Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Srđan Sandić • 17.03.2015.

Jasna Horvat : Ovisni smo o raznovrsnosti i pravilnim izmjenama rutina i rituala

Jasna Horvat (1966.)  književnica i teoretičarka kulture, znanstvenica je iz grane kvantitativne ekonomije. Početak, prvi ciklus njezina književnog stvaralaštva poetski interpretira mitološke teme ("Izgubljena vila", 2002., "Alemperkina kazivanja", 2005. i "Krijesnici", 2009.) dok epistolorani roman ("Pismo u pismu" iz 2008. – suatorstvo s Irenom Vrkljan) najavljuje drugi ciklus i pet romana studija ("Az", 2009., "Bizarij", 2009., "Auron", 2011., "Vilikon", 2012. i "Alikvot", 2014.). 

Diskurs Jasne Horvat odlikuje propitivanje književnih potencijala, nadahnutost baštinskim sadržajima i nesvakidašnja imaginacija. Jasna Horvat dobitnica je nagrade Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti za književnost 2010. godine te Pečata grada Osijeka 2011. godine.

Povod ovomu razgovoru nedavno je objavljeni "Antiatlas" koji je istodobno hommage putovanju, književnosti i prijateljstvu. On je kulturološka studija, intimni itinerarij te autoričin idearij u koji su upisani poticaji za stvaranje njezinih književnih tekstova. Neka od opisanih putovanja dio su tekstova koje je Jasna Horvat u tom trenutku ispisivala, a neka od putovanja nadahnula su autoricu za buduće, danas uglavnom ukoričene tekstove.

Antiatlas Horvat Jasna


Srđan Sandić: Nije atlas, nego je Antiatlas, zašto "anti"?

Jasna Horvat: "Anti“ upućuje na sve ono što mi je bila želja donijeti tekstom, a što tekst ne može jamčiti čitatelju. Ponajprije, moji atlasi nisu univerzalni atlasi nego vrlo privatni jer u svojoj putopisnoj prozi opisujem samo svoja vlastita putovanja, a ne i ona o kojima sam slušala ili sam u njih posredno upućena. Tu se susrećemo s prvim "anti“. S obzirom da sam opisivala samo svoja privatna putovanja, a ne i poslovna i druga putovanja na koja se odlazi radi udovoljavanja nekoj obvezi, drugi "anti“ leži u svijesti da putopisnom prozom nisam obuhvatila sva svoja putovanja. Izostavljanje opisa svojih "obvezujućih putovanja“ reducirala sam atlas svojih vlastitih putovanja tako da ni moj "vlastiti atlas“ nije prezentiran u cijelosti.

Treće "anti“ vezano je uz  ono što nedostaje u putopisima, bilo zbog toga što jedan putnik ne uspijeva vidjeti i/ili prenijeti sve ključno, bilo zbog toga što na odredištu nisam posjetila nešto što je bilo neizostavno. Četvrto "anti“ vezano je uz autobigrafičnost putopisnog diskursa i moju zamjerku autobigrafiji kao žanru koji držim nedovoljno uvjerljivim. Naime, kako putopisna proza nije u stanju opisati svaki detalj prijeđenoga puta, tako ni autobiografska proza ne može vjerodostojno opisati autora koji se njome prezentira. Onako kako vidimo sami sebe najčešće nas ne vide drugi... Ovo su samo neki "anti“ razlozi zbog kojih putopisi nisu mogli biti nazvani Atlasom nego Antiatlasom.

Putovanja se ne mogu pokloniti, ali mogu se posredovati tekstom i fotografijom, filmom. U knjizi koja bi podnosila fotografiju, istu ste ukinuli. Zašto?

Intrigira me fenomen iscrpljivanja medija, u ovom slučaju, teksta. Zanimalo me može li tekst podnijeti i prenijeti ono što bi bilo jednostavnije razložiti nekim drugim medijem. Sklona sam propitivati "teži način“ izražavanja. Tako u romanima koristim najrazličitija kolažiranja i nerijetko sama ilustriram tekst te ilustracijama dodjeljujem ulogu naratora. U ovom slučaju odustala sam od fotografskih potkrijepa već i stoga što nas novo doba preplavljuje njima. Poželjela sam da tekst ostane tekst i da njime obuhvatim putovanje onako kako je to činio Marko Polo.

Alemperka, ptica pričalica koja vam je na izvjestan način bila alter-ego u procesu pisanja. Natrčava li tekst na Vas ili Vi na njega?

Alemperku držim svojim alter-egom još od objavljivanja "Alemperkinih kazivanja" 2005. godine. Alemperka je mitološka ptica pričalica kojoj su poznate misli i ljudi i bogova i koja je svojom naracijom sačuvala hrvatsku mitološku tradiciju. Potreba osluškivanja, praćenja i uočavanja popraćena potrebom bilježenja uočenoga zapravo je izražavanje ili, ako hoćete, artizam, odnosno umijeće prenošenja.

Neovisno o vrsti teksta ili slike, svaki put kada interpretiram viđeno, u sebi oživljujem Alemperku. Nikada nisam imala dojam da sam u potrazi za tekstom. Prije bih rekla da sam neprestance u strahu kako će mi promaknuti ono važno ili čak presudno – nešto zbog čega sam tu, ali što zbog lijenosti duha neću zamijetiti. Ili još gore, ako i zamijetim, neću zabilježiti, a kada se budem željela prisjetiti neću imati bilješku koja bi me vratila u središte koje mi je promaknulo.
 

Suvremeni nomad ima navigacijske naprave drukčije od svih poznatih prethodnim stoljećima. On je brz, dobro orijentiran, lako bilježi i dobro se snalazi u različitim kulturama jer se o njima jednostavno informira.


Kako izgleda bilježenje puta, što se da bilježiti, a što ne? Izvan korespondencije mailovima koja je u knjizi, izvan sugovornika...?

Bilježim ono što me okupira za bilježenja, a svijest uspije zadržati nakon proživljenoga dana. Navečer ili sutradan ujutro notiram te najvažnije detalje. Putničke natuknice u mom su slučaju uglavnom crtice, informacijski oskudne. Tek nakon povratka počinjem pisati i istraživati viđeno. Pisanje putopisa za mene je dugotrajan proces. I nikada nije riječ samo o bilježenju kao klasičnoj dnevničkoj formi. Uvijek su tu i fragmenti o književnosti određenog prostora, kulturi u užem i širem smislu, o suputnicima i vodičima, slučajnim poznanicima. Ono što ostane, redovito je vezano uz potrebu da sačuvam trenutak, neku sliku, anegdotu, prizor, fenomen koji me očarao ili nešto posve suprotno – suočavanje sa strahom, nesigurnosti i nerazumijevanjem.

Govorite o umijeću ostajanja i umijeću odlaženja, umijeću povratka. Gdje je lakoća veća, gdje je težina teža?

Težine i lakoće projekcije su nas samih. Na putovanja iz "Antiatlasa" najčešće sam odlazila kada je zbiljnosti bilo iznad granice dobrog ukusa. Ona su i svojevrsni otpor prema ostajanju, ali su, upravo zbog povrataka, i potvrda pripadanja. Ostajanja i odlaženja, upravo kao i plima i oseka, ritmovi su kojima ne vladamo, ali ih prepoznajemo i promišljamo. Putovanje je u svakom slučaju svojevrstan napor. Ono zahtijeva i određene organizacijske pripreme, odricanje od ulaganja u nekretnine i pokretnine, rastanak sa svakodnevnim sobom. Sve to inkomodira, ali istodobno i odmara. Čini mi se da smo kao vrsta ovisni o raznovrsnosti i pravilnim izmjenama rutina i rituala.

Osijek je i dalje polazna točka, ali i dolazna točka.

Osijek je moja ôs, ishodište i utočište. Grad je to u kojemu su svoju mladost provela dva nobelovca  – Lavoslav Ružička i Vladimir Prelog, ali i osnivatelj Akademije – Josip Juraj Strossmayer. Izabrane Osječane opisala sam u romanu "Bizarij" te su se u likove kojima sam se bavila uvrstili Isabella von Habsburg, car Konstancije II., Eugen od Savoje, Paulina Hermann – Mačkamama, Adolf Waldinger, Sulejman Veličanstveni... i da dalje ne nabrajam, brojni Osječani i oni koji su u Osijek bili zaljubljeni svojim su osebujnim životopisima upisani u grad i dan-danas. Nakon što sam upoznala svoje bizarne bivše Osječane i one koji su se tako osjećali, istražujući im osobnosti radi pisanja romana, susrećem ih posvuda po gradu. Voljeti mjesto znači poznavati mjesto, a poznavati mjesto moguće je tek nakon što se upoznaju stoljeća koja mu pripadaju.

Koji su Vaši motivi za kretanje na put?

Čišćenje od onoga što ne vidim kada nisam nomad. Otići na put znači ostaviti puno toga i biti daleko od posjeda, rituala, navika i uljuljkanosti u zbiljnost. Svaki odlazak je potvrda koliko smo mali u globalnom svijetu, ali istodobno i koliko smo povezani. Suvremeni nomad ima navigacijske naprave drukčije od svih poznatih prethodnim stoljećima. On je brz, dobro orijentiran, lako bilježi i dobro se snalazi u različitim kulturama jer se o njima jednostavno informira. Istodobno, planet je toliko napučen da je svaki putnik tek zrnce pijeska u pustinji. Tu je spoznaju korisno povremeno potvditi jer smo bića sklona zaboravljati upravo ono što nas temeljno određuje. A putovanja tome podsjećaju.

U knjizi je i Apodemijski savjetnik za, kako ih zovete, "suvremene hodočasnike". Koliko često idete na mjesta od kojih strahujete, zbog sebe, od drugih, preko medija?

Sigurno mjesto ne postoji, vjerojatno nikada nije niti postojalo, samo se vijesti nisu širile takvom brzinom kakvom se šire u digitalnom dobu pa su "dojave“ o katastrofama danas bučnije no prije. Nisam sklona avanturizmu u kojemu bih izazivala nezgode tako što bih se otpućivala u nesigurne prostore, ali sam dosadašnjim putovanjima uvidjela da se posve bezazlene situacije vrlo uspješno pretvaraju u svoje suprotnosti. Apodemijski savjetnik za "suvremene hodočasnike“ moj je pokušaj usustavljanja nekih pravilnosti koje su me pratile iz putovanja u putovanje – od toga što je dobro ponijeti na put, do toga kako se informirati i kako tehniku putovanja učiniti jednostavnijom. Na izvjestan način Apodemijski savjetnik parodira različite "priručnike“ o koje se svi mi oglušujemo. Možda je to još jedna "anti“ potvrda kako pravila ne postoje.

Vaša zapisana putovanja vrlo su edukativna, i doista intrigiraju. Kako vidite ulogu pisanja danas u svome životu? Što se promijenilo, što je ostalo isto?

Gotovo kao i putovanja, za mene su i pisanja pokušaji "uvođenja reda“. Pisanje mi pomaže misao domisliti do kraja, a korigiranjem napisanog revidirati dijaloge koje vodim sama sa sobom. Istodobno mi je ambicija tekst oblikovati tako da od njega načinim "igračku“ za višestruka čitanja i tumačenja. To je ono što je ostalo jednako. A promijenile su se moje vizure. Život se upisuje u sve nas i intenzivnost njegova rukopisa baš ništa ne ostavlja onakvim kakvim je bilo. Osim možda pravih ljubavi kakva za mene književnost jest. 

Alikvot Horvat Jasna
Auron Horvat Jasna
Nevidljivo nakladništvo Horvat Jasna, Tomašević Nives

Naravno, mogli bismo sada razgovarati i o vašim prethodnim knjigama, o "Alikvotu", "Auronu", "Azu"... dok ih nabrajamo uočavamo da poput "Antiatlasa" i one počinju početnim slovom "A". Slučajnost ili namjera, ili možda dio kakvog šireg plana?

Naslove na "A“ izabirem po uzoru na stara pisma koja su prvim slovom pismovnoga niza upućivala na priču zapisanu pismom. U starohebrejskome to je bio alef – bog bik – po kojemu latinica i danas ima početno slovo pisma "A“, ali u izmijenjenoj vizuri jer je bik kroz stoljeća okrenut na rogove što se jasno očituje u današnjem obliku ovoga slova. U glagoljici je prvi znak "AZ“ govorio da je riječ o pismu nadahnutom kršćanstvom, a trojako značenje prvoga znaka tumačilo se kao – slovo "A“, broj 2 i "ja“ (kršćanin).

Naslovi koji u mom opusu započinju slovom "A“ pokazuju temeljnu preokupaciju mog romanesknog diskursa: "Az" (ja inspirirana glagoljicom), "Auron" (otkrivam pravila Ljepote) i predajem im se alikvotski (dijeleći se bez ostatka) te s njima i uz njih izgrađujem "Antiatlas" (vlastitu mapu svijeta).

Ostali romanski naslovi prate azbučni niz pa se tako "Az", "Bizarij", "Vilikon" mogu čitati u sljedećem značenju: Az (ja) koja nižem (slova) u/o Bizariju (Osijeku na Dravi) živim mitološke svjetove vidljive u Vilikonu.

Vašu knjigu "Nevidljivo nakladništvo" napisali ste u koatorstvu s Nives Tomašević, inače urednicom nekih od Vaših knjiga. U uvodnoj bilješci istaknuli ste da je "paradoks pisanja o čitanju nemogućnost pisanja bez sustavnog i aktivnog čitanja". U njoj vas zanima knjiga kao proizvod nakladničke djelatnosti unutar kulturne i kreativne industrije. Kako ste čitanjem i pisanjem i sami dio tog procesa, poznajete ga iznutra i izvana, možete li ukratko ocrtati trenutak hrvatske knjige danas, u kontekstu tzv. "industrije dokolice"?

Unatoč recesiji digitalno doba omogućilo je bogatu produkciju i brojne vrijedne naslove. Paradoks liberalnog kapitalizma srodan je i paradoksu interneta – usred potrošačkog izobilja nedostaju kvalitetni pretraživači. Povjerenje u tekst izgubilo se u trenutku u kojemu se izgubila relevantna književna kritika, a broj prodanih knjiga zasjenio je njihov sadržaj, doprinos književnosti i sve one odlike koje su se stoljećima izgrađivale. Sretnu okolnost prepoznajem u znanosti koja se i nadalje bavi promišljanjem i istraživanjem kulturnih proizvoda. Ipak, trebat će vremena dok se ustroje nove "tražilice“ i unutar njih čvrsto definirani kriteriji procjenjivanja.

U "Nevidljvom nakladništvu" zanimljivo je poglavlje  u kojima analizirate "književno nagrađivanje", koncept, mehanizam i utjecaj književnih nagrada, od onih najzvučnijih svjetskih pa do cijelog niza naših domaćih. Posebno je zanimljiv dio u kojem ste prezentirale rezultate istraživanja koje je pokušalo dati odgovor na pitanje jesu li u Hrvatskoj važne nagrade za književnost. Kakav je Vaš stav o književnim nagradama, i posebno o svojevrsnoj njihovoj inflaciji u nas?

Književno nagrađivanje zaživjelo je početkom 20. stoljeća i dio je marketinške strategije nakladništva sa svim svojim pozitivnim i negativnim odlikama. Nedostatno ga promišljamo, a još rjeđe kritički analiziramo tako da je poglavlje o "književnom nagrađivanju“ imalo za cilj pobrojiti većinu književnih nagrada u Hrvatskoj kao i osnovne razlike između njih. Tu nismo analizirale lobije, institucije koje dodjeljuju nagrade, načine na koji se biraju prosudbena povjerenstva i mnoge druge kriterije.

Fenomen koji je intrigantan jest postojanje naslova koji su se upisali u Vrijeme, a nikada nisu primili niti jednu nagradu. Njihova brojnost dodatno problematizira književno nagrađivanje. Budućnost prisvaja one tekstove koji su u ovodobnosti često nerazumljivi i zasigurno nisu oni koje bi ocjenjivački sudovi nagrađivali. Sve zajedno još jednom dovodi u pitanje uspješnicu (bestseler) i/ili nagrađeni tekst kao ono što će kultura određenog razdoblja ostaviti i/ili odbaciti i kriterij koji će biti dominantan kada se određeni tekst počne upisivati u Vrijeme. Osobno se ne želim natjecati niti držim da je književnost fenomen koji dolazi iz domene sporta.
 

Čitanje je presudno ne samo za pisanje već i za govorenje tako da generacije koje nisu čitalački izvještene imaju vrlo konkretne probleme u svakom obliku izražavanja i komuniciranja.


U završnoj je fazi izrada Nacionalne strategije poticanja čitanja u Hrvatskoj. Očekujete li da će njezino donošenje pokrenuti neke stvari na bolje, pa makar se prvi rezultati vidjeli i s odmakom od minimalno nekoliko godina? Zbog čega je uopće važno čitati?

Čitanje je proces kojim se dolazi do pisanja, a pisanjem se artikuliraju apstraktne zamisli ili neartikulirani osjećaji u logički strukturiranu formulaciju. Čitanje je presudno ne samo za pisanje već i za govorenje tako da generacije koje nisu čitalački izvještene imaju vrlo konkretne probleme u svakom obliku izražavanja i komuniciranja. Senzorne slike sastavni su dio čitanja i upravo one predstavljaju onaj čitački sadržaj koji je atraktivniji od bilo kojeg vizualnog sadržaja dobivenog posredovanjem nekog „bržeg“ medija (filma, fotografije, itd.). Naime, senzorne slike projiciraju se u umu svakoga čitatelja i upravo njihovim projiciranjem čitanje postaje trodimenzionalno. Kada se uza sve navedeno podsjetimo da je cijela naša uljudba izgrađena na vještini pisanja, čitanja i govorenja, tada je nužno zapitati se u što ćemo se pretvoriti bez čitanja. Pozdravljam donošenje Nacionalne strategije poticanja čitanja jer je dobrodošla svaka rasprava o čitanju, a institucionaliziranje poticanja čitanja trebalo bi imati i konkretne doprinose.

I za kraj... kako knjige približiti onima koji čitaju malo, ili uopće ne čitaju, a to danas nije pitanje samo najmlađih generacija već i odraslih, i povezano je, jer i roditelji bi trebali odgajati svoju djecu, a ne samo škola.

Moje je upoznavanje s čitanjem započelo u predškolskoj dobi i uvjerena sam kako su ta – prva čitanja – presudno utjecala na buduću naklonost knjizi i tekstualnostima. Senzorne slike stvarala sam i slušajući priče, ali i u pokušajima da odraslima sama prepričam ono što su mi oni prenijeli naracijom. Kasnije su me roditelji snimali kako čitam pa smo tim tonskim zapisima pokazivali drugima kakva mi je vještina, a sama sam također dobivala priliku čuti koliko i kako griješim. Sve je to utjecalo na život s knjigom i povezivanje s tekstom, ali i na želju da se samostalno izražavam u najrazličitijim medijima. Njegovanje čitalačkih vještina ne bi trebali biti „izleti“ u književnost, već sustavno življenje u njoj.

Jasna Horvat

Antiatlas

  • Naklada Ljevak 11/2014.
  • 452 str., meki uvez
  • ISBN 9789533037868
  • Cijena 139.00 kn

'Antiatlas' je istodobno hommage putovanju, književnosti i prijateljstvu. Osim što može poslužiti kao vodič i putnički priručnik onima koji putuju, ujedno je i vodič onim putnicima koji ne putuju već u svakodnevici traže putokaze za širenje vlastitih spoznaja o kulturi, filozofiji, povijesti i baštini.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –