

Štošta se toga otad promijenilo. Zajednica naroda kojoj smo tada pripadali dobrohotno je gledala na ubijanje životinja u kućnoj radinosti, a unija država kojoj sada stremimo tu pojavu drži sramotnom okrutnošću.

No, i bez zakonskih propisa i regula, došlo je nekako zazorno i nepristojno uopće spominjati da se kokoši, svinje, junice ili janjad usmrćuju za našu ugodu, pravimo se kao da te stvari nema, krvavo pečenom bifteku nije prethodila agonija nekog goveda, nego se nekako se iz ničega materijalizirao na našem tanjuru.

Zgodna je ilustracija ovoga licemjerja slučaj otprije nekoliko tjedana, kada je jedna konceptualna umjetnica, naočigled užasnutih gledatelja, zaklala pijetla i očerupala ga u zagrebačkim Klovićevim dvorima.

Prizor iz seljačke svakodnevice, iz svoga prirodnog ambijenta premješten u galeriju, nazvan je nečuvenim barbarstvom pa je čak i gradski pročelnik za kulturu, meni inače dragi Duško Ljuština, jedan stameni lički muškarac s brčinama, koji je sa svojim stranačkim šefom Bandićem u različitim prilikama oglodao nekoliko stada janjadi, pustio suzu za zlosretnog kokota što je skončao od zločinačke konceptualističke kame.

Zbog Bandića i Ljuštine opustjeli su hektari paških proplanaka, utihnuo je ljupki zvon mnogog ovčarskog zvona. A i one tankoćutne dušice, što su od gađenja po ćoškovima galerije umalo bljuvale nakon opisanog performansa, na banketima nakon otvaranja izložbi požderale su dosad milijarde ćevapa i hrenovki i zbog njih se narezalo šunke da bi se s njom vjerojatno mogao pokriti Trg bana Josipa Jelačića.

Pa opet, svi su oni uglas graknuli nad smrću jednog jedinog komada peradi, tek zato jer se ona dogodila pred njihovim očima. U redu je, vidite, kada to rade seljaci u svojim glibavim dvorištima, ali je nedostojno pokazivati u galerijama, iz čega bi valjda trebali zaključiti da su seljaci nedostojniji od posjetitelja galerija.

Gnjev takozvane kulturne javnosti u jednom je neobičnom slučaju otkrio njihov pritajeni rasizam, to naime da se oni, čak i ako su ljevičari, smatraju boljim ljudima od seljaka što kolju kokoši.

No, to je bio tek početak, jer su malo nakon njih nastupili pravdoljubivi prijatelji životinja, čije je militantno vegetarijansko krilo čak zapalilo jedan kombi u vlasništvu Klovićevih dvora i najavilo nove akcije ako se nastavi sa zlostavljanjem živine u umjetničke svrhe. Prijatelji životinja, već po svome imenu, posebna su vrsta bolesnika.

Drugi imaju prijatelje s kojima odlaze na utakmice i u kino, ili im ispovijedaju svoje najintimnije traume, a ovi valjda razgovaraju sa zlatnim ribicama i kartaju belot s labradorima. Ali, dobro, to je njihova privatna šašavost u koju se ne bih želio mješati.

Ono što mi se čini puno zanimljivijim jest da su prijatelji životinja, kada njihov svjetonazor dovedeš do logične vegetarijanske konzekvence, zapravo najstrašniji rasisti. Oni ne samo da se sami sebi čine boljima od seljaka koji kolju stoku, nego se stavljaju iznad čitavog životinjskog svijeta.

Za ilustraciju pogledajmo, na primjer, argument s kojim se u posljednje vrijeme brani homoseksualnost. Velik je dio životinja homoseksualan ili biseksualan, ističu borci za prava homoseksualaca, i već prema tome, ako je neki orangutan dvocijevka, prirodno je da to ponekad bude i čovjek.

Okej, može. Kako bi, međutim, izgledalo primijenimo li argumentaciju o prirodnosti u ovome slučaju? Ako vuk voli janjetinu i podržavamo njegovo pravo da s vremena na vrijeme zakolje nekog šepavog nevoljnika koji je malo zaostao za stadom, zašto bismo isto pravo osporavali Milanu Bandiću, Dušku Ljuštini ili meni? Ta i mi smo, zaboga, neke životinje i ponašamo se u skladu sa svojom životinjskom naravi.

E, tu dolazimo do neizbježnog zaključka - prijatelji životinja zapravo misle da su bolji od životinja. Svojim stavom o zabrani ubijanja i jedenja životinja oni se hoće pokazati superiornim čitavom mesožderskom svemiru. Njihova naoko dirljiva briga za životinje upravo je neviđena moralna oholost. Ako mene pitate, seljaci u gumenim čizmama puno su pristojnije društvo od njih.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )