Lora gang sa Glavašem i Merčepom

Održava se
01.01.1901.

Branimir Glavaš je mahnuo obožavateljima i nestao iza masivnih vrata okružnog zatvora u Remetincu, a ja sam ugasio televizor i otišao do svoje kolekcije diskova da nešto prigodno pustim da mi svira. Krenuo sam odmah rukom prema slovu C. Johnny Cash, “Folsom Prison Blues”. Johnny, koji je “ubio čovjeka u Renou samo da bi ga gledao kako umire”, bio je pravi izbor za početak. Upravo to je smisao i ove priče s Glavašem, razmišljao sam slušajući zavaljen u naslonjač. Ona čudovišta što su u jesen ’91. ubijala osječke Srbe također nisu imala neke stvarne motive. Nikakva Hrvatska ni hrvatstvo nisu bili ugroženi tim nesretnim civilima. Zvijeri su im pucale u zatiljke i bacale ih u Dravu ili tjerale da piju kiselinu iz akumulatora možda samo kako bi ih gledale kako umiru.

“Folsom Prison Blues” je završio, a ja sam ponovno otišao do sterea i stavio Jimmyja Rodgersa i njegovu, u ovoj prilici možda ponešto neumjesno veselu, “In the Jailhouse Now”.

Bilo je to tupo i besmisleno zvjerstvo, djelo manijaka koje se ni sa čim ne da opravdati. Čak i u ratu čovjek zaslužuje časniju smrt od toga da ga netko veže selotejpom i puca mu u glavu. Rat je, kako ja shvaćam, kada je meta dvadeset, pedeset ili stotinu metara ispred tebe, ima slobodne ruke i noge i naoružana je kao i ti. Tek se u takvim prilikama prepoznaju ratničke vrline, hrabrost i sabranost, oštro oko, sigurna ruka, a ovo za što sumnjiče Glavaša i društvo je bijedno. Ti kreteni čak nisu ni nišanili. Stajali su u dravskom blatu nad nesretnikom koji se tresao i pišao u gaće i molio svome pravoslavnom Bogu, dok su oni ubacivali metak u cijev na dvadeset centimetara od njegove glave. Je li to ono što nazivamo tradicionalnim hrvatskim junaštvom ili bi možda ipak mogli naći neke prikladnije primjere?

“In the Jailhouse Now” u mojoj glazbenoj liniji zamijenila je “Green Green Grass of Home” u malo sladunjavoj izvedbi Toma Jonesa. Jeste li znali da je “Green Green Grass of Home” zatvorenička pjesma?

Dobro, znam što će neki od vas sada reći. Zločine valja gledati u kontekstu. U ratu je na djelu posvemašnja propast moralnih vrijednosti, patološko nam postaje normalno, ubojstvo nije zazorno. No, to nije baš istina. Za pravo reći, to je podla laž. Znam, baš kao i vi, mnogo hrvatskih branitelja, pristojnih, dobro odgojenih, časnih ljudi, koji ne da nikada nisu drugome čovjeku iz neposredne blizine pucali u glavu nego upravo ne mogu zamisliti da bi tako nešto užasno napravili. Ubojice nisu tako česte, kako nam istinske ubojice žele sugerirati. Ne dajte se prevariti, čak ni u najstrašnijim trenucima rata moralna nakaznost nije bila općeprihvaćeni moralni standard. Vojnici su, devedeset devet posto njih, sačuvali svoju ljudskost i osjećaj za dobro i zbog njih se ne trebamo sramiti rata.

Nakon “Green Green Grass of Home” stavio sam da svira “A Week In a County Jail” od Toma T. Halla. Srdačno preporučam sve što je on snimio, baš kao i njegovu knjigu kratkih priča “Životne pojave” koja je krajem osamdesetih izašla u izdanju zagrebačkog Znanja.

Neki će opet kazati da je Branimir Glavaš, ako je istina ono za što ga optužuju, radio prljavi posao koji je netko naprosto morao obaviti. Po toj teoriji Branimir Glavaš je bio nešto kao Mister Muscolo, deterdžent za tvrdokorne mrlje i odčepljivanje slavina. Znate već kako ide ona televizijska reklama: “Mister Muscolo voli poslove koje vi mrzite.” Branimir Glavaš i vaši odvodi dišu...

Ustao sam da u CD player stavim još jedan zatvorenički evergreen - Leadbelly, “Midnight Special”.

Ali, ni to nije istina. Nitko nije trebao napraviti posao koji je, prema optužnom prijedlogu, napravio Branimir Glavaš. Baš kao što nitko nije trebao ubijati ni u Pakracu, ni na zagrebačkom Velesajmu, niti su trebale biti ubijane starice u Gračacu. Naš život ne bi bio gori, naša zemlja ne bi bila ništa nesretnija da nije bilo mučenja zatvorenika u splitskoj Lori. Zbog naše slobode nije trebala u gluho doba biti ubijena malodobna kći Mihajla Zeca. Ako je trebala, ja takvu slobodu ne želim. Monstrumima koji su radili te užase mi doista ništa ne dugujemo, a kamoli da bi zbog njih još i zatvarali promet i palili svijeće ispred sudova. Njima je, da jednom zauvijek završimo tu priču, mjesto u zatvoru.

Ustao sam do police s diskovima i neko vrijeme razmišljao što bih još pustio da svečano obilježim Glavaševo pritvaranje. Dvoumio sam se između “Penitentiary Bluesa” Davida Alana Coea, “Penitentiary Bluesa” Erykah Badu i “Penitentiary Bluesa” Lightin’ Hopkinsa, a onda odustao i od jednoga i od drugoga i od trećega te sjedio u tišini. Imam mnogo tih zatvoreničkih pjesama u svojoj kolekciji. Mogao bih ih sve spržiti na jedan disk i poslati Branimiru Glavašu u Remetinec. Dokaže li se da je istina ono za što ga sumnjiče, može ga slušati i kasnije u Lepoglavi. Neka ga i u pakao ponese, što se mene tiče, samo ne znam dopušta li sotona unošenje osobnih stvari.

A od vas ću se, drage slušateljice i dragi slušatelji, sada oprostiti s meni možda najdražim zatvoreničkim standardom, iz majstorske radionice Jerryja Liebera i Mikea Stollera, a u nenadmašnoj izvedbi Elvisa Presleyja. Primijetit ćete, malo sam promijenio riječi.

Branimir Glavaš played the tenor saxophone, Tomislav Merčep was blowing on the slide trombone, The drummer boy from Gračac went crash, boom, bang, The whole rhythm section was the Lora gang.

Let’s rock, everybody, let’s rock.

Everybody in the whole cell block

Was dancing on the jailhouse rock.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )