Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 15.12.2011.

W. G. Sebald : Vrtoglavica

Winfried Georg Sebald (1944.-2001.) bio je jedan od neobičnijih turista koji su se muvali svijetom još od vremena kada su Van Gogh i Gauguin spustili se do Provanse i patentirali suvremeni turizam. No epitet "neobični" možda je i posljednji koji bi vam pao na pamet gledajući osobnu fotografiju W. G. Sebalda, priloženu kao foto-dokument u njegovoj putopisnoj svesci "Vrtoglavica" iz 1990.

Na privremenoj putovnici fotografija je tipičnog Nijemca iz osamdesetih, onakvog kakav je radio u tvornicama Mercedesa u Stuttgartu, putovao na ljetovanje u Jugoslaviju, ili bježao preko Zida u zapadni Berlin. Sebaldovu putovnicu greškom je s recepcije hotela u Limoneu odnio stanoviti herr Doll. S privremenom dozvolom za kretanje tadašnji profesor evropske književnosti u Norwichu otputovao je do Milana i u njemačkom konzulatu podigao novoizrađenu iskaznicu za slobodno kretanje.

Na njoj je službena fotografija sredovječnog muškarca unazad začešljane frizure, sa sjedim zaliscima, naočalama širokih okvira, i gustim, naglašeno ukošenim njemačkim brkovima koji se komično podudaraju s gotovo paralelno spuštenim, tužnim obrvama.

Mala fotografija Sebaldova je turistički legitimacija. Portret turističkog "nobodyja". Ovako su valjda Sebalda vidjeli oni koji su ga sretali na njegovim samotnim putovanjima Italijom osamdesetih godina. Ali kako izgled može prevariti! Kakve sve krinke ljudi mogu nositi. Ispod fotografije tapecirera iz Mercedesove tvornice u stvari se krije jedan od najluđih turista poslijeratne Evrope.   

Dobro, možda ne "najluđi", ali svakako osobenjak svoje vrste. U "Vrtoglavici" Sebald niti prolazi utabanim stazama, reproducirajući uobičajeno putopisno i turističko iskustvo, niti pokušava održati unutarnji privid regularnog turiste. U Beču ne razgledava ništa, i ne komunicira s nikim, osim s konobarima i servirkama, te s čavkama i jednim bjeloglavim kosom u parku ispred Vijećnice. Na kraju je potpuno razočaran, i čini mu se da mu je bilo pametnije ostati kod kuće sa zemljopisnim kartama i voznim redovima.

Ipak, putujući vlakom kroz Tirol biva duboko ganut prizorom male skupine kokoši daleko na otvorenom polju, i uopće ne zna što je to "na određenim stvarima ili bićima" što ga ponekad "tako gane". U katedrali u Milanu hvata ga snažna tjeskoba, ne zna gdje se nalazi, pa čak nije siguran nalazi li se u "krajoliku živih" ili je već "na nekom drugom mjestu". U Londonu pak dolazi pred stanicu metroa na kojoj nikada nije vidio niti jednog putnika, niti da ulazi niti da izlazi, i na kraju odustaje od ulaska na stanicu, kao da je riječ o podzemnim vratima smrti, a ne londonskom metrou.

Između bečkih čavki i tirolskih kokoši, između portala onostranog koji mu se otvaraju u Milanu i Londonu, u Veroni Sebald doživljava i ozbiljan slom živaca. Čitajući u opskurnoj piceriji novine s viješću o nasumičnim ubojstvima samozvane organizacije "Ludwig" Sebald prestravljeno zamjećuje na računu da se vlasnici picerije zovu Patierno i Cadavero (otprilike - patnički i mrtvački). Navrat nanos napušta piceriju, bježi iz Verone, bježi iz Italije noćnim vlakom, prestravljen, "spreman na najgore", "nesposoban da zatvorim oči".

U Veronu se vraća tek 1987., sedam godina kasnije. Opsukrna picerija u međuvremenu je zatvorena, a Sebald moli dvoje turista da uslikaju lokal, i za deset maraka mu pošalju fotografiju. Dotična fotografija bezlične zgrade, sa zastarjelim neonskim natpisom "Pizzeria Verona", također je priložena kao foto-dokument...

"Vrtoglavica" je spomenik tom osebujnom turistu s njemačkim brkovima, ali "Vrtoglavica" je i mnogo više od uvrnutog humora kojim se bilježe putopisni događaji i egzistencijalne jeze. U četverodijelnom rukopisu - sastavljenom od rekonstrukcije putovanja Henria Beyla u Italiju s Napoleonovom vojskom, putovanjem Franza Kafke na vodeno liječenje u Rivu, te dvaju Sebaldovih putovanja: u Italiju, i u rodni kraj - Sebald kao i uvijek iz mješavine ovoga i onoga (a često i ničega!) uspijeva podići literarnu građevinu koja nadaleko nadilazi svoje pojedinačne sastojke (putopis i erudiciju, sjećanja i dnevničke zapise, nemušte fotografije ili podigrani humor).

Sebald je počeo pisati kasno, u četrdesetima, i to isključivo na njemačkom premda je od sredine šezdesetih živio u Engleskoj. Iako je objavljivao tek nešto više od deset godina svojim tekstovima, mješavinom romana, memoara i putnog dnevnika ("Emigranti", "Saturnovi prstenovi", "Austerlitz"), nametnuo se kao jedan od najzanimljivijih suvremenih književnika, jak na nekoliko pozicija, posebice u tome da od naizgled rastresite građe napravi izvanredno originalno djelo.

Ali kad bi trebali potražiti ključno živčano čvorište Sebaldova teksta onda bi to najvjerojatnije bila njegova sjećanja na postholokaustnu Njemačku. O židovskim obiteljima koji su prije rata živjeli u njegovom kraju, liječnicima, odvjetnicima i zanatlijama, nije znao ništa. Oni se iz rata nisu vratili kao što se vratio njegov otac. O razdoblju prije 1945. nije znao ništa sve do sedamnaeste godine. Tada su učenicima njegove škole pokazali snimke iz nacističkog logora smrti Bergen-Belsen. Bilo je poslijepodne, nakon projekcije dječaci su igrali nogomet. Trebale su mi godine da shvatim što sam toga poslijepodneva vidio, govorio je Sebald.

I u "Vrtoglavici" najemocionalniji trenutak predstavlja povratak u postholokaustnu Njemačku. Sebald se sjeća kako se poslije rata skupina Roma utaborila izvan mjesta. Nisu pokućarili ni gatali, i držali su se podalje od mještana. Sebaldu nije jasno kako su preživjeli rat. To mu pitanje prolazi kroz glavu dok lista album s fotografijama koje je otac majci donio na dar "za takozvani prvi ratni Božić". U njemu su slike s "takozvanog pohoda na Poljsku", i slike zarobljenih Roma koji "ljubazno gledaju kroz bodljikavu žicu, negdje daleko u Slovačkoj".

U prilogu je i fotografija. Na njoj nasmiješena Romkinja u naručju drži dijete. Slika bi izgledala kao veseli obiteljski portret - da u prvom planu nije bodljikava žica. Uz fotografiju je i potpis bijelom tintom: "Zigeuner". Zastrašujuća koliko i sama slika jest njena prisutnost u obiteljskom albumu Sebaldovih. Holokaust nije ostavio tragove samo na snimkama iz nacističkih logora smrti. On se uvukao i u najobičnije njemačke dome, i u obiteljske albume...

I tako se između dvije naizgled potpuno nepovezive fotografije, komične osobne fotografije u privremenoj putovnici i zlosutnog portreta Romkinje s djetetom iz obiteljskog albuma, zatvara "Vrtoglavica".

 
W. G. Sebald: "Vrtoglavica"
Preveo Andy Jelčić

Vuković & Runjić, 2011.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –