Alen Bović – "Metastaze"

Održava se
01.01.1901.

Oko autora knjige "Metastaze", jedne od žešćih varijanti domaće stvarnosne proze, već prozvane hrvatskim «Trainspottingom», lagano se stvara fama. Iako je u bilješci o piscu predstavljen samo navodnim otpusnim pismom iz psihijatrijske bolnice i godinom rođenja (1969.), uglavnom su svi, po književnim kuloarima, skloni zaključku kako je definitivno riječ o pseudonimu. «Bestselerov» investigativni tim za sada nije uspio raskrinkati je li riječ o afirmiranom autoru koji se odlučio malo poigrati ili o debitantu koji se pokušao privremeno prikriti, mada ljudi bliski nakladniku tvrde ovo drugo i nema razloga ne povjerovati im.

Zašto bi se netko tko debitira sakrio iza pseudonima to nikome nije jasno, osim ako je riječ o nekome čija je profesionalna karijera nespojiva s temom romana. Recimo, nekome iz ekipe doktora Sakomana. Šalu na stranu i bez obzira tko je (i da li je) Alen Bović, «Metastaze» kao roman imaju velike šanse – s čitateljima, ali i kritičarima koji ovdje prepoznaju nešto novo. Prije svega, roman koji u cijelosti tematizira ono što zovemo društvenom marginom ili dnom, iako su relacije između površine i dna, margine i centra, u hrvatskim društvenim uvjetima veoma upitne.

Gotovo u cijelosti monološki i dijaloški izveden, brz i dinamičan roman započinje povratkom jednog od pripadnika kvartovske džanki ekipe s liječenja u jednoj od ovisničkih komuna u Španjolskoj. On se zove Filip - kao i onaj Krležin, kojeg se i prisjetio stigavši na zagrebački kolodvor, kako je i red s nekime tko se upisao na studij književnosti i nije odmakao dalje od toga - i vraća se doma, u jedno od rubnih zagrebačkih naselja. Pripadnik je ekipe koja se sastajala u podrumu, od kojih su mnogi već mrtvi, a oni koji su preostali i dalje se kreću u trokutu između alkohola, droge i kriminala. Filip je tek jedan od pripovjedača romana koji se izmjenjuje sa svojim kvartovskim i načinom života bliskim frendovima, a oni u kratkim poglavljima i fragmentima zapravo začudno uspješno zaokružuju cijelu «priču» u cjelinu i uspijevaju biti odlično karakterizirani, prije svega kao veoma različiti u svojoj sličnosti. Filip je tako skloniji refleksijama, kritičan prema svijetu u kojem živi, s povremenim pokušajima da se približi normalnom životu (odlazak na razgovor za posao, kratka veza s djevojskom iz fine, građanske obitelji) koji dakako ostaju samo na pokušajima u kojima uvijek zabrlja.

On se «izdvaja» i čestim halucinatornim epizodama u kojima se, paradoksalno, otkriva sva njegova lucidnost. Njegovi su frendovi i ujedno ostali pripovjedači puno «prizemniji», jedan je od njih arhetip nasilnika, rasista i kriminalca koji u svim situacijama (sa ženom, svim drugima i drukčijima) poseže za silom, a njegovi su monolozi i dijalozi gotovo školski primjer političke nekorektnosti. Drugi je, ne slučajno, nazvan Mrtvi, tipičan luzer-produkt obiteljskih tragedija itd. Iako na prvi pogled odbojan i nabrijan roman u međuredovima banalnih situacija, epizoda iz birtije, s nogometnog stadiona, gradskih lokacija, ili pak onih još žešćih koje se tiču šverca heroina iz Bosne ili oružanog napada na kladionicu, ocrtava se vrlo jasna pozadina tipične hrvatske svakodnevice negdje s kraja devedesetih, odnosno njezinih rubnih područja.

Vrlo vješto i vrlo znakovito po sudbinu njegovih junaka, Bović u crnu priču o kvartovskim luzerima upliće brojne neuralgične točke hrvatske zbilje – od posljedica rata i nacionalizma, preko funkcioniranja navijačkih skupina, kriminalnog miljea, slušanja narodnjaka, do odnosa centra i periferija, kao i socioloških skupina koje njima pripadaju. Krpa, spomenuti brutalac, bit će, na primjer, jedan od glavnih inicijatora napada na zagrebačku «Močvaru», na «alternativce i avangardiste» koji su se «nagurali gledat neki srpski pederski film», što kao što pamtimo, nažalost, nije tek fikcija. Ta brutalna epizoda nije rijetkost jer takvima zapravo ovaj roman obiluje, kao i onima u kojima autor ne preza od «naturalističkih» ovisničkih scena.

No, kako roman napreduje postaje jasno da Boviću nije namjera opisivanje skupine domaćih ovisnika, kako se to čini u početku, već prije svega upravo te pozadine u kojoj su oni čvrsto stali na poziciju lokalnih propaliteta koji «nisu napravili ništa u jadnom životu», kako to za sebe negdje pred kraj zaključuje Filip. A ta je pozadina dodirnuta mnoštvom ironičnih strelica koje je veoma duboko seciraju i bespogovorno vode junake romana do tragičnih, ali i posve očekivanih krajeva. Iako načelno posve crn i bezizlazan, roman «Metastaze» mnogo je duhovitiji no što bi se očekivalo, a ta se duhovitost, osim u sitnim iskricama vic-humora, prije svega manifestira u Filipovim halucinatornim dionicama. «Ulaskom» oca jednog od njih, umirovljenog oficira JNA, Srbina i Jugoslavena jezikom i načinom razmišljanja, s kojim neočekivano i završavaju «Metastaze», roman je nadopunjen i lakšim humorom koji počiva na stereotipima i to su zapravo jedine dionice kojima se djelomice narušava inače «čvrsta» struktura monologa kvartovskih luzera i događa iskliznuće prema drugim tematskim interesima.

U pokušajima razotkrivanja tko-je-sad-pa-taj-alen-bović stilska analiza na prvi pogled mene je osobno, ali i neke druge s kojima sam razgovarala, navodila na vrlo precizno smještanje ovog romana u kontekst nekih ranijih proznih naslova. Zagrebački sleng i tematika «Metastaza» ovog autora, ma tko on bio, djelomice povezuju s dvojicom domaćih prozaika – Borom Radakovićem, odnosno njegovim «Sjajem epohe» i dijelovima u kojima se «bavi» BBB-ima, te Daliborom Šimpragom i njegovim kvartovskim «Kavicama». Ta su dva naslova možda nešto dorađenija i stilski vještija, no Alen Bović ovim si je dinamičnim i iznimno čitkim prvijencem izborio vrlo ravnopravnu poziciju i doista napisao jedan od najžešćih produkata domaće stvarnosne proze. S ponešto padova i grešaka, ali s obzirom na tematiku i socijalni milje o kojem piše, u kojem su pad i greška neke od ključnih riječi, to i nije neka veća zamjerka.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )