Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Sven Popović • 11.03.2014.

Boris Greiner : Ona i On
Održava se
01.01.1901.

Ime Borisa Greinera za sobom povlači nekoliko asocijacija od kojih je jedna zasigurno Stanislav Habjan, alias Kropilak. Taj tandem je u određenim krugovima dostigao gotovo pa mitske proporcije, vjerojatno najviše zahvaljujući Kropilakovoj briljantnoj "Nemogućoj varijanti" i auto-mistifikaciji. U jednom trenutku partnerstvo se raspršilo i svatko je krenuo na svoju stranu i nastavio djelovati na raznim poljima. Kulturnim poljima.

Za Greinera se nikada ne bi moglo reći da se radi samo o piscu već o zanatliji s nekoliko zanata koji svoj posao obavlja gotovo pa samozatajno. "Život na tavanu", taj niz refleksivnih i maltene filozofskih poetskih crtica objavljuje 2006, a pritom svaki primjerak numerira i potpisuje, sugerirajući bliskost (ako je to ikako moguće) između autora i čitatelja.

Novo Greinerovo djelo, "Ona i On", bi se najkraće dalo opisati sljedećom sintagmom: hipertrofija elegancije. Fabula, ako se o fabuli uopće može pričati, je fragmentarna; Ona i On kao da su u svakoj epizodi netko drugi, svaka se epizoda (poglavlje, ako hoćete) bavi drugim aspektom ili ritualom svakodnevnice. To su opća mjesta: pravljenje kave, odlazak do zajedničkih prijatelja, reminiscencije itd, koje Greiner iznimno precizno i suviše ziheraški analizira. Autor gotovo pa "škljoca" fotoaparatom i tako, kadar po kadar gradi priču s tim da ovaj fotoaparat zaista krade duše i samim time nudi uvid u ono što se unutar samih subjekata, u Njemu i Njoj, dešava. Uvijek suprotstavljeni jedno drugome, Ona i On služe Greineru kao instrumenti za (ironično) promišljanje međuljudskih odnosa.

Problem je u tome što su te svakodnevne epizode ili kadrovi u tekstu Borisa Greinera dovedene do krajnje artificijelnosti tako da češće ispadnu bolno pretenciozne, a ne stilski izbrušene. Pridodajmo tome propuste poput nekonzistentnog korištenja kurziva, rečenice poput one gdje kaže kako ide čitati Bolana, a ne Bolaña (osim ako u potpunosti nisam promašio referencu i Marc Bolan nije bio pisac) i dobijemo roman, rukopis koji više nalikuje na pretjerano ambiciozan i nedovoljno ispoliran skup proznih fragmenata koje labavo spaja zajednička nit. Da nema mjestimičnih bljeskova stilske virtuoznosti (ima ih u najboljem slučaju desetak) cijela bi priča više nalikovala na postove nešto talentiranijeg blogera-srednjoškolca, a ne na rukopis autora tj. umjetnika čije djelovanje izmiče jasnim definicijama (a u ovom slučaju naginje diletantizmu).

Malo konkretnije o manjkavostima: epizoda u New Yorku mjestimično djeluje kao turistički pamflet koji promovira određeni dio grada u kojem uglavnom stanuju mladi umjetnici (a tko drugi?), Ona, dakako,  u jednoj epizodi preferira organsko i makrobiotiku, dok On vozi auto dok mu zvučnu kulisu čini, iznenađenja li, suvremeni (jasna stvar) jazz. Preferiranje mondenog ne bi bio nikakav problem da postoji nekakva dublja motivacija za korištenje takvih referenci. Možda je najveći problem činjenica što je cijeli rukopis nedorečen i iritantno larpurlatističan, a neskriveno obožavanje Raymonda Queneaua je slabo opravdanje za Greinerove prozirne i nenadahnute spisateljske postupke. Kod Greinera je eksperiment, tj. zaigranost hinjena. Iz rečenica jednostavno ne izbija eros; ne demonstriraju, severovski rečeno, drsku atrakciju teksta.

Roman (što li) jednostavno lebdi nekim nedefiniranim prostorom. Čitajući knjigu sam se prečesto pitao koji je točno smisao ovog teksta. Što, osim pretjeranog intelektualiziranja (koje na razini diskursa bode), stoji iza ovog rukopisa? Strukturno je nedovoljno zaigran da bi bilo izazovan, a opet je suviše eksperimentalan (banalno rečeno, kao da se autor pravi pametan) i nedovoljno koncizan. Na razini diskursa je dosta šlampav, tematski hiljadu puta prožvakan, jednostavno ne nudi ništa što bi vas prikovalo na dulje vrijeme.

Boris Greiner je htio previše toga odjednom, pucao je previsoko i preširoko. Rezultat je rukopis koji je mogao biti mnogo toga, ali je na kraju samo razvodnjen i dosadan.


Boris Greiner: "Ona i On"

Naklada OceanMore, 2013.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –