Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 19.07.2012.

Vasilij Grossman : Život i sudbina

Roman Vasilija Grossmana "Život i sudbina" za sovjetsku je vlast bio Černobil dvadeset i pet godina prije Černobila. Slavni ratni izvjestitelj i pisac, sudionik bitke za Moskvu, Staljingrad i Berlin, očevidac logora uništenja Treblinke i Majdaneka, „Život i sudbinu" je napisao kao „Rat i mir" XX stoljeća: sa Staljingradom u središtu masivnog romana, Gulagom na njegovom geografskom istoku, i nacističkim logorima istrebljenja na zapadu.

No trenutak je bio krivi. Otvaranje nakon Staljinove smrti brzo je slijedio val novog oblika staljinizma. Grossman je ostao na slobodi, ali je njegov roman uhapšen. „Životu i sudbini" je namijenjen betonski sarkofag koji će u stoljećima što slijede zapečatiti njegovu pogubnu literarnu radijaciju.

Na „Životu i sudbini" Grossman je radio od Staljinove smrti. Do tada je velike uspjehe postigao novelom „Besmrtni narod", „Treblinskim paklom", i romanom o bici za Staljingrad „Za pravu stvar", objavljenom 1952., tik pred Staljinovu smrt. No Grossman nije izgleda smatrao da je time zaključio temu Staljingrada. Tokom pedesetih piše „Život i sudbinu", a roman završava negdje potkraj desetljeća.

Godine 1961., po nekim izvorima 1959., KGB upada u piščev dom i zapljenjuje rukopis „Život i sudbina", te uz njega i novelu „Sve teče...". Ideološki šef Politbiroa Mihail Suslov priopćava Grossmanu da se njegov roman, zbog istina koje govori, ne može objaviti sljedećih 200-300 godina. „Zašto bi vaš roman pridružili atomskim bombama kojima nas neprijatelj želi uništiti", dramatično je objasnio Suslov. Odluka o betonskom sarkofagu je donesena. Prve nevine narodne oči roman će moći vidjeti tek u XXIII stoljeću; u najboljem slučaju XXII stoljeću.

Grossman naravno ne može čekati 300 godina da bi ponovo vidio svoj roman. Umire već nekoliko godina kasnije, 1964. u 59-toj godini života, a svoj životni roman, baš kao i novelu „Sve teče..." (koju je nakon zapljene ponovo napisao!) nikada nije držao u rukama. Ali ni Suslov nije uspio. Rukopis „Život i sudbina" brzo je uspio iscuriti iz betonskog sarkofaga koji mu je bio namijenjen. Rukopis je na mikrofilmu prokrijumčaren iz zemlje i objavljen 1980. u Švicarskoj. Nakon dolaska Gorbačova na vlast roman se 1988. objavljuje i u SSSR-u, a 1989. pojavljuje se i „Sve teče...".

Vratimo se unatrag. U vrijeme dok je Grossman bio reporter s najvećih bojišnica Drugog svjetskog rata sovjetske vlasti masovno su tiskale „Rat i mir". Tolstojeva XIX stoljetna ratna epopeja služila je za podizanje morala i poticanje novoprobuđenog ruskog nacionalizma koji je, negdje u zimu 1941. dok su njemački tenkovi bili pred Moskvom, nenadano uskrsnuo uz bok boljševičkog internacionalizma. Tolstoj je poetizirao ideju narodnog rata, kaže Grossman, „ideje su se poklopile, i pojavio se leteći tepih: Tolstoja i na radiju i na večerima čitaju, i tiskaju, i vođe ga citiraju."

Srodnost „Rata i mira" i „Života i sudbine" je očita. No iako mišljen kao XX-stoljetni odgovor na „Rat i mir" Grossmanov roman u jednome se bitno razlikuje od svog literarno-povijesnog modela. Nemoguće je, naime, zamisliti „Život i sudbinu" kao propagandno štivo i literarno-patriotsku pozadinu nekog budućeg ruskog rata: afganistanskog, čečenskog, gruzijskog, ili bilo kojeg drugog, velikog ili malog, imperijalnog ili obrambenog.

Drugi svjetski rat je donio krajnju radikalizaciju ratovanja. Hitlerove zločine slijedili su zločini svih sukobljenih strana. Neprijatelj je bio svugdje. Na određeni način fašizam je bio svugdje, ne samo u SS-u i Gestapu, Auschwitzu i Buchenwaldu, bombardiranju Rotterdama i Varšave. Fašizam je bio u britanskim bombarderima koji su spalili Dresden, američkim bombarderima koji su sravnili sa zemljom Hamburg i Berlin. A fašizam je svoje snažno uporište imao i u Moskvi, predući poput zadovoljnog mačka u krilu Kobe Groznog.

Tematizirajući sovjetski Veliki domovinski rat Grossman prvenstveno govori o sukobu dva totalitarizma. Ratuje se u ime dobra, a dobra nigdje nema: možda tek pojedinačne dobrote. Borba protiv fašizma je i borba za staljinizam. Ispred je Gestapo i Auschwitz; iza NKVD i Gulag. Grossman već pedesetih piše o svemu tome: i o kolektivizaciji i gladi u Ukrajini, i o 1937. i Gulagu, i o Staljinovim dogovorima s Hitlerom - isporučivanju strateških sirovina do pred sam početak rata! - i o čistkama koje nisu štedile ni ratne heroje, ni roditelje ratnih heroja, ni one koji su pali u njemačko zarobljeništvo.

U svoj toj golemoj drami sukoba dva totalitarizma nalazi se i Grossmanova osobna drama. Kao Rus židovskog podrijetla Grossman je osjetio Staljinov antisemitizam, ako ne prije onda sigurno u vrijeme tzv. „liječničke zavjere" iz početka pedesetih. Grossmanov alter ego u „Životu i sudbini", nuklearni fizičar Šturm, u „holokaustu mecima" je izgubio majku, u Staljingradu posinka, u čistkama mnogobrojne rođake, prijatelje i suradnike, a sam pod udar dolazi zbog svog židovskog podrijetla. Staljinizam, sparen sada s ruskim nacionalizmom, u židovstvu gleda sumnjivi, neprijateljski element.

Staljin je pokrenuo mnoge ratove. Vodio je rat protiv seljaka i kulaka: tokom kolektivizacije nestalo je 11 milijuna ljudi. Rat protiv djece: za vrijeme terora glađu 1933. umrlo je oko 3 milijuna djece, ukupno 4 milijuna tokom kolektivizacije. Rat protiv „narodnih neprijatelja": tokom Terora uhićeno je 5% ukupnog broja stanovništva. Rat protiv trockista: ubijani su svi koji su poznavali Trockog. Rat protiv komunista: ubijani su svi osim Staljina. Rat protiv Crvene armije: u čistkama nestalo je 3 od 5 maršala, 13 od 15 generala armije, 8 od 9 admirala, itd. Rat protiv vlastitih vojnika: tijekom 41. i 42. zbog kukavičluka je pogubljeno 160.000 vojnika - čitavih 16 divizija.

Rat protiv manjina: deportacije su obuhvatile 1,2 milijuna Čečena, Ingušeta, Tatara, Armenaca, Kurda... Rat protiv Ukrajinaca: „rusifikacija" tokom tridesetih. Rat protiv Kozaka: tzv. „dekozakizacija". Rat protiv istine: uhićene se mučilo i iznuđenim priznanjima tjeralo na sudjelovanje u fikciji. Rat protiv obitelji: poticao se razvod, slavilo djecu koja denunciraju roditelje, i dekriminalizirao incest i bigamija. Rat protiv vlastite djece: ljubavnik kćeri ljubimice osuđen je zbog „špijunaže", a sina Jakova kojeg su zarobili Nijemci Staljin nije želio razmjeniti („Nemam sina imenom Jakov").

Rat protiv intelektualaca: tzv. „izmeta". Rat protiv filozofije: „moramo naglavce preokrenuti cijelu tu hrpu izmeta koja se nagomilala u pitanjima filozofije". Rat protiv lingvistike: progonjeni su jezikoslovci koji se nisu slagali sa Staljinovom teorijom po kojoj sve riječi dolaze iz zvukova „roš", „sal", „ber" i „jon". Rat protiv astronomije: istraživanja Sunčevih pjega označena su kao nemarksistička, 20 vodećih astronoma je nestalo...

Nije ni čudo da se među svim tim ratovima našlo mjesta i za rat protiv Židova: postoje osnovane sumnje da je pred smrt Staljin planirao novi holokaust. Grossmana je ta spoznaja osobno potpuno slomila. Nuklearni fizičar u „Životu i sudbini" užas spoznaje staljinističkog antisemitizma ne može ni izustiti, ni pred drugima, ni sam pred sobom. Ta spoznaja predstavlja krajnju točku staljinizma, na kojoj se briše ključna razlika između nacizma i staljinizma.

Staljingrad je bio „prijestolnica antifašističke borbe". Ali Staljingrad je, kao i čitav Veliki domovinski rat, bio jedan od produžetaka staljinizma. Suslov je, oštrouman kao i svi cenzori, znao što čita. Ali teško da bi i nakon njegovih 300 godina mogla izblijediti sva proturječja koja proizlaze iz rata dva totalitarizma; proturječja koja je Grossman sa „Životom i sudbinom" za svu vječnost zakucao na kremaljska vrata djedice Staljina.


Vasilij Grossman: "Život i sudbina"
Preveo Fikret Cacan

Fraktura, 2012.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –