Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Matko Vladanović • 31.01.2014.

Hérge : Tintinove pustolovine, knjiga 5

Malo je stripova u povijesti medija dobilo svoju vlastitu akademsku disciplinu. Čedo Belgijanca Georgesa Prospera Remija, poznatijeg pod imenom Hérge - jest. Nisu se bez vraga akademci (i pričuvna fanovska baza) dohvatili tog mladca rumenih obraza s neukrotivim čuperkom narančaste kose. Bez Tintina, te istoimenog časopisa koji je Hérgea doveo do živčanog sloma, povijest europskoga stripa vjerojatno bi izgledala potpuno drugačije. Među onima koji su stali uz Hérgeov ligne claire, nalaze se autori poput Edgara P. Jacobsa, Boba de Moora, Chrisa Warea, Jasona, i Vittoria Giardina, a europski (pa donekle i svjetski) strip još uvijek otplaćuje dugove prema Hérgeu i njegovom najpoznatijem junaku.

Otkako se Akademija dohvatila Tintina na svjetlo su dana isplivali neki novi modeli čitanja onoga što kroz veći dio svoje dugogodišnje povijesti nije bilo ništa drugo doli "blesasti" dječji strip sastavljen od niza više ili manje maštovitih avantura sa "svemogućim" junakom u glavnoj ulozi. Kasniji su čitači među Hérgeovim sličicama pronašli blatantnu anti-sovjetsku propagandu (iako se to čitanje ne može osporiti, valja napomenuti kako je Hérgeova hiperbolizirana kritika Sovjetskog saveza u dobrom dijelu predvidjela sudbinu te tvorevine), kontroverznu apologiju safarija, kolonijalistički eurocentrizam potaknut onodobnim belgijskim interesima u Kongu, te radikalni antikapitalizam i antikonzumerizam vidljiv u Hérgeovom prikazu Sjedinjenih Američkih Država. Čitajući te prve Tintinove pustolovine, više od osamdeset godina nakon što su objavljene, ne može se poreći da dobar dio te i takve kritike zapravo drži vodu.

Dvadeset i nešto godišnji Hérge prve je Tintinove avanture stvarao za  "Le Petit Vingtičme", podlistak belgijskih novina "Le Vingtičme Sičcle" koje je najbolje opisati kao belgijsku varijantu "Hrvatskog slova", a tijekom tog vremena Tintin je, baš kao i njegov autor, plesao po željama Norberta Valleza - urednika spomenutih novina. Pod okriljem "Le Petit Vingtičmea" Hérge je pekao zanat, razvijajući kako vlastiti crtež tako i svijet koji je njime stvarao.

Prošloga je ljeta u Hrvatskoj objavljena i peta knjiga "Tintinovih pustolovina" s epizodama iz Hérgeove srednje faze ("Blago Crvenog Rackhama", "Sedam kristalnih kugli", "U hramu Sunca") koja, kao ni ona prethodna, nije bila lišena kontroverzi. Za razliku od prve faze u kojoj su se stavovi Hérgeovog urednika direktno odražavali u sadržaju stripa, drugu je fazu obilježila izrazita apolitičnost tako da se ovaj put kontroverze nisu ticale sadržaja već mjesta na kojemu je isti objavljivan. Spomenute su epizode, naime, objavljene u "Le Soir Jeunesse", podlistku belgijskih novina "Le Soir" koje su bile jedne od rijetkih novina koje su nastavile s radom za vrijeme njemačke okupacije Belgije.

Hérge je i ovom prigodom igrao ulogu predstavnika zabavne industrije, koja uglavnom ne postavlja pitanja o karakteru vlade pod kojom djeluje, zbog čega je nakon rata javno prozvan za kolaboraciju s okupatorom (slična se stripaška kontroverza može pronaći i u domaćem kontekstu, u odnosu Waltera Neugebauera s NDH). Apolitičnost njegovih tadašnjih stripova te jasno izražen antifašizam u nekima od prethodnih Tintinovih avantura vjerojatno su bili presudni faktori u konačnoj odluci kojom je Hérgeu zabranjen rad u novinama u iduće dvije godine. Osim ratnih epizoda, peta knjiga "Tintinovih pustolovina" donosi i prvu Tintinovu epizodu cjelovito serijaliziranu u strip-časopisu "Tintin" koji nije bio pod kapom nikakvih novina i koji će, u narednih pet desetljeća postojanja, postati domom Alberta Uderza, Renéa Goscinnyja, Williama Vancea, Hermanna, Deriba, Huga Pratta, Willa Eisnera i mnogih drugih. 

Sve tri epizode ove knjige pokazuju Hérgea u naponu snage. Većina je stalnih likova do ove točke u serijalu već uvedena (na stranicama "Blaga Crvenog Rackhama" prvi će se put pojaviti ekscentrični i pomalo nagluhi znanstvenik Tryphon Tournesol, u prijevodu Darka Macana prekršten u Lovrijenac Lakmus), vizualni identiteti svih likova su stabilizirani, baš kao i s njima povezani leksik te prateći gegovi, avanture postaju sve kompleksnije i bogatije dekorirane (lokacije su egzotične, a Hérge se ne libi korištenja goleme dokumentacije na kojoj temelji prikaz egzotičnih arhitektura i nesvakidašnjih predmeta poput golemih jedrenjaka), a sam Tintin kaput novinara zamjenjuje kaputom slučajnog avanturista.

Iako će Tintina u njegovim avanturama nastaviti pratiti neviđena sreća, zbog koje će se sto i jedan put, kako uostalom i dolikuje junaku avanturističkog narativa, izvući iz pogibelji Hérge će u ovim epizodama smanjiti faktor "nenormalnoga" te se više neće događati situacije poput one u kojoj Tintina, bez ikakvih posljedica, pregazi vlak koje su bile karakteristične za ranu fazu Tintinovog razvoja. U ovoj je fazi Hérge prevladao gotovo sve strukturalne boljke ranijih naslova i publici ponudio ispolirane i promišljene fantazije s povremenim satiričkim žaokama.

Hérge će svoje stripove primarno pisati za dječake, iako valja uočiti specifičan, "europski", odnos prema elementima dječjeg stripa. U prvih četrnaest Tintinovih avantura nema ni jednog značajnog ženskog lika, a jednako tako nema ni jedne seksualne aluzije, ma što izvjesni psihoanalitičari tvrdili o tome. No, alkoholizam, viski i opijanje predmet su konstantnih, dobronamjernih šala i stalnih gegova (Europa nikada nije imala problema s prohibicijom) i ta se Tintinova dimenzija, dakako, ni nakon 80 godina neće promijeniti. Sa svojim mladolikim izgledom nedefiniranih godina te karikaturalnim, gotovo minimalističkim, licem Tintin i danas predstavlja savršeno polje za upisivanje vlastitog identiteta, pogotovo ako je isti još uvijek u onoj fazi u kojoj je u stanju sanjati gusarske brodove, indijance i avanture među zmijama, krokodilima i ostalom florom i faunom tropskih predjela.

Hérgeovi sljedbenici (podjednako oni koji su nastavil stvarati stripove u Hérgeovom stilu kao i oni koji su znakovit susret s Hérgeom ostvarili putem lektire mladenačkih dana) tijekom godina će razraditi žanrovske mehanizme, zakomplicirat će žanrovske svjetove te se u većoj ili manjoj mjeri prikloniti ideologiji krvavog spektakla. Unatoč novim (i bitno drugačijim) prinosima žanru, Hérgeove će temeljne avanture ostati trajnim izvorom inspiracije kako za autore, tako i za čitatelje. Ma koliko ga dekonstruirali, kanon je žilavi starac koji se ne da lako izgurati s pozornice.

Dugo se čekalo na hrvatsko izdanje ovoga stripa, no to samo po sebi i nije neobično. Kod nas se dugo čeka na koješta, pa i na daleko bitnije stvari. Algoritmov izdavački pothvat traje, eto, već pet godina i vjerojatno će mu trebati još toliko prije no što dođe do kraja serijala. Unatoč tome što "Tintina" danas uglavnom čitaju nostalgičari i profesionalni znatiželjnici, čini mi se kako je još uvijek moguće da šarene sličice prepune duha, vedrine, mašte i nevinosti privuku stripu i neke nove generacije.

 
Georges Remi - Hergé: "Tintinove pustolovine 5"
Preveo Darko Macan

Algoritam, 2013.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

Kritika • 17.02.2020.

Amos Oz : Fima

Kritika • 03.02.2020.

Alen Brlek : Sang

– Pretraži sve članke –