Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Tema • Piše: Nenad Bartolčić • 25.02.2011.

Kamen, čekić & dlijeto ili o novim tehnologijama u kulturi

Peticiju podrške Teatru.hr do trenutka zaključivanja ovog teksta potpisalo je 1267 ljudi. To je dobro. Ono što nije dobro jest povod zbog kojeg je do peticije uopće došlo. Ali, kako se kaže, svako zlo za neko dobro, pa ako svi skupa budemo pametni možda iz sadašnje situacije izvučemo i neke pouke, i izborimo se za neke neophodne  promjene a ne samo za opstanak Teatra.hr, iako nam je on u ovom trenutku prioritet.

Kao prvo, odluku Nore Krstulović da nakon desetak godina ugasi portal za kazalište i izvedbene umjetnosti Teatar.hr smatram hrabrim činim. Ali, ne doživljavam ga kao bacanje koplja u trnje već kao javno iskazivanje frustracije i vjerojatno jedini mogući korak da kao urednica zadrži dostojanstvo kako svoje vlastito tako i svojih suradnika na portalu.

Ovakva radikalna reakcija osnivačice i urednice Teatra.hr (koja se, na žalost, ne događa po prvi put, što govori da je problem dužeg vijeka!) uspjela je probuditi uspavanu hrvatsku kulturnu javnost, posjetitelje Teatra.hr i kolegice i kolege iz uže ali i šire branše, a da li će u konačnici donijeti nekakvo pozitivno rješenje za Teatar.hr vidjet ćemo ubrzo.

No, koje je to dobro koje sam na samom početku spomenuo? Riječ je o tome da je sada prava prilika da na primjeru neadekvatnog tretmana Teatra.hr otvorimo temu o tome kako uopće funkcioniraju portali za kulturu, kako oni uopće mogu funkcionirati, koje su prednosti i mane internet izdavaštva, koji su uopće realno mogući načini njegova financiranja, neophodnog stalnog tehnološkog unapređivanja i sl. Prilika je i da progovorimo o troškovima produkcije portala kako što su Teatar.hr i njemu srodni projekti u uvjetima kada je Internet za čitatelje još uvijek besplatan dok  sama proizvodnja sadržaja + stalno održavanje i razvoj nisu niti malo jeftini.

Jer samo naivni mogu misliti da je vođenje, razvijanje i održavanje u osnovi neprofitnih (ili slabo profitnih) 7/52/365 web projekata u hrvatskoj kulturi nešto s čime se lako nositi. Pogotovo u trenutku kada spoznaš da ti je nakon deset godina općepriznatog kvalitetnog rada i razvoja od gradskog Ureda za kulturu velikodušno odobreno "0,00 kn"!

 

Nadam se da moje kolegice i kolege, koji uređuju neke druge portale ili srodne projekte u kulturi, shvaćaju da "poraz" Teatra.hr (ako se i dogodi neželjeni ishod) neće biti samo problem njegove urednice Nore Krstulović i ekipe suradnika, već da će to biti poraz i svih nas ako budemo šutke pristali na održavanje statusa quo zbog kojeg se danas ukida Teatar.hr, a sutra možda i koji drugi slični projekt.

Stoga nije dovoljno da na svojim portalima kolegijalno objavljujemo (da li?) vijest o gašenju Teatra.hr, upućujemo izraze sućuti dragoj pokojnici ili objavljujemo pozive na izražavanje podrške putem već spomenute peticije "Sačuvajmo Teatar.hr!", a da nakon svega toga slegnemo ramenima i promrmljamo u sebi  "ok, to smo odradili".

 
Da se odmah razumijemo, u raspravi oko financiranja web portala i elektroničkih publikacija uopće ne zagovaram model prema kojem bi netko "sa strane" (nadležne institucije, sponzori) trebao do vrha (na)puniti budžete naših projekata, e kako bi se mi mogli u miru i zadovoljstvu baviti svojim "poslanjem u kulturi", radeći posao koji volimo i koji znamo. Stoga su mi dobrim dijelom promašeni  povremeni okrugli stolovi koje uglavnom organiziraju pojedini predstavnici s neprofitne medijske scene, i na kojima se o neprofitnim medijima mantra na način da njihovi pokretači, vlasnici ili financijeri od samog spomena riječi "profit" bježe k'o vrag od tamjana, nespremni i nevoljni da se žešće upregnu ne bi li postali barem "poluprofitni", da ipak pronađu način kako će ponešto i zarađivati tj. naplatiti sadržaj (i u njega uložen trud) koji svakodnevno proizvode i objavljuju na svojim portalima.

Jer, sva ta kazališta, nakladnici, društva pisaca, filmska, glazbena, likovna i ostala udruženja čiji se rad  posljednjih godina vjerojatno i ponajviše promovira baš putem različitih web portala, trebaju već jednom shvatiti da nije korektno od nekoga očekivati da kontinuirano radi njihovu promociju (ne promociju onoga koji vodi portal jer on najčešće i nema što svoga promovirati) i odrađuje je iz entuzijazma tek "podebljanim" u pravilu nedostatnim potporama. Ali, na ovom aspektu problema zadržat ću se u ovom prilogu samo ovoliko, vraćam se problemu potpora od kojih je sve i krenulo.

 
Srećom pa se u proteklih nekoliko godina u Ministarstvu kulture RH napokon počelo shvaćati da u kulturnoj politici prema tzv. elektroničkim časopisima i srodnim publikacijama nešto treba promijeniti, pa su u prilog tome prošle godine usuglašeni i neki dodatni kriteriji predloženi na temelju inicijative tj. prijedloga usaglašenog među voditeljima pojedinih web projekata s tzv. nezavisne scene. Iako inicijativa u osnovi nije bila loše postavljena, ipak je izostala i šira koordinacija i s predstavnicima drugih srodnih web projekata, a na taj je način iskazana nespremnost grupe inicijatora da izvan svojeg kruga uhodanih, bilo interesnih bilo ideoloških suradnji, ne vide ili ne žele vidjeti i one druge s kojima manje ili uopće ne surađuju.

Ipak, bilo kako bilo, prvi je korak bio napravljen, dogovoreni su dodatni kriteriji za elektroničke publikacije i sada, po objavljenim rezultatima i odobrenim potporama, trebala bi uslijediti analiza koja će pokazati da li su ti kriteriji bili dostatni, da li su se i u kolikoj su se mjeri kriteriji uvažili, te ako je bilo problema u njihovoj primjeni koji su to problemi bili i sl.

Nakon jedne takve analize, moguće su daljnje nadogradnje pa čak i promjene modela financiranja, a Ministarstvo kulture bi već pri odlučivanju o projektima za 2012. godinu moglo imati još osmišljeniji pristup prema elektroničkim časopisima & publikacijama u kulturi, dok u Uredu za kulturu grada Zagreba takvo osmišljavanje očito tek predstoji. Ali, bio bi to bitan iskorak koji bi doveo do toga da se izbjegnu sadašnji nepotrebni nesporazumi ili krive procjene.

 
No, dok se pri Ministarstvu kulture pokazala spremnost da se počnu uvažavati neki novi realiteti, a prije svih onaj da smo već ozbiljno zakoračili u 21. stoljeće, da se moderne tehnologije razvijaju i nameću strahovitom brzinom i da više nema mjestu nekim statičnim šablonama, u Uredu za kulturu Grada Zagreba očito i dalje žive u nekom drugom vremenu.

Jer, kako inače protumačiti podatak da je od 1.854.000,00 kn (milijuna i osam stotina pedeset i četiri tisuće kuna) koliko je Ured za kulturu Grada Zagreba namijenio za potporu časopisima u sektoru tzv. nezavisne kulture, za elektroničke časopise i publikacije koji se ne tiskaju već se "objavljuju" na Internetu izdvojeno samo 79.000,00 (sedamdeset i devet tisuća kuna)? Ili u postocima, nesmislivih 4,2 % od ukupno izdvojene svote!!? Dojam bitno ne popravlja dodatnih 105.000,00 kn koje je nekoliko projekata na internetu dobilo mimo potpore časopisima, odnosno u sklopu potpora odobrenih  u glazbenoj ili filmkoj djelatnosti.

Što se npr. željelo postići odobrenom potporom od 2.000,00 kn (na godišnjoj razini!) kao na primjeru jednog weba o glazbi, te koja je poruka poslana Teatru.hr s 0,00 kn? Doduše, ima jedan catch, šuška se da se smatra da kada neki projekt pokaže da je sposoban osoviti se na vlastite noge, tj. kada uz dobivene subvencije počne i samostalno zarađivati sredstva koja mu još uvijek nedostaju, tada se za takav projekt smatra "eto, oni su se snašli, njima više pomoć nije potreba" što je potpuno krivo, samo ga se vraća na početnu nezavidnu poziciju i onemogućava već započeti razvoj.

S druge strane, ima projekata koji se uopće niti ne trude "snaći" pa osim prikupljenih subvencija ne prihoduju niti kune, njihov je jedini model preživljavanja pokrivanje potporama iz čak nekoliko izvora (Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva i drugi slični izvori, Grad Zagreb, Ministarstvo kulture, povremene potpore od strane velikih korporacija...) i samo paze da im na kraju godine saldo bude na uravnoteženoj "0".


Dakle, u vrijeme kada već razmišljamo kako da svoje elektroničke formate prilagodimo i za najnovije platforme, sve pametnije i sve dostupnije telefone, tablete..., iz Ureda za kulturu Grada Zagreba šalje nam se, valjda kao ljubiteljima novih tehnologija, poruka "Kakvo 21. stoljeće.. čekić i dlijeto u ruke pa klešite kamen!". Ako je tako, ipak ćemo radije prijeći na glinene pločice, lakše su i mobilnije.


Da li su oni koji su digli ruke za takav omjer finaciranja (4,2 % - 95,8 %) uopće svjesni da u svijetu pa tako ni u nas još nije pronađen dovoljno efikasan model prodaje sadržaja koji se objavljuju na internetu, i da internetski portali u kulturi ne mogu računati na onih nekoliko tisuća kuna koje se po tiskanom svesku (pod uvjetom da časopis uopće ode u distribuciju) uz probleme s naplatom ipak "vrate" tiskanim časopisima? Znam da će prvi prigovor ovoj tezi biti da klasično objavljeni časopis ima visoke upravo troškove tiska, ali zabluda je da je tehnološki trošak produkcije portala i njihovih sadržaja zanemariv, jer prosječna satnica u IT sektoru je jedna od najviših u Hrvatskoj.

Istovremeno su nesvjesni još jedne bitne premise kvalitetnog novinarstva. Glavni preduvjet suradnje u nekom časopisu, pa tako i u njegovoj elektroničkoj inačici, mora biti da su njegovi suradnici (novinari, autori, urednici) za svoj rad i plaćeni, i ispod toga se ne smije ići. Pri čemu je, naravno, jasno da u  sektoru niskoprofitnih kulturnih projekata na žalost nije moguće isplaćivati visoke honorare i konkurirati mahom korporativnim mainstream medijima ili portalima, iako su i u njima honorari znatno opali.

A čak i s takvim niskim honorarima skromni budžeti u pravilu su nedovoljni za imalo ambiciozniju i korektno plaćenu proizvodnju sadržaja na dnevnoj bazi. Onima koji pak zagovaraju da je neovisno novinarstvo ionako jedino moguće uz volonterski koncept, trebalo bi biti jasno da na taj način projekte nije moguće održati na dulje staze, a istovremeno osigurati konstantnost i kvalitetu sadržaja.

Pitam se ima li uopće smisla kriviti pojedince koji sjede u Vijećima koja odlučuju o (ne)finaciranju prijavljenih projekata kada ne mali broj njih nije dovoljno kompetentan donositi odluke o nečemu što vjerojatno i sami u dovoljnoj mjeri ne prakticiraju u praksi. Što njima mogu značiti kriteriji ako dovoljno ne razumiju medij na koji se ti kriteriji odnose? Uopće ne sumnjajući u njihove dobre namjere problem se može svesti na konstataciju "krivi ljudi na krivom mjestu u krivo vrijeme".

Jer, što reći o neshvatljivim razlikama između vrednovanja pojedinih vijeća Ureda za kulturu grada Zagreba i vijeća pri Ministarstvu kulture, pa kod jednog za isti prijavljeni projekt dobiješ predikat A a kod drugog predikat D? Dakle, potrebno je štošta mijenjati i u samom sustavu odlučivanju o (ne)dodjeljivanju potpora.

Bilo bi vrijeme da se internet portali & elektroničke publikacije u kulturi izdvoje u posebnu skupinu (ali i da zbog svoje specifične sadržajne komponente i dalje ostanu unutar postojeće kategorije časopisa i elektroničkih publikacija), i da o takvim projektima svoje mišljenje daje posebno vijeće koje će činiti ljudi koji će podjednako dobro prepoznavati kvalitetu i u sadržajnom i u tehnološkom smislu (ne jedno bez drugoga!).

Tim prije što danas kreirati dobar projekt na internetu zapravo znači slaganje jednog sve fluidnijeg mozaika građenog i na nekoliko platformi, i tim se više pitam kako netko čiji su afiniteti usko vezani pretežito ili jedino uz "dobri stari print" može prepoznavati i procjenjivati kvalitetu i perspektive nekog tehnološki bitno drugačijeg projekta, sve njegove potrebne resurse, troškove itd.?

Iako u mnogim segmentima slična, struktura tiskanih i online publikacija jednostavno nije ista, ali tu baš i leži mogućnost njihovog uspješnog prožimanja, jer praktično ne konkuriraju jedni drugima, barem tako dugo dok njihova uredništva pravilno iščitavaju logiku i svrsishodnost koncepcija vlastitih projekata.

Naravno da je npr. moguće govoriti o prednostima distribucije sadržaja putem interneta, o premošćivanja fizičkih "zemaljskih" granica, ali to ne znači da trebamo zagovarajući i problematizirajući vlastite probleme zažmiriti i na objektivne probleme distribucije tiskanih časopisa, bilo zbog nekvalitetne distributivne mreže knjižara, ili u kontekstu nedavno povećanih poštanskih troškova. Neodgovorno je geekovski zaključiti kako niti jedan tiskani časopis više nema smisla, a pri tome zanemariti očekivanja i navike brojnih "tradicionalnijih" čitatelja, jer ipak će proći još neko vrijeme prije nego li će u Hrvatskoj elektronički formati knjiga i časopisa ozbiljnije konkurirati tiskanima.

 
Dakle, iz svega ovdje iznesenog nadam se da je jasno da ne zagovaram konfrontaciju već zagovaram razgovor i pokušaj obostranog razumijevanje problema, i od strane institucija sistema od kojih tražimo podršku, vjetar u leđa koji nam je neophodan da nekako ipak (po)letimo,  ali razumijevanje i od one druge "naše" strane, samih sudionika na sceni.

Najgore je ponašati se po onoj "nek' susjedu crkne krava", jer samo uz jaku Booksu, Teatar, Kulturpunkt, Muziku, Svijet kulture... i druge srodne nam projekte i naš portal Moderna vremena Info može postati još jači. Tek svi skupa zajedno možemo održavati ali i proširivati zajednicu kulturi sklonih korisnika, a da li imamo slična viđenja, obraćamo li se baš istoj publici, istim generacijama korisnika... to je manje važno, čak je i dobro da smo što različitiji.


I da se na kraju opet vratim slučaju Teatra.hr. Nadam se da će u Uredu za kulturu Grada Zagreba spoznati svoju grešku i odobriti potporu i Teatru.hr (doduše, imajući u vidu iznose koje su ove godine dodjeljivali ostalim internet projektima teško da će se Teatru.hr i s tom eventualnom naknadnom potporom nešto bitno promijenti). Buniti bi se vjerojatno trebali i još neki drugi projekti, ali i oni kojima subvencija možda nije skrezana skroz na nulu, ali im je u posljednjih dvije-tri godine umanjena i za 80 %, bez obzira na kontinuirano povećanje sadržaja i dosega tj. broja korisnika koji te projekte posjećuju.

Što se pak Ministarstva kulture tiče, bez ikakvog okolišanja smatram da uz web projekte s ove godine najvišim predikatom (Booksa, Kulturpunkt i Moderna vremena Info) i Teatar.hr zaslužuje identičnu predikatizaciju i potporu, i nadam se da se to može izmijeniti jer postoji osnova za to (iako komunikacija priopćenjima kojoj svjedočimo posljednjih dana između urednice Teatra.hr i glasnogovornice Ministarstva kulture teško da tome ide u prilog).

 
A ono što i dalje ostaje kao bitan problem jest i dalje nedovoljna transparentnost, tj. praksa da se još uvijek, na žalost, ne može vidjeti tko je sve zatražio potporu a nije mu odobrena. Takav uvid još uvijek ne daju niti Ured za kulturu grada Zagreba niti Ministarstvo kulture, i ne samo za časopise već i za ostale prijavljene projekte, i ne bi me iznenadilo da se na valu "događanja" Teatra.hr oglase i neki drugi nezadovoljnici.

No, sada sam blizu da načnem jednu sasvim drugu temu, onu o štetnosti uravnilovke u kulturi, koja će ipak morati malo pričekati detaljniju razradu.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –