Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Andrijana Kos-Lajtman • 23.12.2018.

Ivana Buljubašić : Oulipovci su postavljanjem ograničenja u svom književnom radu otkrili formulu kojom se oslobađaju potencijali kreativnosti

Ivana Buljubašić, foto: Andrea Perković

Znanstvena studija "Oulipo i književnost ograničenja" (Naklada Ljevak) mlade osječke autorice Ivane Buljubašić iz tiska je izašla nedavno, prije nepuna dva mjeseca. Knjiga pobuđuje pažnju kako svojom netipičnom tematikom – mnogima, moguće je pretpostaviti, potpuno nepoznatom – tako i dorađenom znanstvenom izvedbom kojom se precizno i analitički, a opet vrlo jasno i koncizno daje uvid u fenomenologiju književne skupine Oulipo te osebujne principe na kojima je utemeljen njihov pristup književnome pisanju.

Oulipovsko shvaćanje književnosti koje se zasniva na tzv. poetici ograničenja nije prisutno samo kod formalnih članova skupine nego ga ponekad možemo pronaći i kod drugih autora, kao što su i neki autori suvremene hrvatske književnosti. O takvim smo pristupima, kao i o knjizi općenito i okolnostima njezina objavljivanja, razgovarali s Ivanom Buljubašić, u Hrvatskoj već sada, zasigurno, najupućenijom osobom kada je u pitanju specifična vrsta književnosti koju je moguće nazvati književnošću ograničenja.
 

Oulipo i književnost ograničenja Buljubašić Ivana

Andrijana Kos-Lajtman: Objaviti znanstvenu knjigu u samostalnom autorstvu u dobi od svega 28 godina doista nije čest slučaj, osobito u kontekstu Hrvatske i bliže regije. Kod Vas se, međutim, dogodilo upravo to – napisali ste i objavili svoju prvu znanstvenu studiju kao studentica poslijediplomskoga studija književnosti, prije završene doktorske disertacije – i to knjigu vrlo složene problematike, kod renomiranog izdavača. Navedena činjenica prije svega zaslužuje čestitke, ali i detaljniji osvrt. Recite nam stoga nešto o navedenom uspjehu – kako je uopće došlo do realizacije knjige "Oulipo i književnost ograničenja", kako ste kao mlada i anonimna autorica uspjeli privući pažnju izdavača i što Vas je navelo da pođete upravo tim putem (a ne, recimo, kao što je slučaj kod većine naših znanstvenika – putem okončanja doktorskoga studija koji najčešće tek posljedično inducira samostalne znanstvene publikacije)?

Ivana Buljubašić: Knjiga "Oulipo i književnost" ograničenja rezultat je mojih istraživačkih studija kojima se bavim još iz studentskog doba. Veliki poticaj na studiju kroatistike u Osijeku bili su moja mentorica na doktorskome studiju Sanja Jukić i Goran Rem. S obzirom na to da s Nakladom Ljevak surađujem posljednjih nekoliko godina u svojstvu lektorice, imala sam čast i zadovoljstvo lektorirati književnoteorijske studije i književne tekstove Dubravke Oraić Tolić, Krešimira Nemeca, Ivane Hebrang Grgić, Sanje Knežević itd. Urednica Nives Tomašević imala je informaciju čime se bavim u svojim kritikama i doktorskim istraživanjima te me ohrabrila da tematski srodne tekstove doradim u jedinstven rukopis i pošaljem na recenzije Dubravki Oraić Tolić te Vandi Mikšić. Nakon pozitivnih recenzija te potpore Ministarstva znanosti i obrazovanja potpisala sam ugovor o izdavanju rukopisa s Nakladom Ljevak, a rukopis je krenuo u postupak oblikovanja vođen sigurnom rukom urednice.

Kako su zamijetile i recenzentice knjige, takvi tekstovi ne nastaju u dahu, oni su rezultat višegodišnjeg proučavanja djelovanja skupine Oulipo te praćenja njihova književnoga rada. Urednica je posebno vrijednim ocijenila činjenicu da se skupina Oulipo u Hrvatskoj počela „probijati“ tek posljednjih godina zahvaljujući prijevodima Vande Mikšić, ali sam unatoč tome bila prisiljena služiti se inozemnom literaturom te složeni diskurz strukturirati i donijeti tako da ga mogu razumjeti i najširi čitateljski krugovi. Knjiga je dostupna čitateljima svega dva mjeseca, a već mogu istaknuti da je uvrštena u literaturu dvaju kolegija – kolegij Stilistika profesorice Jukić na Filozofskom fakultetu u Osijeku te Figure i diskurzi profesora Krešimira Bagića na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Za većinu ljudi, čak i one koji se i sami bave teorijom i/ili poviješću književnosti, Oulipo je nepoznat ili nedovoljno poznat pojam. Kako biste ukratko objasnili što je Oulipo i što podrazumijeva pojam književnost ograničenja na kojoj su oulipovci zasnovali svoj književni angažman, a Vi prema njemu naslovili svoju knjigu?

Činjenica da je Oulipo nepoznat pojam dostatna je za otvaranje polja istraživački atraktivnih rasprava. U svojoj sam knjizi pokušala odgovoriti na pitanje što je točno Oulipo, ali se i nadalje sa sigurnošću može ustvrditi jedino to da je Oulipo skupina. Sve ostale atribucije ponuđene su na raspravu, kritizirane ili odbacivane. Naime, Oulipo je književna skupina, ali, s druge strane, ona to i nije. Njezini članovi nisu isključivo književnici i/ili umjetnici, oni su sveučilišni nastavnici, inženjeri i matematičari te predstavljaju intelektualnu elitu. Zatim, Oulipo je francuska skupina osnovana 1960. u Parizu, ali se ubrzo nakon osnivanja internacionalizirala, osnivačkim članovima pridružio se Belgijanac, zatim Amerikanac, Talijan, poslije i članovi iz drugih zemalja. Pariz je i nadalje ostao sjedištem skupine i ondje se odvijaju skupinski sastanci i javna čitanja.

Ispario Perec Georges

Oulipo je dugovječna skupina te se dugovječnost nameće kao formula i potvrda njihova uspjeha. Aktivni su i danas te i nadalje okupljaju izabrane članove koji promišljaju o književnosti i umjetnosti kroz pojam ograničenje. To je još jedan složen pojam povezan sa skupinom, odnosno temeljnim je pojmom oulipovske poetike. Ograničenje sam u knjizi predstavila kao zadani mehanizam koji producira tekst, odnosno iz kojega se producira književni tekst. To je dakle odabrana procedura kojom se ispisuje tekst, komponira i usložnjava. Primjerice, Georges Perec ispisao je roman lipogram – "Ispario" (prijevod V. Mikšić, 2012) – tekst u kojemu se nijednom ne pojavljuje samoglasnik e, najfrekventniji samoglasnik francuskoga jezika. Ograničenje ne mora biti glasovno ili slovno, jezično i vezano za stilske figure, ono može biti matematički teorem ili konstrukcija koja će poslužiti da se kompozicija, tema, ali i jezično-stilska razina teksta oblikuje na/u/kroz odabrano pravilo.

Pojam književnost ograničenja, koji je upisan u naslov knjige, nerijetko se pojavljuje u literaturi vezanoj za oulipovsko djelovanje. Pojam se pokazao dovoljno određenim da bi se njime opisali rezultati koji proizlaze iz oulipovske poetike, ali i onkraj nje. Književnost ograničenja tako obuhvaća sve književne tekstove pisane ograničenjem, bez obzira na književnopovijesno razdoblje u kojemu je tekst nastao, nacionalnu književnost kojoj pripada ili povezanost autora sa skupinom Oulipo. To su književni tekstovi koji se oslanjaju na koncept ograničenja kako ga razrađuje Oulipo, no autori tekstova ne moraju biti oulipovci.

Koji su razlozi relativno slabe upoznatosti hrvatske književne i stručne javnosti s oulipovskom poetikom i zašto ste baš na tu problematiku usmjerili svoj istraživački interes? Što je ono što Vas osobno inspirira kod oulipovaca?

Možda bismo razlog slabog odjeka u hrvatskoj znanosti o književnosti mogli pronaći u elitističkom poimanju skupine i njihova djelovanja. Posljednjih desetljeća skupina je kritizirana zbog svojih strogih pravila i poetike koju su oulipovci proširili i na funkcioniranje skupine. Zanimljivo je to da oulipovac ne može postati bilo tko. Upravo suprotno! Oulipo šalje poziv za pridruživanje potencijalnim članovima, a nakon toga se oni kooptiraju u skupinu. Mogla bih parafrazirati poznatu izjavu Grouchoa Marxa te reći da oulipovac može postati samo onaj tko se nikada ne bi pridružio Oulipou baš zato što bi skupina nekoga poput njega uopće primila. Jer, poželite li postati oulipovac, ta će vam vrata oulipovci zatvoriti.

Jedan od mlađih, trenutačno aktivnijih oulipovaca, Daniel Levin Becker, u svojoj je knjizi jednostavno odgovorio na postavljeno pitanje: „Ovakve stvari nisu za svakoga.“ Možda se tu krije i odgovor na drugi dio pitanja, što me privuklo Oulipou. Književnost ograničenja i oulipovska poetika zahtijevaju dublji angažman čitatelja premda su tekstovi pisani primjenom ograničenja nerijetko, na prvi pogled, „uobičajeni tekstovi“. Tekstovi pisani ograničenjem postaju takvima tek kada se prestane zanemarivati potencijalnost njihova ograničenja, a to znači da njihovo razumijevanje umnogome ovisi o potencijalima samih čitatelja.

Knjiga je podijeljena na dva glavna dijela – prvi dio teorijski je usmjeren te nam daje dubinski uvid u nastanak skupine Oulipo i zasade na kojima temelje svoje djelovanje, kao i djelovanje skupine sve do danas, dok u drugom dijelu podastirete analize konkretnih djela suvremene hrvatske književnosti u kojima možemo pronaći elemente književnosti ograničenja. Koji dio Vam je bio izazovnije pisati i koji smatrate važnijim doprinosom suvremenoj znanosti o književnosti (u hrvatskom kontekstu)?

Za mene su jednako vrijedna oba dijela knjige. U prvome teorijski određujem pojam Oulipoa i književnosti ograničenja, a u drugome na temelju postavljenih određenja primjenjujem sustav za čitanje tekstova „hrvatskih oulipovaca“. Drugog dijela knjige ne bi bilo bez prvoga dijela te se potraga za tekstovima pisanima ograničenjem u suvremenoj hrvatskoj književnosti ne bi mogla niti dogoditi jer ne bi postojali teorijski preduvjeti za njezino provođenje.

Vrijednim držim dvojbu koju knjiga razrješava. Naime, naizgled bismo svaki donekle konceptualno oblikovan književni tekst mogli proučavati kao blizak oulipovskoj poetici, no studija provedena u knjizi ukazuje da svaki konceptualni tekst nije tekst pisan ograničenjem. Stoga se u prvom dijelu knjige nalazi metodologija koju predlažem za odčitavanje tekstova koje sam obuhvatila pojmom književnost ograničenja te koncepta ograničenja kao ključnog pojma knjige. Cilj mi je buduća istraživanja usmjeriti na provjeravanje teze da u povijesti hrvatske književnosti imamo još primjera književnosti ograničenja. Međutim, na temelju do sada proučene literature i provedenih istraživanja gotovo je izvjesno kako ću takvu tezu odbaciti.

Oulipo nije za sve i nisu svi za Oulipo, a razumijevanje književnosti ograničenja te posebice njezina primjena ostvaruje se u izabranim krugovima. Potvrđivanje prisutnosti fenomena književnosti ograničenja i u hrvatskoj književnosti uvrštava nas u svjetske književne tokove te se time otvara prostor za nova istraživanja.

U okviru suvremene hrvatske književnosti oulipovske elemente, tj. elemente književnosti ograničenja, pronalazite u romanima Jasne Horvat, u drami Milka Valenta te u poeziji Luke Paljetka, Dubravke Oraić-Tolić i Krešimira Bagića. Možete li nam detaljnije objasniti zbog čega su navedene autorske poetike oulipovske te jesu li to jedini hrvatski autori koji barataju takvim pristupima?

Alikvot Horvat Jasna
Trebalo bi srušiti zidove Bagić Krešimir

Hrvatska književna scena nema niti jednog autora koji bi bio formalnim članom skupine Oulipo, ali s druge strane, na hrvatskoj književnoj sceni postoje vrlo ozbiljne poetike izgrađene na principima književnosti ograničenja.

Romaneskna poetika Jasne Horvat najbliža je oulipovskoj poetici jer na različitim aspektima tekstovi pokazuju bliskost s oulipovcima. Nije riječ samo o romanima koji su pisani ograničenjima već i u osobitom promišljanju spoja znanosti i umjetnosti, a koji promiču i oulipovci. Tu je i osviješteno autorsko promišljanje poetike kroz Manifest aksiomatske književnosti u romanu "Alikvot" (2014), žanr blizak i oulipovcima. Ograničenja pronalazim i u poemi 1991. / Rim i mir / ili / ONO Dubravke Oraić Tolić, poznatijoj kao "Palindromska apokalipsa" (1981; 1993), "Arcani" (1998) Luke Paljetka, jedinstvenoj sonetnoj križaljci te zbirci "Trebalo bi srušiti zidove" (2011) Krešimira Bagića, njezinu lajtmotivskom ograničenju, a osobito abecedarijima.

Što se dramske književnosti tiče, tu je primjer tautogramskog teksta "Plaidoyer po pički" (1979; 2006) Milka Valenta. U svim je tim tekstovima razvidno ograničenje, promišljano na tragu oulipovskog koncepta. Ono je precizno postavljeno, jasno i promišljeno izvedeno te čitljivo u kontekstu teksta.

U predmetu moje studije nije pitanje jesu li autori svjesno rabili ograničenja poznajući oulipovsku poetiku ili je namjera njihovih ograničenja drukčija. Moj je istraživački cilj za svaki od analiziranih tekstova „hrvatskih oulipovaca“ bio iščitati ga kroz postavke književnosti ograničenja.

Općenito govoreći, iz pogleda koji imate baveći se ovom temom, ali i iz pozicije stručnog i upućenog čitatelja, imate li dojam da su ovakvi vidovi književnosti koji se bave  osmišljenim i konceptualnim pristupima rijetki u suvremenoj književnosti ili ipak nisu?

O kriteriju rijetkosti ili učestalosti nerado promišljam već i stoga što se vezuje uz neke druge čimbenike knjigovnih izdanja, a koji, dakako, mogu utjecati na književnu scenu. Radije bih to promotrila kroz književnoteorijsko određivanje. U drugoj polovici 20. stoljeća, primjerice, učestalo su se stvarali primjeri konceptualne, vizualne i konkretne poezije čiji je pristup književnosti bio drukčiji od vidova književnosti koje bismo danas mogli čitati u recentnoj „mainstream“ književnost. Meni su ta ostvarenja zanimljivija, i kao čitateljici i kao istraživačici. Stoga odgovor jesu li u recentnoj književnosti rijetki – da, no u širem kontekstu suvremene hrvatske književnosti, razumijevajući ju od kraja 1960-ih do danas – ne. 

Kako sam već naglasila, književnost ograničenja ne može se rabiti kao određenje za svaki oblik konstrukcijskog i/ili konceptualnog oblikovanja teksta, iako postoje neke relacije i sličnosti. Primjeri „hrvatskih oulipovaca“ čije sam tekstove analizirala potvrđuju da je riječ o autorima čiji su životopisi vezani za akademsku zajednicu i koji su izvješteni u promišljanjima znanosti i umjetnosti na netipičan način. Možda i tu leži ključ njihove osebujnosti i rijetkosti.
 

Ivana Buljubašić, foto: Andrea Perković

Život način uporabe Perec Georges

U predgovoru svoje knjige naveli ste, pozivajući se na Georgesa Pereca, da ograničenja sagledavate kao preduvjete slobode. Objasnite nam tu, na prvi pogled kontradiktornu misao.

Oulipovci nerijetko pojašnjavaju svoju poetiku, ali i skupinsko djelovanje kroz paradokse. Među ostalima, upravo je Georges Perec tvrdio da zadajući si ograničenja u svom književnom radu, biva potpuno slobodan. Obilje stvara tjeskobu i razjedinjuje, ograničenje usredotočuje i precizira te uspjeh ograničenja proizlazi upravo iz preciznosti određenja koje si autor postavlja. Za drugi primjer kojim bih pojasnila taj oulipovski paradoks izabirem Paula Fournela i njegovu izjavu koju nisam prenijela u knjigu, ali ju držim važnom za razumijevanje Oulipa. Naime, Fournel je, govoreći o oulipovskim radionicama čija se organiziranja događaju jednom godišnje, izjavio sljedeće: „Izaberite desetak ljudi i zamolite ih da napišu nezaboravnu pjesmu, vjerojatno je da ćete se susresti s trajnom tišinom. Zamolite ih da napišu pjesmu bez slova E i eno ih, već pišu potaknuti znatiželjom i izazovom.“

Oulipovci su očito otkrili formulu kojom se oslobađaju potencijali kreativnosti, a ta se formula može sažeti u dvije riječi – postavljanje ograničenja. Zadajući si ograničenje, autor se oslobađa oslobađajući pritom i potencijale književnog teksta. Potvrda uspješnosti formule nalazi se i u činjenici da su na taj način nastali nesvakidašnji tekstovi koji tek danas ostvaruju svoje puno razumijevanje.

Kada se govori o  članstvu u skupini Oulipo i principima na kojima se članstvo ostvaruje, treba napomenuti da je riječ o vrlo rigoroznom shvaćanju članstva – ni jedan član ne može formalno napustiti skupinu, biti izbačen ili prestati biti njezinim dijelom (osim činom samoubojstva). Nije stoga čudno da su takva načela nailazila na kritike i protivljenja – Julio Cortazar, primjerice, odbio je prihvatiti poziv za priključenjem skupini, prema nekim pretpostavkama upravo zbog dehumanizirajućeg pristupa književnosti, dok jedan od likova u romanu Harryja Mathewsa "My Life in CIA" naziva skupinu „bandom ciničnih formalista“. Koje je Vaše mišljenje prema takvom drastičnom shvaćanju članstva i kolektivne pripadnosti i nije li time književnost (i umjetnost generalno), koja bi primarno trebala biti prostor humanosti, otvorenosti i liberalnosti, izmaknuta iz svoga elementarnog okvira? Kako takve zasade pomiriti s idealima suvremenog, toleranciji i dijalogu okrenutog društva?

Zbog svoje su zatvorenosti i striktnih skupinskih pravila oulipovci nerijetko kritizirani, ali je njihova zatvorenost, po meni, u najvećoj mjeri signal intelektualne superiornosti. Pitanje je i koliko su ispravno razumijevana njihova pravila djelovanja u skupini jer njihov je jezik različit od jezika kojim se uobičajeno sporazumijevamo. U jednu su ruku oni ozbiljni intelektualci, u drugu ludisti koji se neprestano poigravaju jezikom i tekstom. Razvidno je iz skupinskoga djelovanja da je za funkcioniranje skupine ključno upravo zajedništvo i suradništvo, kolektivna svijest i suradničko djelovanje na književnome polju.

Oulipo je prije svega književna skupina čije je djelovanje usmjereno na područje umjetnosti, a oulipovci naglašavaju da ne žele mijenjati književne tokove, već autorima nude predloške za alternativne mogućnosti stvaranja. To je jedan od zadataka koje su si zadali još 1960-ih. Istraživanje, dijalog, eksperimentiranje i interdisciplinarnost upravo je ono što potiču oulipovci od osnutka, a njihov je naglas na stvaranju i izmišljanju novih potencijala.

Kakva je prema Vašem mišljenju sudbina oulipovaca? Koji od poznatijih članova skupine su još uvijek živi i djelatni, i možete li pretpostaviti hoće li se skupina i dalje obogaćivati novim članovima ili će s vremenom, možda, oulipovske postavke živjeti isključivo kroz neslužbene nastavljače – one koji nisi službeni članovi, kao primjerice, spomenuti hrvatski autori, ali koji su svojim poetičkim obilježjima bliski oulipovcima?

Oulipo je danas poznat i prepoznatljiv po svojoj dugovječnosti i po toj se značajci razlikuje od drugih književnih skupina, čuvenih u povijesti književnosti, i pokreta, osobito onih s početka 20. stoljeća. Budući da Oulipo i dalje održava svoje zatvorene sastanke jednom mjesečno, jednom mjesečno održava se oulipovski četvrtak – javno čitanje i rasprava o oulipovskim radovima, godišnja radionica za one koji se žele baviti književnim radom, teško je procijeniti je li skupina „na izdisaju“. Nadam se da nije. Od 2000. godine kooptirano je čak 10 članova, neki od njih još nisu bili rođeni kada je Oulipo održao svoj prvi sastanak u studenom 1960. To nam govori da Oulipo ima snage i mladenačkog poleta koji može nastaviti ono što su zacrtali njihovi idejni začetnici i osnivači.

Među aktivnijim su članovima danas Anne F. Garréta, Michèle Audin te Daniel Levin Becker, a još je uvijek vrlo aktivan i Jacques Roubaud kooptiran u Oulipo 1966. godine. Razvidno je da su književno plodni i neoulipovci, predstavnici književnosti ograničenja. Iako je riječ o individualcima, neformalnim se putovima i oni javljaju na svjetskoj književnoj sceni, pa čak postoje i zbornici i publikacije koje obuhvaćaju njihove radova pisane na tragu oulipovske prakse. Vidim to dobrim načinim obogaćivanja oulipovske prakse i uopće promišljanja o konceptu ograničenja.

Koje su, prema Vašem dojmu i sudu, najveće zasluge oulipovaca – je li to njihov rad na jeziku i osvješćivanje jezično-stiliskih mehanizama, njihovo poigravanje čvrstim strukturalnim konceptima, uspostavljanje veza između književnosti i matematike ili nešto četvrto?

Sve navedeno jer je riječ o različitim doprinosima književnosti, a posredno i znanosti o književnosti. Oulipovci su imenovali i opisali koncept ograničenja koji je njihovom uporabom postao i književnoteorijskim pojmom. Vidimo da je pojam danas prerastao oulipovsku poetiku i prigodan je za opis i drugih poetika, bliskih skupini. Osvještavanje koncepta kroz imenovanje ograničenja najveći je doprinos oulipovskog djelovanja. Iz osviještena koncepta logično i posljedično proizlazi rad na jeziku i s jezikom, odnosno izražajni i stilski aspekti književnoga teksta, zatim prepoznavanje čvrstih, oblikovnih struktura i kompozicija, ponajprije u romanima, ali i vezanost književnosti i matematike, osobito iz pozicije kombinatorike – perumutiranjem i kombiniranjem teksta i njegovo usložnjavanje.

Osim književnom znanosti, bavite se i kritikom te ste dobitnica povelje Julija Benešića za najboljeg kritičara u Slavoniji 2016. godine. Planirate li se i dalje baviti kritikom ili znanost vidite primarnim poljem svojega djelovanja?

Kritikom se posljednjih godinu dana bavim manje, a posljedica je to rada u školi te usredotočenosti na knjigu koja je završena u rujnu ove godine. Školske obveze na prvom su mjestu, a zatim, kada nađem slobodnoga vremena, pokušavam pratiti recentnu književnost. Također, kritika je „patila“ zbog obveza na doktorskome studiju. U srpnju sam branila temu doktorskoga rada, a i to je zahtijevalo određeno vrijeme i posvećivanje posve drugoj temi.

U kojoj je mjeri tema doktorske disertacije na kojoj radite povezana s problematikom kojom ste se bavili u svojoj studiji o Oulipou? I generalno, u kom smjeru predviđate daljnji razvoj svojih književnoznanstvenih interesa?

Tema doktorskoga rada nije povezana s knjigom "Oulipo i književnost ograničenja", iako su obje teme meni izuzetno važne i drage te su usko povezane s mojim čitateljskim odabirima. Oba korpusa povezuje izbor tekstova koji ne uključuju klasično oblikovane i ispripovijedane tekstove. Pri pisanju knjige o Oulipou poštovala sam određena znanstvena ograničenja, metodologiju, literaturu, korpus i metajezik, koja su proizlazila iz teme. Doktorski rad na kojemu trenutačno radim bavi se peritekstualnošću u suvremenom hrvatskom romanu i primjenjuje izmijenjena ograničenja u odnosu na ograničenja u knjizi Oulipo i književnost ograničenja. Drugim riječima, onaj koji upozna poetiku ograničenja, ostaje joj dosljedan što pokušavam svjedočiti vlastitim primjerom. Osim ograničenja vezanih uz metodologiju postavila sam si još jedno ograničenje, a ono je usmjereno na osvjetljavanje nedovoljno proučenih književnoteorijskih pojmova.

U knjizi "Oulipo i književnost ograničenja" bila je to usmjerenost na rad skupine Oulipo, definiranje književnosti ograničenja i istraživanje primjera njezine primjene u suvremenoj hrvatskoj književnosti. U doktorskom radu bavim se književnoteorijskim pojmom parateksta i periteksta čije se izvedbene inačice u hrvatskoj romanesknoj produkciji razlikuju od romana do romana. Tema je stoga zahtjevna, ali i izazovna.

I za kraj, kakva je Vaša percepcija mladih znanstvenika u Hrvatskoj, pogotovo onih u humanističkom području? Jesu li svojim radom i temama dovoljni vidljivi izvan uskih akademskih krugova? Nerijetko je, naime, moguće čuti mišljenje da su ljudi iz znanosti premalo prisutni u sferi javne vidljivosti, da nedovoljno glasno ili zanimljivo prezentiraju svoje djelovanje te njihovi radovi ostaju djelomice nepoznati čak i u okvirima struke, a kamoli na nekoj široj općekulturnoj razini. Slažete li se s takvim dojmovima?

Razgovor koji upravo vodimo i kojim se osvjetljuje moja netom objavljena knjiga govori suprotno. Moja je knjiga kao mlade i gotovo nepoznate znanstvenice ostvarila poticaj Ministarstva znanosti i obrazovanja, prestižan nakladnik kakva je Naklada Ljevak potom ju je objavila, a činjenica da je već uvrštena u nastavnu literaturu na dvama filozofskim fakultetima za mene je potvrda ustrajnosti i rada. Uvjerenja sam da ustrajno bavljenje znanstvenim istraživanjima ovisi o mnogim čimbenicima, uređenju doktorskih studija, mentorima, financijskim mogućnostima, vremenu i ostalim obvezama pojedinaca, no vjerujem da svako sustavno i predano posvećivanje znanosti, ulaganje u obrazovanje te nove i neistražene teme na kraju pronalaze svoj put do akademskim krugova, a pronalaze mjesto i izvan znanosti i struke.

Ivana Buljubašić

Oulipo i književnost ograničenja

  • Naklada Ljevak 11/2018.
  • 204 str., tvrdi uvez
  • ISBN 9789533552118
  • Cijena 139.00 kn

Jedinstvenost skupine Oulipo osnovane 1960. godine u Francuskoj zadržala se do danas, a njome je potaknuto određenje književnosti ograničenja. Knjiga 'Oulipo i književnost ograničenja' Ivane Buljubašić je prvi pregled djelovanja skupine Oulipo i njezine poetike u hrvatskoj znanosti o književnosti te dokaz da koncept ograničenja živi i onkraj oulipovske prakse.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –