Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Vanja Kulaš • 30.08.2019.

Marina Šur Puhlovski : Kraj priče je njen novi početak, kao što je i kraj života novi početak

Marina Šur Puhlovski

Marina Šur Puhlovski od onih je dobro impostiranih glasova u hrvatskom književnom prostoru, usto od rijetkih domaćih autora koji su svjesno odlučili - hedonistički ili pak samoubilački - čitav svoj odrasli život posvetiti isključivo pisanju. Njezin prozni opus impresivan je, a objedinjuje romane, kratke priče, oglede i eseje. U ladicama ima toga još, a novi rukopis upravo je dovršen i na čitanju kod urednice. No, povod našoj prepisci autoričina je aktualna zbirka priča "Treći život druge violine", objavljena proljetos u izdavačkoj kući V.B.Z.
 

Treći život druge violine Šur Puhlovski Marina

Vanja Kulaš: "Treći život druge violine" – kako ste se odlučili za naslov, a kako za ulje na naslovnici?

Marina Šur Puhlovski: Ima knjiga koje odmah imaju svoj naslov, i onih koje ga moraju tražiti. Ova zbirka je taj drugi slučaj. Između dvadeset naslova priča tražila sam onaj koji bi ih sve obuhvatio u, recimo, temeljnoj ideji – i kao takav se pokazao ovaj izabrani. Zašto? Svi likovi ovih priča ne žive život koju su zamišljali, nego onaj koji im se dogodio, kako oni misle, jer ne znaju da su ga sami izabrali, što sugerira moto knjige uzet iz "Upanišada": „Svatko je poput pauka koji svoju mrežu nosi u sebi.“ Žive život druge violine. Dakle, nezadovoljni su. To nezadovoljstvo stvara njihov „treći“ život, kao otpor ovom neželjenom. Budući da je taj „treći“ život otpor – ne doseže onaj željeni, nego je neka vrst parodije željenog. Nešto na rubu nestvarnog – što odgovara nepostojanju treće violine u orkestru, koliko znam. 

Ulje je rad mladog slikara Igora Kirina, koji živi u Njemačkoj, izabrala ga je Jadranka Pintarić jer savršeno korespondira s knjigom. Tu su tri lica, kao neka moderna ikona, melankolična, zasanjana, željna ljubavi, a u pozadini je njihova sudbina – grimasa očaja. Protiv koje se ne može ništa.

Naslovna priča gorkasta je i u svojoj tihoj jednostavnosti prilično uznemirujuća. O čemu svjedoči ponašanje junakinje, o kukavičluku i defetizmu ili naprotiv o zreloj pomirenosti s prilikama pa dakle i svojevrsnoj mudrosti?

Sreća je sestra navici, rekao je Puškin, čime je htio reći da je običan, svakodnevni život najbolje što možemo dobiti. Ali mi to ne bismo. Mi bismo svi bili junaci iz bajki, htjeli bismo velike avanture. Ne daj bože naviku. Kad počinje navika – bajka završava. Žena iz te priče je to shvatila – žene su općenito pametnije, znaju da se u avanturizmu ne mogu podizati djeca, niti išta stvarati – pa si je, prije nego se prepusti običnom životu, priuštila malu avanturu s muškarcem iz priče, koji se užasavao navike. Pijanstvo nije navika, nego ovisnost, koja je svaki dan nova avantura uzdizanja nad životom, a onda pad na njegovo dno. I muškarac je to shvaćao, ali si više nije mogao pomoći, već je bio alkoholičar. Njegov put u kantu za smeće bio je zacrtan. Mogao je samo prezirati ono što je izbjegao i zavidjeti istom. To je više priča o njemu, nego o njoj, iako vidim da ste je vi pročitali drugačije, jer je priča to omogućila. Ima više tema.

Priče su vam delikatne kao rižin papir, a opet režu poput žileta. Svjesni ste tog efekta, te podvojenosti?

Na tom efektu zasnovana je dramaturgija tih priča… svjesna sam, naravno. Spojila sam svakodnevne životne situacije sa sudbinom junaka – kao recimo, žena čeka sestru da joj dođe na rođendan, muškarac odlazi nešto pojesti u restoran jer ne zna kamo bi, starica se šminka u staračkom domu očekujući snahu. Obični događaji, koje pratimo u pričama, u jednom trenutku pokazat će se ključnima za njihov život, završit će smrću ili krajnjim uvidom u ono što žive, što su postigli, a što propustili, neće se rasplinuti ni u što. Te priče u sebi imaju prevrat – kakav su priče nekada imale – ne izvodim ih samo „u šetnju“. Gdje si bio? Nigdje. Što si radio? Ništa – tako, po prilici, izgledaju suvremene priče, koje su, po uzoru na Carvera, čovjeku oduzele sudbinu. Postavljena van sudbine, priča ne može završiti, rasplinjava se, nema spoja s početkom, što je za priču ključno: jer kraj priče je njen novi početak, kao što je i kraj života novi početak. Na tom intuitivnom znanju počivala je priča kao književni rod sve do našeg vremena koje je svoju sudbinu počelo osjećati kao tuđu. Bio je to početak kraja kratke priče, koja se danas čita još samo iznimno.

Dok su vam romani gusti, s ulančanim rečeničnim sklopovima, nove priče su minimalističkog prosedea, šupljikave strukture, eliptične, rečenica kraća, krajevi otvoreni. Možete li rekonstruirati proces rada na ovim pripovijestima, jesu li nastajale jedna za drugom, specijalno za zbirku ili su se možda odlijevale od prethodnih romana? I koliko je autorica ovako dugog daha imala muke, a koliko užitka sa zakonitostima odnosno ograničenjima kratke forme?

Priče se razrješavaju u metafizičkom sloju života, doslovno se mogu prepričati u tom sloju, kako pokazuje naslovna priča, primjerice. I taj metafizički sloj je ono što je odredilo „stil“ priča, taj minimalizam, šupljikavost, kako kažete, jer slijedio se put ideje, a iz života je u priču ulazilo samo ono što je tu ideju moglo ponijeti. Zato su tako pročišćene, lišene svega suvišnog. To ne znači da te priče nisu niknule iz života, jesu, sve su se one dogodile, ali za mene priče su postale tek kad su mi otkrile svoju bit, ono temeljno, sudbinsko, što je čovjek došao iskusiti, što je došao naučiti, kakvu pouku dobiti. Kad bi mi se to otkrilo, stavila bih ideju na papir i onda bih oko te ideje složila priču…

Recimo, zadnja priča, Orao i vrane. Dugo sam promatrala tog čovjeka i njegov život, štošta sam o njemu znala, ali sve to nije bilo priča… Onda, jednog dana, ispričao mi je kako je u vojsci pročitao rečenicu: „Orao leti sam, a vrane u jatu“ i kako ga se to dojmilo, kako je sebe vidio kao orla, a u životu to nije bio – i u tom trenutku postao je priča. Još sad se sjećam svog uzbuđenja kad sam to čula, uzbuđenja jer se u meni „rodio“ kao priča… Ta njegova ideja o sebi kao orlu, s kojom je potajno živio, sabrala je sve što mu se događalo, naizgled slučajne događaje pretvorila u sudbinu.

Eto, tako su nastajale te priče. I trebalo mi je petnaestak godina da ih skupim i ispišem u njihovoj temeljnoj ideji, ali tako da se ova izloži kroz život sam, kroz njegova događanja, ne izravno, kroz neka umovanja – i to se pokazalo teško. U nacrtu je bilo materijala za dvije zbirke priča – ali ostala je samo ova jedna. Mnoge priče su mi izmakle.

Kolika je tu uloga vaše urednice Jadranke Pintarić, kako ste radile na tekstu, kako su izgledala ta druženja, razgovori o knjizi u nastajanju?

Jadranka se uključila kad su već priče bile sasvim dovršene, nije sudjelovala u njihovom nastajanju. Intervencije u tekst bile su minimalne. Najviše mi je pomogla time što je vidjela da su dobre, jer, vidite, svi izdavači – do Drage Glamuzine – odbili su ih objaviti. Neću reći koji, bilo ih je više, nitko ih nije vidio, nitko htio, uzaludni ljubavni trud. Nisu odgovarale onom što se očekivalo od priče, nisu bile na Carverovom tragu. Niti su mogle biti, jer kao što u mladosti nisam bila borgesovac, u kasnijim godinama nisam postala carverovac. Uvijek sam imala svoje ideje o književnosti, tražila svoj put, svoj glas.

Mnogi likovi tih priča su likovi i u mojim romanima, jer sam književnost od početka shvaćala kao izgradnju svijeta, ne kao obrađivanje tema. Recimo, glavni muški lik "Divljakuše" glavni je lik i mog mladenačkog romana "Ništarija". Lik njegove majke, prisutan u oba romana, zaokružuje se u priči Ogledalo iz ove zbirke. U toj priči saznajemo i što se poslije s njim dogodilo. Više sporednih likova iz "Divljakuše", Adam, Irena, primjerice imaju ovdje svoje priče, glavni su junaci. Svi moji romani i priče premreženi su likovima na taj način – jer tako i život funkcionira.

Nesanica Šur Puhlovski Marina

Otkrila sam vas poodavno, čitajući čudesan tekst Ingrid Šafranek o "Nesanici". Profesorica Šafranek izuzetna je po tome što se njezini znanstveni tekstovi, a isto joj je uspjelo i s doktoratom, čitaju kao strastvene lirske proze. Koje biste osobe i situacije još izdvojili kao ključne, prijelomne na vašem književnom putu?

Da, Ingrid Šafranek sebe smatra neostvarenim piscem – pa strast pisanja ulaže u svoje eseje i znanstvene radove, zato su tako nadahnuti, književni, tako posebni. A posebna, divna je i ona kao osoba: prije 20 godina, dok sam bila gotovo nepoznat pisac, a i nas dvije nismo se poznavale, pristala je na promociji govoriti o mom romanu "Ništarija". Otada se družimo. Bila je prvi čitatelj "Nesanice". „Ovo će pobrati sve nagrade“, rekla je oduševljeno, ali prevarila se. Roman je jedino ušao u uži izbor za V.B.Z.-ovu nagradu, ali nagradu je dobio prvijenac Hrvoja Šalkovića, književno otkriće godine Miljenka Jergovića.
Ingrid je nedavno, u povodu moje 70. godišnjice, napisala izvanredan, dug esej o "Divljakuši" i mojoj književnosti uopće, gdje je spomenula i krivo čitanje "Nesanice" i nepravdu nanesenu tom romanu, prešućivanjem i marginalizacijom. A izdavač (Profil) je romanu učinio medvjeđu uslugu jer je tiskano samo tvrdo ukoričeno izdanje, s cijenom od 250 kuna. Tko bi to platio…

Ali da se vratim "Ništariji" – jer je s tim romanom počela moja književna kalvarija… koja će trajati godinama. Napisala sam ga s neke 34 godine, i većina mojih prijatelja, uključujući i muža, popljuvali su ga, a onda su se priključili iizdavači. Ostao je čamiti u ladici. Međutim ja se nisam obeshrabrila, pisala sam dalje, i onda sam 1987., dakle s 39 godina, poslala u Forum jednu dužu priču  – oko 35 kartica – Pripovijest o bivšoj pjevačici, bivšem sucu banskog stola, bivšem upravitelju kaznenog logora i bivšoj logorašici. Urednik je bio pokojni Slobodan Novak kojem se tako svidjela da me je htio upoznati. Rekao mi je da sam „rasni pripovjedač“, pitao me što još pišem, objavio priču – i bio prva javna osoba koja me je uopće primijetila. I jedina. Poslije, kad je pročitao "Nesanicu", S. Novak napisao mi je oduševljeno pismo, u kojem je moj roman smjestio među svjetske klasike.

Kad sam već imala prvi objavljeni roman "Trojansku kobilu", 1992. poslala sam roman "Ništarija" opet u Forum. Došao je u ruke pokojnom Slavku Mihaliću, smatrao ga je izvanrednim i objavio u dva nastavka u Forumu. On je bio druga javna osoba koja me je podržala. U ladici sam imala osam neobjavljenih knjiga – i jasno da mi je to bilo važno. Žalosno, kad pomislite da više nisam bila tako mlada. Poslije je u Forumu S. Mihalić objavio i čitavu moju zbirku pjesama "Zatočeno znanje", koju je također smatrao odličnom. A kad sam zbirku tiskala kao knjigu (1998.) u Feralu je izašla kritika iz pera Roberta Perišića u kojoj je doslovno pisalo: „Karavane prolaze, a Marina Šur Puhlovski laje.“ Njemu je 30 godina, meni 50… Sad je njemu 50, meni 70 i objavljujemo kod istog izdavača u Londonu. Život se voli narugati.

Potom su me podržali tada mlađi novinari, pokojni Sead Begović i Lada Žigo, pa Darija Žilić, pa Velimir Visković (koji je bio urednik "Nesanice"), pa Jadranka Pintarić, i jasno, Ingrid Šafranek. A i jedan sjajan pjesnik, prozaik i urednik iz Tešnja (BiH), Amir Brka. A onda se konačno u mom životu pojavio Drago Glamuzina, urednik kakvog sam dotad mogla samo sanjati, koji te razumije, podržava i brine se za autora – i prekinuo 40 godina osporavanja… A potom se prije tri godine pojavila Olja Knežević, ovogodišnja dobitnica nagrade V.B.Z.-a, koja je na preporuku Darije Žilić pročitala "Nesanicu", i počela vikati – hej ljudi, jeste vi normalni, imate svjetskog pisca a ne vidite ga, pisala je o mojim knjigama u crnogorskim književnim časopisima i odnijela ih u Crnu Goru. I ona mi je postala velika podrška i prijateljica, i sad smo nas tri  – Jadranka, Olja i ja, mali književni salon koji se međusobno potiče i pomaže.

Upravo čitam divnu zbirku priča Ota Horvata "Kao Celanovi ljubavnici", preporučujem je najtoplije vama i čitateljima, a ondje, između ostalog stoji i ovo: „Jedino zbog književnosti vrijedi živjeti ovih dana.“ Zašto je vama književnost neophodna, kako autorici, ali i kao čitateljici?

Meni je književnost bila neophodna od djetinjstva, na oba načina, jer sam već onda shvatila da ne mogu živjeti samo od stvarnog, da mi je potrebno i nestvarno – što je književnost – da život nije samo „u se, na se, i poda se“ nego i promišljanje onog što se živi, traženje odgovora na temeljna pitanja (tko sam, što sam, kuda idem), traženje istine. Od mladosti bila sam ono što sam u svojim esejima nazvala „duhovni tragač“, tragala sam čitajući, ali i pišući – i upravo sam pisanjem došla do najvažnijih spoznaja, pisanje me je u duhovnom pogledu izgradilo kao drugačiju osobnost od one s kojom sam krenula u život.

Zašto književnost, a ne, recimo, religioznost ili filozofija? Zato što je književnost fizička veza s metafizičkim dijelom bića, ne samo intelektualna, kao kod filozofije, ni samo intuitivna, kao kod religioznosti (koju razlikujem od religije, koja je dogma). Književnost ostvaruje i intelektualnu i intuitivnu povezanost s metafizičkim djelom bića – ali samo ona ostvaruje i fizičku vezu, pretvaranjem stvarnog u nestvarno, a koje izgleda kao stvarno, iako nije. Film također čini ovo posljednje, ali spoj s metafizičkim dijelom bića izostaje. Po tome je književnost posebna, jedinstvena i nezamjenjiva. I zbog nje mi je uvijek bilo vrijedno živjeti svih dana života, a ako se pogleda koliko sam napisala ispada da sam pretežno za nju i živjela.

A to što sam napisala knjigu eseja pod naslovom "Književnost me iznevjerila", hoće reći – da sam očekivala da će mi dati zadnje odgovore, da će me, u krajnjoj liniji, prosvijetiti. Međutim nije, jer ne može. Ali mislim da me je dovela pred vrata Tajne i da će mi se ova barem odškrinuti u idućem životu. Zahvaljujući življenju u književnosti u ovom.

Općenitije gledano, može li književnost biti društveno korisna, čemu nas ona eventualno može naučiti?

Goethe je u Faustu postavio dva lika pisca – pisca kao Lakrdijaša i pisca kao Mudraca. Pisac kao Lakrdijaš zabavlja – svaki pisac je jednim dijelom zabavljač, „dulce et utille“, govorio je još Horacije – a Mudrac je onaj koji promišlja, traga za istinom, upozorava na laž, on je savjest društva. Činjenica da je Goethe uočio tu razliku između pisaca govori o tome da je već u svoje vrijeme primijetio da se pisac kao Lakrdijaš nastoji nametnuti piscu kao Mudracu, da ga želi istisnuti, da se književnost pretvara isključivo u zabavu. To je bilo vizionarski, jer je dvjestotinjak godina kasnije stvarno došlo do toga da je književnost napustila metafizičke težnje, da je Lakrdijaš zasjeo na mjesto Mudraca, da se umjetnost pretvorila u kič, u krivotvorinu istine, da je postala isključivo sredstvo trgovine i izgubila ulogu koju je imala nekada. Takva umjetnost – kakvu imamo danas, govoreći općenito, jer ima i iznimaka – nikoga ne može ničemu naučiti, niti ikome biti korisna, osim onom koji je štanca i na njoj zarađuje i stječe nekakve društvene pozicije, koje stvarno više nitko ne cijeni. Samo zavidi uspjehu i eventualnoj dobiti.

Moderna umjetnost, suvremeni klasici, bilo je zadnje vrijeme vladavine pisca kao Mudraca, ali taj je bio previše mudar, da se malo našalim, zaboravio je na dvostruku prirodu književnosti – da podučava i zabavlja – isključio je Lakrdijaša, i na taj mu način otvorio put prevlasti, jer živimo u vrijeme vladavine masa, ne elita. Lakrdijaš pripada masi – i masa ga je prigrlila. I gdje smo sada? U vremenu krivotvorine, laži, a ne istine, i utoliko, na kraju umjetnosti, na kraju povijesti – jer se krivotvorina više ne može krivotvoriti. Više se ništa ne može stvoriti.

Međutim, još je Buda rekao da „Istina nije ugrožena dok se ne pojavi krivotvorina“, rekao je to prije dvije i pol tisuća godina – dakle, stvar nije nepoznata, već se dogodila i prevladana je, a ako je jednom prevladana bit će opet, ne treba očajavati. Samo i dalje treba tragati za istinom – makar te svi nastojali spriječiti – odnosno kako reče Goethe: „Posljednji smisao mudrosti je to /Slobode i života tek je vrijedan/Tko dnevno ih osvaja ponovo.“
 

Marina Šur Puhlovski

Igrač Šur Puhlovski Marina
Ljubav Šur Puhlovski Marina

Što vi čitate, koga pratite, koje su vam knjige otkriće ove godine, ili evo, ovog ljeta?

Kako stalno pišem nemam baš pun vremena za čitanje, a i rijetko naletim na nešto što mi se sviđa. To što sam pročitala svu klasiku, mnoge knjige i više puta, a i modernu klasiku, postalo je čitalačka tragedija mog života. „Malo je onih koji imaju mašte za istinu realnog“, rekao je Goethe prije dva stoljeća, a vrijedi i danas. Malo je pisaca koje mogu čitati – propadnu već nakon dvadesetak stranica (bila sam velikodušna). Kraj kreveta imam lampu sa stolom u sredini na kojoj uvijek stoje knjige koje ću nepročitane vratiti u knjižnicu. Ali tamo trenutno stoje i "Ljubavnik", i "Vrijeme noć" i "Trg dijamanata" (Duras, Petruševska, Rodoreda) da pročitam koji pasus ako već nemam ništa. I Kafkin "Dnevnik". I "Zapisi s uzglavlja" Sei Shonagon. I pokoja Oshina knjiga. Nikad ne zaspim barem bez retka…

Dakle, nemam otkrića godine, niti otkrića ljeta. Ali nije da mi se ne događaju otkrića… Svojevremeno sam otkrila Isaka Babelja i čitala sam ga cijelu godinu, svaki dan. Otkrila sam i "Roman s kokainom" Mihaila Agejeva, to je bio događaj. Najveće otkriće zrelih godina bila mi je Pessoina "Knjiga nemira". Toliko me se dojmila da sam o njemu napisala esej i zajedno s prevoditeljicom Tanjom Tarbuk priredila knjigu njegovih aforizama pod naslovom "Poetičke misli". Izašla je u Šarenom dućanu 2012. Ova situacija s „nemam što čitati“ traje sedam, osam godina, prije toga sam, osobito ljeti još opsesivno čitala i nekoliko mojih knjiga djelomice su i dnevnici čitanja. Primjerice, takve su putopisne proze "Zapisi s koljena" i "Novi zapisi s koljena", do "Divljakuše", moje najčitanije knjige. I rasprodane.

Od domaćih pratim pisanje ljudi koji su mi bliski, s kojima se družim, i moram reći da sam primijetila da su Hrvati daleko jači u pjesništvu nego u prozi. Nisam još razmišljala zašto je to tako, možda budem.

A koje knjige pripadaju vašem osobnom kanonu, od čitateljskih početaka do danas, tko su autori zbog kojih pišete baš ovako kako vas znamo?

Prvo da raščistimo jedno: sve su to bili muškarci. A ja sam žena. Mislite li da sam to shvaćala? Nisam. Sve do četrdesetih godina nije mi ni na pamet palo da se razlikujem od autora knjiga koje čitam, da nisam oni, da izrastam iz drugog pogleda na život, iz drugačijih doživljaja. Žene i muškarci ne postoje na isti način, a književne kanone postavili su muškarci, i za sebe i za žene – i time zapriječili njihov autentični glas. Shvatila sam da je dolaženje do svoje iskrenosti ključna pretpostavka pisanja, ali nastojala sam biti iskrena na muški način, oko muških preokupacija. Prvi mi je roman ("Ništarija") filozofski, drugi ("Trojanska kobila") povijesni. Muški romani, govorili su mi. I meni je bilo drago, zamislite! Kao da sam postigla nešto više nego što mi je bilo namijenjeno, kao da sam nadrasla tu jadnu ženskost. Toliko sam bila izmanipulirana, glupača. I u pričama sam bila pod utjecajem, ali tu sam nekako izmicala, u priče su se znale ugurati moje autentične preokupacije, što je onda određivalo i formu: jer više nije bilo uzora.

Tko je utjecao? Prvi – Thomas Mann. S 19 godina pročitala sam "Tonija Krögera", doslovno sam se osjećala kao da mi je ta pripovijest spasila život, otkrila mi je tko sam. (Još jedan primjer društvene važnosti književnosti.) „Neću ništa objaviti dok ne budem pisala kao Thomas Mann“, govorila sam. Poslije se pojavio Kafka, pa Camus. Prije svih njih, negdje u šesnaestoj godini – životne stavove oblikovao mi je Dostojevski, što sam shvatila kad sam nedavno ponovno pročitala "Braću Karamazove", osobito onaj početak sa starcem Zosimom: sve sam to mogla potpisati, to sam i ja mogla napisati… Zapanjila sam se.

Prva priča koju sam napisala (Ispod stola, s 25 godina) potpuno je autentična, iz nje je poslije izašla "Nesanica", ali prva zbirka ("Zec na tavanu") nije sasvim bez uzora: napisala sam je pod utjecajem Franza Kafke. Ništariju sam napisala pod utjecajem Camusovog "Stranca". Onda sam otkrila Joyceove "Dablince" – i to su konačno bile priče po mojoj mjeri. Mislim da sam od njega naučila što je kratka priča. Kafka mi je ukazao na stvarnost nestvarnog, T. Mann otkrio moć ironije, Camus apsurd.. Ali tek oko pedesete godine, nakon godina promišljanja, čitanja i pisanja, nakon ispisanih 600 stranica zapisa, konačno sam pronašla svoj „glas“, svoj različiti „ženski glas“ – pomogla je i  Marguerite Duras –  i tada je začet ciklus o Sofiji Kralj, koji  broji već četiri romana. Još ga nisam završila.

A da ne skrenem sa svog puta „duhovnog tragača“ (za istinom) i završim među mnogobrojnim „duhovnim igračima“, kojima je književnost samo sredstvo zabave – pomogao mi je Goethe i njegov "Faust", gdje je precizno objašnjeno – u poetskom obliku – što je umjetnost, a što nije, i koja joj je svrha i cilj. Zašto uopće postoji na svijetu. Sve sam to, doduše, oduvijek znala – jer da nisam ne bih ni shvatila, što je najveći problem kod objašnjavanja bilo čega, jer tko već ne zna, neće nikad ni znati – ali tek mi je Goethe otkrio što to znam, sve mi je posložio, doveo me do konačne jasnosti. Sve sam to napisala u knjizi eseja "Književnost me iznevjerila", a uz to reinterpretirala "Fausta", da se vidi koliko je to suvremena knjiga, jer sakrili su je u ropotarnicu povijesti, ali bojim se da ju je malo tko pročitao. Ipak postoji, dostupna je, stvar nije izgubljena.

Imate stabilnost, otpornost, čvrstoću njemačkih klasičara, a opet i francusku suptilnost, pomaknutost i snažan emancipatorski moment. Spoj erudicije, intelektualizma, izravnosti, a istodobno fragilnosti, lirskosti, fine duhovitosti, kod nas mi to recimo ima i Mirjana Dugandžija... Možemo li nastaviti niz, pada li vama još netko srodan, blizak na pamet?

Ne pada, ali sasvim se mogu složiti u vezi romana Mirjane Dugandžije. Pročitala sam ga u jednom danu, nisam mogla ispustiti knjigu iz ruku. Prijatelj me je pitao „Pa što to čitaš cijeli dan?“, jer sam čitala i kuhala, nešto napravim i odmah se vraćam knjizi, i tako dok je nisam završila. U mlađim danima sam čitala na taj način, čak i kad je knjiga bila podeblja, pa mi je trebalo više vremena. Čitajte s olovkom, govorio nam je Svetozar Petrović na studiju komparativne književnosti, ali ja nisam za to imala strpljenja, mene bi knjiga progutala. Tek poslije počela sam zapisivati dojmove. Ali ne čitajući Mirjaninu knjigu. Takve knjige su rijetke. Čujem da se i "Divljakuša" čita u dahu. A obje knjige su umjetničke, nisu šund. To je pravi uspjeh.

"Divljakuša" je ovog ljeta prema evidenciji čitanosti zagrebačkih knjižnica u samom vrhu. Kako doživljavate interes čitatelja i priznanje struke s tolikim, pritom teško objašnjivim, zakašnjenjem? Uporno pisanje kao neiscrpna, organska potreba, ne trebam vas ni pitati, pisali biste i da nemate nijednog jedinog čitatelja, jer naprosto morate. Sve ove godine imali ste svoje čitatelje, zbijenu, pouzdanu, znalačku sljedbu, ali zanimanje šire publike, za to ste se morali strpjeti. Možete li nam malo izložiti svoj emotivni status u tom pogledu? Dok se ja čudim takvom neobičnom, nelogičnom i nepravednom slučaju, što vi osjećate nakon svega, gorčinu, trijumf ili naprosto mir?

Sve pomalo… I gorčinu, i trijumf, i mir. Znate, od početka nisam bila baš sasvim usamljena. Na studiju književnosti našla sam prijatelja, Ivana Kirina (on je inače stric slikara Igora Kirina, koji je napravio ulje za naslovnicu), s kojim se družim pola stoljeća. On mi je bio podrška, čitao je sve što bih napisala. I pomagao mi je, kritizirao, ispravljao. „Ti si mojih milijun čitatelja“, govorila sam mu. A on mi je odgovarao da ću ja jednom imati milijun čitatelja, jasno, figurativno rečeno, samo se moram strpjeti. Znao je da se ne znam probijati u svijetu, da će moje knjige to morati učiniti same. Ali znalo je biti baš teško…

Vidite, 1991. objavila sam prvi roman (u Mladosti), imala sam 43 godine. A onda je počeo rat. U „ladici“ sam imala još osam rukopisa, bez nade da ću ih objaviti. Kamen na srcu… Četiri godine rata nisam ništa pisala, a onda, 1996. počela sam objavljivati te knjige, pretežno kod malih izdavača. A njihove knjige ne dospijevaju do čitatelja. Osim toga, ušla sam u pedesetu godinu – a bila sam početnik! I odjednom objavljujem knjigu za knjigom – kao da ih štancam! Dočekana sam skeptično. Slušala sam kako bih trebala prestati pisati kad mi „nejde“. Kad nemam talenta. Pišem cijeli život a nemam talenta – kao da sam luđakinja. Hvala bogu, imala sam obitelj za pokriće. Bilo je puno gorkih trenutaka, ali i nepokolebljive vjere u sebe. A onda sam napisala "Nesanicu" i pomislila: sad ćemo vidjeti tko nema talenta! Ali što se dogodilo? Roman su unaprijed, bojim se i bez čitanja, odbacili kao „žensku književnost“. Pisanu u već poznatom ženskom ključu… Ima li muškog ključa? Nema. Književnost je muška stvar, a priori. Ženama se još i danas ne priznaje „pravo na različitost“, kako reče Ingrid Šafranek. Da je "Nesanicu" napisao muškarac, vjerojatno bi ga kovali u zvijezde. Evo što o tome piše Ingrid u spomenutom eseju:

„…nesporazum se desio s romanom 'Nesanica' – koji ostaje vjerojatno najvažnije djelo Marine Šur Puhlovski – kad ga se htjelo čitati s preduvjerenjem i površno, kao 'još jednu x-tu žensku priču', a da se pritom posve previdjela njegova enormna stvaralačka energija i halucinantna imaginacija koja je bila u stanju cijeli jedan kozmos obuhvatiti kao dinamičan i kaotičan proces i pretvoriti ga u moćan otisak jednog vremena i prostora u jeziku.“

Krah "Nesanice" bio je najveći udarac u mom književnom životu, pomislila sam: to nećeš preživjeti…

Već sam imala napisan roman "Ljubav", ali nije mi ga se dalo objaviti. Odustala sam od svijeta. Nisam ga poslala ni na natječaj V.B.Z-a. I ne bih ga objavila da me Nives Tomašević nije zvala iz Ljevaka – da im dam roman. Negdje je za njega čula. Objavljen je 2010. Već sam počela pisati roman "Igrač", ali otezala sam, nisam više ništa očekivala. A onda, čudo – dobila sam nagradu Zvane Črnja za eseje, koje sam počela pisati prije skoro trideset godina – i to je bio prvi javni uspjeh. Eseji su preživjeli vrijeme nastanka. „Govorio sam ti“, rekao mi je prijatelj. Bila je već 2015. Imala sam 67 godina. Priče su mi svi odbili, ali ipak sam poslala Igrača na natječaj V.B.Z.-a. Nisam dobila – prema očekivanju. Nisam bila ni razočarana. Ali susrela sam Dragu Glamuzinu – koji je htio objaviti roman i priče. Pa sam napisala "Divljakušu".  I konačno došla do čitatelja…

Nedavno je u Vijestima iz kulture objavljeno da je "Divljakuša" najčitanija domaća knjiga: u mjesec dana posuđena je 120 puta. Da li bi bila tako čitana da nije dobila nagradu? Vjerojatno ne bi. Gurnuli bi je pod tepih kao i ostale moje knjige. Kako to znam? Po tome jer joj se više nije osmjehnula ni jedna nagrada… A, recimo, za žiri T-portala nije bila vrijedna ni da uđe u širi izbor za nagradu. Kao da je zadnji šund, a ne čudo od knjige koja je, iako umjetnička u svakom segmentu – uspjela osvojiti čitatelje… Pametnom dosta!

Nitko mi ne može nadoknaditi tolike godine osporavanja, podcjenjivanja i vrijeđanja – i danas su mi zabijene u srcu. Međutim, ostvarila sam ono što mi je bilo najvažnije – napisala sam svoje knjige. I objavila ih. Nisam došla po uspjeh, ali ni po promašaj. Nisam napravila ni jedan jedini ustupak, iznevjerila književnost, odnosno načela do kojih sam držala. Književnost mi je bila i ostala sveto tlo – iako bez crvenog tepiha. Sad, kad mi je krenulo, vidim da je uspjeh samo senzacija koja se brzo istroši. Od njega se ne može živjeti. Od pisanja i dalje može. Ne sjedim pred praznim papirom na koji nemam što napisati. Svemir me voli.

– Marina Šur Puhlovski - dodjela V.B.Z. književne nagrade 2018. –

Divljakuša Šur Puhlovski Marina
Novi zapisi s koljena Šur Puhlovski Marina

Kad smo kod čitanosti, jedno pitanje o nečemu ipak sasvim drugom – o pročitanosti. Kako reagirate kad vas pogrešno razumiju, publika, kritika?

Još za vrijeme studija primijetila sam da se ono što ja smatram književnošću iznevjerava na svakom koraku. Moja generacija više nije pisala iz svog svijeta, pisala je iz „jezika“. Odnosno, pisao je jezik, dom mrtvih fraza – a ne oni. Nisu tragali sa svojim iskrenošću, nisu se pretakali u svoje knjige. Bili su vješti, ali što je vještina bez autora? Bez osobnosti? Kako se do novih pojmova može doći bez osobnosti? Ne može. Samo se premeću prazne riječi… Ali, vidjela sam i da se to ljudima sviđa, da takvi uspijevaju i odmah mi je bilo jasno da, ako se to prihvaća, ja baš i nemam šanse. Hrpa sofisticiranog hibridnog šunda preplavila je književno tržište, postala norma. Budući da sam pisala izvan te norme – računala sam da me neće razumjeti, što se i dogodilo.

Kad kritičar promaši moju knjigu znam da je to zato što ne zna što je književnost, jer u glavi ima zbrku, jer ne razlikuje vrijedno od nevrijednog. Neznanje je uzelo takvog maha da mu ne možete ni zamjeriti što, recimo, hvali vašu knjigu i knjigu autora koji je sve suprotno, koji uopće ne ispisuje umjetničko djelo. Ista je situacija i s čitateljem. Dakle, ne reagiram. Ne objašnjavam, niti uvjeravam. Učinila sam sve što sam mogla, obrazložila sam što je književnost, a što nije, zbog te zadrtosti zamjerila se mnogima, napisala knjige koje su me potvrdile – ali ako i dalje ne vide i ne shvaćaju, tu više ne mogu ništa. Kad netko krene u književnost s namjerom da dosegne Thomasa Manna, opet figurativno rečeno, onda mu ne preostaje drugo nego da potvrdu dobije od Thomasa Manna. Razumijete? Potvrdu sam tražila i našla je u književnoj klasici – mrtvi pisci postali su moji su pomagači i suci. Ne kažem da mi je to bilo dovoljno, ali držalo me je…

Vaše knjige su, između ostalog, i autentične zagrebačke priče, kako vidite Zagreb, koliko i zašto ga volite?

Najjednostavnije rečeno – ja sam Zagreb. Volim ga i ne volim koliko volim i ne volim sebe. Nikad nisam živjela ni u jednom drugom gradu i nikad ga ne bih napustila. To srodstvo je počelo davno prije mog rođenja, sredinom 19. stoljeća, kad je moj pradjed, majčin djed, Roko Fućkar, pekar, došao u Zagreb s Fućkarovog brijega, pokraj Krapine. I tu upoznao moju prabaku, Anu Obram, mljekaricu, Slovenku, iz Moškanjaca, kraj Ptuja. Prosio ju je deset godina, jer je prabaka doživjela nesretnu ljubavnu priču sa sinom tvorničara Arka, onim koji je poslije izgradio kuću u kojoj je danas smješteno Hrvatsko društvo pisaca. Da je ljubavna priča završila sretno – mogla sam se tamo roditi. :)

U Zagrebu se rodio moj djed, moja majka, i ja, i, zanimljivo, u istom kvartu na početku Črnomerca. Djed u Medulićevoj, majka u Kačićevoj, ja u Kordunskoj. Cijelu mladost slušala sam majčine priče o tim ljudima i drugim stanovnicima Zagreba, o vremenu prije rata, za rata i poslije rata, majka je imala odlično pamćenje i bila sjajna pripovjedačica. U meni je oživjela taj nestali svijet, a ja sam ga poslije oživjela u "Nesanici", koji je, uza sve ostalo, dakle, uz to da je obiteljski roman i bildungsroman, i roman o Zagrebu. Otac se, doduše, rodio u Velikoj Gorici, ali odmah su preselili u Zagreb. To je moja druga zagrebačka linija koju sam opet upoznala preko majčinog pričanja. I opisala u "Nesanici".

A, jasno, skupljala sam i svoje priče, jer od djetinjstva sam promatrač. Od majke sam naslijedila i odlično pamćenje. Zagreb i njegovi stanovnici junaci su mojih knjiga, Zagreb mi je dao materijal za pisanje, Zagreb i ja smo zajedno napisali moje knjige, mislim da sam se iz tog razloga i rodila upravo u Zagrebu.

Zagreb mi je dao sve osim Nagrade grada Zagreba, jer ta nije za starosjedioce, za purgere. Mi, purgeri, trebali bismo se zapravo boriti za jednakost u svom vlastitom gradu, pogotovo u kulturi. Taj prostor su u velikoj mjeri zauzeli došljaci – jer umjetnost nikad nije bila cijenjena u tom gradu. I meni je majka branila da idem studirati komparativnu književnost i filozofiju – jer da ću završiti pod Savskim mostom. Ne daj bože biti umjetnica! Budi advokat, liječnik, znanstvenik, inženjer ili barem profesorica hrvatskog, jasno, ako se uopće školuješ. Jedva sam se izborila.

Biste li htjeli pisati za kazalište? Vaši romani imaju tu vizualnost, sceničnost – u svakom trenutku znamo gdje se tko nalazi, kakav je prostor, osjećamo mirise, čujemo zvukove... 

Drago mi je da to kažete – to da zorno sve vidite, čujete i mirišete u mojim knjigama – znači da su žive. A žive su jer sam ja u njima, jer ne pišem iz poze, iz situacije „evo ja sad pišem“, pa izmišljam i konstruiram, radnju, likove i ostalo, sve iz te pozicije izvana, gdje riječi preuzimaju vodstvo. A riječi same ne mogu domišljati svijet, niti ga dovodi u pitanje, niti ga prevrednovati novim pojmovima. To može samo autor. Međutim, ta razlika ima li ili nema autora u knjizi teško se vidi, jer „riječima se sjajno dade gložit, od riječi sistem da se složit, na riječi se sa povjerenjem gleda, od riječi se ni jota uzet ne da“, kako piše Goethe, a što je savršen opis prođe tog pisanja iz „poze“. Pisanja bez svijeta, bez autorstva. Čemu su uvelike doprinijeli književni teoretičari, ruski formalisti, primjerice, pa Roland Barthes koji je objavio „smrt autora“ kao veliki književni događaj, J. Derridu da ni ne spominjem… Blagoslovili su krivotvorinu.

A drame nikad nisam pisala, ne znam napisati ni scenarij. Funkcioniram na neki drugi način. Jasno, bilo bi mi drago da netko dramatizira koju moju knjigu za kazalište ili je pretvori u scenarij za film, ali nije se pojavio interes. Muž mi je režiser, ali mi smo dva sasvim različita svijeta koja se ne mogu susresti.

Kad započinjete rad na novom tekstu od čega krećete? Lik, fabula, prostor, atmosfera? Ili možda odnos? Shvatila sam da sve vaše knjige doživljavam kao priču odnosa...

Počinjem od prve rečenice…Ta mora biti takva da otvori vrata novog svijeta, mora doslovno biti ulaz u dimenziju nestvarnog, u njoj mora biti sadržan cijeli roman, barem za mene. Najviše imam problema s počecima, znaju proći godine dok se ta rečenica ne pojavi.

Budući da pišem iz života, iz vlastitog iskustva, ne moram se brinuti ni oko likova, ni oko fabule, ni oko prostora, niti oko atmosfere, sve je to u meni. Nemam nikad nikakav nacrt što ću pisati, niti obavljam ikakve pripreme na papiru. Sve mi je u glavi – čak sam i eseje napisala na taj način. Izuzetak je jedino roman Igrač, kojeg sam pisala na osnovu zapisa svog muža, i ovaj mi je bio najteži. Pripreme na papiru samo me smetaju, obuzdavaju mi imaginaciju.

Drugim riječima, svoju prozu pišem kao što se piše poezija, iz trenutka inspiracije, kad me nešto doslovno obuzme – jasno, jer sam već prije usmjerena u sebi na to što želim pisati, što želim uhvatiti, jer je to u meni stalno kuhalo, čak i u snu. Naime, u pripreme za pisanje, a osobito u tijek pisanja, spada i to da svaku večer pred spavanje mislim o tome što ću pisati, krećem se budućim nestvarnim prostorom i u njemu zaspim. I ujutro obično znam kako ću dalje… S počecima ima više posla, zagrijem se za jedan put, a onda vidim da nije pravi, da ne otvara ono što želim, pa tragam dalje, za novim vratima. Ponekad ih ne nađem nikad. Imam nekoliko promašenih romana i priča, kako sam već rekla. I hrpe početaka…

Koliko je kod mene važan trenutak inspiracije, odnosno kristalizacije, možda najbolje pokazuje nastanak eseja Smisao tradicije čijih sam pedesetak kartica napisala u jedan dan. Penkalom u teku. Kuhala sam i pisala, izvela psa i pisala, otišla na poštu i pisala, čak sam sjela popiti pivo, jer je bilo vruće – neprekidno pišući. I navečer – esej je bio završen. Jasno, poslije je slijedio ispravak, koji je dio procesa pisanja. Da li sam ga prvo objavila u Zagrebu? Ni slučajno. Objavio ga je Amir Brka u Tešnju, prvo u svom časopisu Diwan, a onda i kao samostalnu knjigu (2012.).

A to da su moje knjige priče o odnosima – ne bih rekla…. Odnosi su samo materijal tih knjiga, jer mi ljudi, živimo kroz odnose. Budući da sam žena to su obično ljubavni odnosi, ili odnosi između roditelja i djece, ili prijateljski odnosi, ne odnosi među funkcijama, što pretežno zanima muškarce. Njih društvene uloge privlače više od privatnih.

Međutim, „čovjek nije odnos“, kako kaže jedan ženski lik u Forsterovom "Putu u Indiju", oduvijek sam to znala i bila sam do dna duše potresena kad sam to konačno negdje i pročitala. Jako, jako davno…Ta rečenica je moto i mog eseja Smisao tradicije. Dakle, nije mi cilj raspetljavanje ljudskih odnosa, odnosno etika, moj cilj je istina ljudskih odnosa, istina njihovih uloga i funkcija, svega što oni nisu, i iznalaženje onog što su izvan svega toga, ono što stvarno jesu. Moj cilj je meta-fizički. U spomenutom eseju, u odjeljku „Zašto uopće književnost“ objasnila sam da je naš „ja“ izvan društva i odnosa jedini predmet književnosti otkako uopće postoji, jer je samo zbog promišljanja tog predmeta i stvorena. Stvorena je da nas stalno podsjeća tko smo, da to ne bismo zaboravili, da bismo bili jesam, a ne nisam, što smo u odnosima, u društvu, u relaciji prema „drugom“.

U kritici "Divljakuše" vi ste upotrijebili termin „općeljudski“, jer ste se u knjizi stalno sudarali s tim momentom proširenja na jednu drugu dimenziju, koja stalno iskrsava, ali ste je pripisali etici, a ne metafizici, koja je iz književnosti gotovo iščeznula. Pa je se ni ne očekuje. Ali bili ste na pravom tragu, bez obzira što ste uočeno svrnuli na etiku. Ingrid Šafranek, koja je pročitala sve što sam napisala, već je odavno učila taj metafizički cilj mog pisanja, tu vrst promišljanja, i govoreći i pišući o "Divljakuši" odmah ga je svrstala u metafizičke romane, unatoč njegovoj jednostavnosti i čitljivosti. "Divljakuša" je metafizička na način na koji su metafizičke bajke, koje i djeca mogu razumjeti: hvataju priču, ali i ono „iza“ priče, susreću se sa svojim postojanjem kao takvim… S tim čudom. Ne znaju s čim su se susreli – ali susreli su se. Mislim da je u tome tajna čitanosti "Divljakuše", i još se ne mogu načuditi kako sam uspjela postići takav savršeni balans između fizičkog i metafizičkog, Lakrdijaša i Mudraca. Možda je trebalo dosegnuti 70 godina…

Djelujete kao da pišete jako disciplinirano, kao da uvijek vladate i procesom i strukturom... Što je s nedovršenim rukopisima, imate li ipak takvih u računalu, odbačenih, zaboravljenih?

Disciplinirana sam kao osoba, cijeli život rano ustajem i pišem, nije baš „ni jedan dan bez retka“, bilo je i godina takoreći bez ičega, ali koncentracija na pisanje stalna je, čak i kad ne pišem. Ne vladam uvijek procesom i strukturom. Rezultat je jedno, a proces je nešto drugo. Već sam rekla da mi dugo treba dok nađem „ulaz“ u, recimo, novi roman, a i kad ga nađem shvatim da sam u slijepoj ulici, da ne znam kamo ću dalje. Nemam nacrt romana, kod mene sve to mora biti spontani „porod“ i spontani „rast“, ili nema ničeg. I onda, kako me je nedavno podsjetio onaj prijatelj sa studija, negdje oko tridesete, četrdesete stranice sve staje, nema dalje, roman je propao, kukam. Hvala bogu da imam prijatelje koji me podsjećaju da je to uvijek tako, da ništa nije propalo.

Taj prijatelj nije jedini, imam i prijateljicu iz Srbije, Tatjanu Janković, također književnicu, kojoj šaljem tekstove u radu, pa je već uhvatila taj ritam – uspjelo–propalo. Ali meni su uvijek na pameti mladenački romani, njih tri, koje nikad nisam dovršila, koji su mi izmakli, i uvijek živim u strahu od tih promašaja.

Za priče sam već rekla da imam cijelu zbirku odbačenih, a evo, nedavno je taj moj prijatelj dao čistiti svoj kompjuter, pa je onda išao tražiti što u njemu sve ima i našao jedan moj potpun dovršeni roman, napisan prije dvadeset godina, na koji sam ja zaboravila. Nisam s njim bila zadovoljna i – zaboravila sam ga. Ne sasvim, jer su njegovi motivi i likovi ušli u druge tekstove, ali cjeline se više nisam ni sjećala. I odjednom, gle, dobar je, uopće nije loš kako sam mislila...

Treba li vam vrijeme da se oporavite od prethodnog teksta ili se samo strmoglavite u novi? Na čemu sad radite? Ili je novi rukopis možda već finiširan? Kad gledamo vašu bibliografiju, gotovo da i nema predaha, knjige se samo nižu. Ne osjećate potrebu za pauzom, prostorom za resetiranje?

Proces je malo drugačiji, naime, uvijek imam nekoliko romana koje bi htjela napisati, i nikad ne znam koji će se od njih probiti do izraza, koji će krenuti… Koncentriram se na jedan, krenem, a onda se probije drugi, pa nastavljam pisati taj drugi umjesto onog kojeg sam namjeravala pisati. Trenutno se upravo to događa, krenula sam pisati roman o jednom doživotnom prijateljstvu, pogađate kojem, s naslovom "Karmički partner", a umjesto toga nametnuo mi se jedan drugi roman. Taj je htio biti napisan – pa sam mu se predala. I došla do osamdesete stranice, to jest do kraja prvog poglavlja i – stala. Jer sam pročitala što sam napisala i nisam bila zadovoljna. I sad pojma nemam što će biti dalje, hoću li to nastaviti ili ne. Možda sutra ponovno idem čitati to poglavlje i promijenim mišljenje, možda ne. Imam i treći roman u planu, pa možda krenem s tim, a ovaj ostavim za neka druga vremena…

Ne upravljam ja pisanjem – ono upravlja sa mnom. Recimo, više od dvadeset godina htjela sam napisati roman "Nesanica", sto puta sam počinjala i odustajala, to nikad nije bilo to, već sam bila očajna. I onda, jednog dana, nađem u teci, jer stalno nešto zapisujem, rečenicu: „Evo gdje sam nakon pola stoljeća čitanja, pola stoljeća pisanja – nigdje“ i odjednom ta rečenica, a koja je prva rečenica "Nesanice" otvara mi vrata, i roman počinje curiti… Čekala sam ga valjda četvrt stoljeća a napisala za godinu dana.

Trenutno, dok sam pisala taj novi roman odjednom sam počela pisati pjesme, koje nisam pisala trideset godina, i u vrlo kratkom vremenu – prekinuvši pisanje tog romana – napisala sam nekih 170 pjesama (nisam izbrojala), cijelu zbirku. Onda sam si rekla dosta – i prestala. Inače bi ih možda još i sad pisala… Napisala sam i dvije priče – iako sam odlučila da ih više neću pisati.

A to da se moje knjige nižu – istina je zadnjih 20 godina – od moje pedesete…. A ozbiljno sam pisala od dvadeset i pete. Nižu se zbog tog vakuuma u objavljivanju od 25 godina, u kojem je, kako sam rekla, napisano devet knjiga.

Dakle, pišem već skoro pola stoljeća intenzivno, pa, u konačnici, nije to tako puno knjiga kako vam se čini. Recimo, to je zasad samo šest romana, pretežno kratkih. Samo "Nesanica" je duža. Balzac ih je u 51 godinu života napisao stotinjak… Gdje sam ja od njega… I, kad sam ga već spomenula, Slobodan Novak je, u onom pismu "Nesanicu", uz još neke, usporedio upravo s Balzacovim pisanjem, precizno osjetivši da se tu također radi o ljudskoj komediji, da  je to sličan pristup, da će to biti ciklus…

Taj ciklus zasad broji četiri romana, a u planu ih imam još četiri – ako mi život dozvoli. Jer ja do svojih knjiga ne dolazim brzo, iako se tako čini. A vrijeme mi, budimo realni, istječe.

Marina Šur Puhlovski

Treći život druge violine

  • V.B.Z. 06/2019.
  • 180 str., meki uvez
  • ISBN 9789535200925
  • Cijena 99.00 kn

Dok smo živi, život nam se čini beskonačnim, pa rijetko kada propitujemo svoje odluke u svjetlu ukupnosti našeg bića i trajanja. Počesto, kad ih počnemo dovoditi u pitanje, obično je kasno život je prošao… Junakinje i junaci iz dvadeset pripovijesti Marine Šur Puhlovski, koje povezuje ljubav u svim njezinim oblicima i očitovanjima, daju nam misliti o tome što je zapravo sudbina.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –