Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Vanja Kulaš • 13.10.2014.

Ece Temelkuran : Zvuk banana

U romanu "Zvuk banana" (Muz Sesleri, 2009), prvome od za sada dvaju romanesknih tekstova turske istraživačke novinarke s diplomom pravnog fakulteta, publicistkinje i književnice Ece Temelkuran (1973), multifacetnost Libanona ogleda se umanjeno i koncentrirano u kaleidoskopu vjera, etniciteta i političkih ideniteta stanara zgrade jedine kozmopolitske ulice u kršćanskoj četvrti Ašrafi u istočnom Bejrutu. To atipično šaroliko bejrutsko susjedstvo reprezentira Libanon u malom, zrcali libanonsku heterogenost. Životi ovih ljudi snažno su određeni politikom i oblikovani dinamikom uzastopnih bliskoistočnih sukoba i primirja, no pulsirajući konflikti, sraz Istoka i Zapada koji su razabirljivi u susjedskim odnosima, sitnim trzavicama i tajnama svakog od njih prepliću se u kratkoj i strmoj ulici Džetavi s tolerancijom, ljudskom toplinom i autoironijom. Bejrut je podsvijest Bliskog istoka. Svugdje možete vidjeti što se na Bliskom istoku događa, no zašto... to možete vidjeti samo u Bejrutu.

A neobičnu zgradu na istoku grada nastanjuje drugdje nespojiva skupina pojedinaca - Libanonka Zejnab i njezin suprug Hadi Bey koji ubiru stanarinu od ostalih, Sirijac Marvan koji brine o održavanju zgrade, palestinski taksist Nasir i njegova žena Ajše, oboje bivši militanti čija se nećakinja tinejdžerica na njihov užas lakoumno naumila pridružiti Al-Qaidi, armenska klaunica Setanik koja je u ljubavnoj vezi s kolegom iz kazališne trupe sunitom Visamom, prikriveni gay (jebeni falangist, "tepaju" mu susjedi) Džan, a stubištem se šuljaju njegovi one night standovi, američke novinarke i razmažene turistice željne egzotike.

Promatračica ovih mikrozbivanja 24-godišnja je strankinja - djevojka odrasla u Manili. Ona se te 2006. godine vraća u rodni Bejrut kako bi istražila svoje podrijetlo, rekonstruirala prošlost svoje obitelji i odala počast roditeljima, majci Filipinki i ocu Palestincu koji su jedno za drugim, a nedugo nakon njezina rođenja, stradali u palestinskom izbjegličkom logoru Šatila. Filipinu s Filipina po povratku u Bejrut, kao i sve Filipinke (Filipinoe, kako ih njihove botoksirane poslodavke, bogate madam, pogrdno zovu) koje ne poznaju arapski, dopadne potplaćen fizički posao, namještenje kućne pomoćnice i njegovateljice kod ostarjele gospođe Zejnab.

Za Filipinu je dolazak u Bejrut povratak korijenima, pokušaj učenja očevog jezika i razumijevanja zemlje iz koje ju je otac na vrhuncu libanonskog civilnog rata sklonio na sigurno, onkraj mora. Doktor Hamza, logoraški liječnik, od tada kćeri, svojoj slatkoj okruglici, koja na drugom kraju kontinenta odrasta s bakom, nježnim pismima o ljubavi s njenom majkom pokušava nadoknaditi roditeljsku toplinu i zauvijek se ugnijezditi u njeno sjećanje. Posljednji put piše joj krajem kolovoza 1982. godine, što upućuje na njegovu pogibiju u rujanskom masakru proizraelskih falangista nad palestinskim izbjeglicama kada je ubijeno između osamstopedeset i tri i pol tisuće ljudi. No, ondje na Filipinima nitko pisma na arapskome nije bio kadar pročitati; Filipina ih pobožno čuva i tek naslućuje sudbinu svojih roditelja.

Detalje iz građanskog rata djevojka će saznati tek dvadesetak godina kasnije, nakon bakine smrti. Na pragu novog izraelsko-libanonskog rata, u šiitskoj četvrti Dahija, "novoj Šatili", očeve će joj ispovjedničke rečenice na engleski prevesti Marvan koji se u nju zaljubio krišom je promatrajući kako plače na mjesečini i grli njegovu mačku.

Perspektiva stranca broj dva: Deniz, oksfordska postdiplomantica, u Bejrutu će se, usred srpanjskog bombardiranja 2006., naći na poticaj mentorice, kako bi za potrebe svog doktorata osjetila autentični duh Bliskog istoka. Osim zgađenosti blaziranim Oksfordom i žudnje za istinom, ondje je odvodi i zaljubljenost u libanonskog književnika Ziada, kojega upoznaje na pariškoj konferenciji o bliskoistočnom pitanju. Ziad joj u sobičku nekog budget hotela ispripovijeda priču o Filipini i ostalima: oni za njih dvoje nisu fikcionalni likovi, jer pokazat će se, Ziad - pisac koji više voli živjeti nego pisati (...), pisac koji zavodi ukradenim pričama - i sam je stanar zgrade u Ašrafi.

Uz ljubavne parove - Filipinu i Marvana (koji gotovo da ponavljaju obrazac tragično romantičnog odnosa Filipininih roditelja) te Deniz i Ziada - Temelkuran roman gradi i na suprotstavaljanju, a na koncu i pretapanju dviju ženskih vizura, one siromašne i sramežljive mlade Filipinke te visokoobrazovane i ambiciozne Turkinje.

Senilni Hadi Bey strahuje da je Libanon još uvijek u građanskom ratu, a svojom izgubljenošću u vremenu sjajno simbolizira nepopravljivost tamošnjih nesigurnih i nestalnih prilika, jer kako piše Ece Bejrut je ona neizbježna tjeskoba između dva rata... iščekivanje između dvije bombe. U gradu u kojem sa svakom eksplozijom bombe svatko još malo postaje nitko i ništa. I doista, roman se okončava novim izraelsko-libanonskim ratnim sukobom, srpanj je 2006. godine, zahuktava se tzv. srpanjski ili drugi libanonski rat. Opet je počeo rat. Opet, i opet, i opet... Koliko ratova stane u jedan život? očajava jedna od protagonistica.

Naglašena liričnost sudara se s hiperrealističnom opipljivošću ratnih užasa koji bukte između cvatnje citrusa i pucketanja banana. Zvuk iz zavodljivog naslova navodno se, ako čovjek pažljivo osluhne, može čuti u određene dane kolovoza. Barem je tako Filipinin tata zaljubljeno uvjeravao svoju trudnu djevojku. Taj magični čuk čuk čuk, krckanje kore ploda banane u zrijenju, Filipinina mama nije uspjela dočekati, poginula je od izraelske bombe, u svibnju '81. godine. Deniz u Bejrut slijeće dan prije Ziada i sama u njegovu stanu, baš kao i Filipina iza jednoga od susjednih prozora Zgrade, u toj ljetnoj noći osluškuje sazvučje izraelskih bombi nad Dahijom priželjkujući da se ljeti u tom nesretnom gradu više ne čuje ništa osim zvuka banana.

Šiitska Dahija pod upravom Hezbolaha, Kršćanska Ašrafija, sunitska Hamra, armenska Burdž Hamuda... bejrutske su četvrti, suprotstavljeni i suegzistirajući mikrokozmosi. Ovaj roman hommage je karizmatičnom i rastrzanom Bejrutu, Parizu Bliskog Istoka, gradu koji je zaostao u maglovito žutom osvjetljenju dokumentaraca iz '70-ih. Gradu bez adresa. Baš taj i takav Bejrut središnji je junak pripovijesti, njegovoj karakterizaciji i poetiziranoj fizionomiji posvećeno je čitavo 15. poglavlje prvog dijela romana: on nije osoba, ali je najživlji od svih nas...

Kompleksnost libanonskog pitanja, autorica kao da se ne trudi objasniti... Nažalost, stvari koje se trebaju iznijeti na vidjelo tako su komplicirane da se mogu samo doživjeti govori ona i čitatelja naglavce baca u bliskoistočno ludilo, no ne prepušta ga poziciji autsajdera, jer posredstvom autentičnih junaka on upija ono što nije mogao iz suhih udžbeničkih tekstova ili televizijskih priloga.

Sadržajna složenost, koloplet osobnosti i mentaliteta, jezika i sudbina, reflektira se na tekstualnoj razini, raslojenost grada i čitave zemlje pretače se u kaotičnost teksta, u ponegdje neuredan rukopis, asimetriju i neuravnoteženost kompozicije, zbrku fabularnih linija. Koliko god ostatak svijeta mislio da je pripovijedanje na Bliskom istoku nešto poput Tisuću i jedne noći, ulice, životi i ljudi na ovome tlu nikada nisu tako pripovijedali svoje priče. (...) sve se događalo istodobno... opravdava se pripovjedni subjekt. Tako se u romanu oštro međusobno usijecaju poglavlja koja prate Deniz u Oksfordu te na njezinu sudbinskom putu od Engleske do Libanona s onima koja se fokusiraju na Filipinu i ljude kojima je okružena, a sve to ojačano svjedočanstvima iz prošlosti Filipinina oca.

Ece Temelkuran energično tutnji kroz paralelna zbivanja koja izlaže poliperspektivno, složenim vitičastim rečenicama, iskrzanim dijalozima, u jednom udahu. Zgusnut, a značenjski šupljikav tekst pojačane frekvencije nalikuje nizu elipičnih pjesama u prozi, istočkanom toku svijesti, raskomadanim transkripima. Upravo zbog poetičnih fragmenata i očuđujuće zaigranosti roman nije lako čitati, ne uvlači odmah, no zato post festum čitatelja još dugo zadržava u pripovjednoj realnosti.

Kraj romana dočekat ćete omamljeni arakom, ulijepljeni od lokuma i bejrutske omare, s mirisom katrana i tamjana u nosnicama, a s prašinom megalomanskih gradilišta i fasada rošavih od metaka na jeziku - pošteno prodrmani, izokretani, izubijani. Dopustite sebi da osjetite gustoću emocije, makar nakon prvotnog možda zbunjujućeg čitanja i dvojakog dojma, baš kao i ja, morali ovu intenzivnu, brbljavu knjigu, iščitati još jednom - ovaj put polakše i pažljivije, preporučljivo uz libanonski punk u slušalicama ili melodije Alžirke Souad Massi, Egipćanke Umm Kulthum, Libanonke Fairuz... eklektičan soundtrack življenja u ulici Džetavi.


Ece Temelkuran: "Zvuk banana"
Prevela Jana Bušić

Hena com, 2014.

Ece Temelkuran

Zvuk banana

  • Prijevod: Jana Bušić
  • Hena com 05/2014.
  • 292 str., meki uvez s klapnama
  • ISBN 9789532590777
  • Cijena 139.00 kn

Turska novinarka Ece Temelkuran snažnu političku i ljubavnu priču smjestila je u Bejrut, u ljeto 2006. godine. "Zvuk banana" je i osjećajna posveta gradu Bejrutu kojeg je, sa svim njegovim turbulencijama, personificirala i opisala kao bilo koji drugi lik u romanu.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –