Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: MV Info • 20.03.2008.

Predstavljamo nakladnike : Srednja Europa

Nakladnička kuća Srednja Europa iz Zagreba specijalizirani je izdavač povijesne literature i knjiga o nastavi povijesti. Na hrvatskom tržištu knjiga prisutna je od 2001. godine, i usprkos relativno kratkog razdoblja djelovanja, objavila je niz važnih djela hrvatske i svjetske historiografije te metodike nastave povijesti. O njihovom specifičnom nakladničkom profilu, i uopće o problematici znastvene knjige u Hrvatskoj, razgovaramo s osnivačima Srednje Europe, ujedno i urednicima, Damirom Agičićem i Magdalenom
Najbar - Agičić
.


 
Na hrvatskom tržištu knjiga nakladnička kuća Srednja Europa prisutna je od 2001. godine, kada ste objavili svoj prvi naslov "Pola stoljeća povijesti Poljske" Andrzeja Paczkowskog, kojeg ste i preveli udruženim snagama. Kako ste se uopće odlučili na taj iskorak, da svojim profesionalnim sveučilišnim karijerama pridodate i nakladništvo?

Damir Agičić : Tako je, „Pola stoljeća Poljske" bila je naša prva knjiga. Izdali  smo je, doduše, u suizdavaštvu s Profilom, no to je bio zapravo naš projekt, za koji smo imali i potporu Poljskog veleposlanstva. Prisjetite se toga vremena, prijelaza iz 20. u 21. stoljeće. Bilo je to nedavno, a ipak je stvarnost u kojoj smo živjeli bila bitno drugačija od današnje. Imali smo dojam (a mislim da nije to bio samo naš subjektivan osjećaj) da  Hrvatska oskudijeva kvalitetnim stručnim knjigama iz povijesti i osobito nastave povijesti.

Imali smo dosta ideja o tome koje bi knjige mogle biti zanimljive i korisne, a s druge strane za njih nije bilo zainteresiranih izdavača, i zbog toga smo se odlučili sami okušati na tržištu knjiga. Osim toga, u ranijim smo godinama oboje stekli uredničko iskustvo radeći na projektima udžbenika u Profilu, kao i na prvim svescima "Hrvatske enciklopedije" u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža.

Kada ste birali ime vašoj nakladničkoj kući, odabir imena Srednja Europa je bio splet slučajnosti ili ste namjerno već u nazivu željeli "odrediti granice" vaših nakladničkih i profesionalnih interesa?

Magdalena Najbar - Agičić : Smatrali smo da hrvatski čitatelji nemaju na raspolaganju dovoljno stručne literature. Taj nam se manjak učinio najosjetljivijim kada je u pitanju širi europski i svjetski kontekst nacionalne povijesti, ali možda ponajviše srednjoeuropski kontekst - povijest i sadašnjost regije kojoj Hrvatska svakako pripada i bez koje se hrvatska povijest ne može nikako u potpunosti razumjeti. Stoga smo započeli upravo s izdavanjem onih knjiga koje bi ovdašnjem čitateljstvu približile prostor Srednje i Jugoistočne Europe, zapravo Srednjoistočne Europe - regije čijom se poviješću i osobno profesionalno i znanstveno bavimo. Odatle ime kuće.

Ako pratite našu produkciju, vidjet ćete da se dosljedno držimo zamisli da izdajemo djela o Srednjoj Europi ili djela srednjoeuropskih autora. Međutim, u ponudi imamo i druga izdanja koja odgovaraju širem području našeg interesa, tj. povijesnu i politološku znanstvenu i stručnu literaturu domaćih i stranih autora.

U ovih sedam godina objavili ste niz važnih djela hrvatske i svjetske historiografije te metodike nastave povijesti. U kolikoj je mjeri, u međuvremenu, nakladništvo za vas postalo ozbiljan posao, odnosno kako uspijevati voziti taj "paralelni slalom"?

 D. A. : U počecima sam se znao našaliti kako sam kao hobi mogao izabrati i lov, podjednako skup ali vjerojatno ipak opasniji, a nisam. Izabrao sam izdavaštvo. Krenulo je, dakle, kao hobi, a postalo je vrlo ugodan i zanimljiv posao. Ozbiljan posao, tim ozbiljniji što je više zaposlenih djelatnika te angažiranih autora i suradnika. Ozbiljan i po našem pristupu izdavačkom programu, ali i po tome što nužno moramo nekako financijski «plivati» na tržištu, što nije uvijek lako.
 
Još uvijek uživam u tom poslu. Budući da uređivanje povijesnih knjiga nije udaljeno od mojih drugih profesionalnih obveza za sada uspijevam - kako ste rekli - voziti taj «paralelni» slalom. Ipak, dobar dio svoga vremena i snaga oboje, i Magdalena i ja, posvećujemo nakladničkoj djelatnosti.

Specijalizirali ste se za izdavanje povijesne literature i knjiga o nastavi povijesti. Smatrate li da bi vam dobro došla konkurencija i većeg broja nakladnika na tom području? Kako uopće, iz vaše perspektive, vidite u Hrvatskoj produkciju knjiga profila kojeg sami izdajete?

M. N. A. : Generalno gledano, vjerojatno je za sve subjekte na tržištu - na kojem god području djelovali - najugodnija situacija kad je konkurencija mala. Zato mnogi teže položaju monopolista. No, za razvoj tržišta svakako je bolja veća konkurencija, jer sve sudionike potiče na intenzivniji rad i kreativnost te ne dopušta da se spava na lovorikama. Kad je tržište knjiga u pitanju, situacija u tome pogledu - kao i u nekim drugim pitanjima - ima dosta specifičnosti.
 
Što se više knjiga izdaje - razvija se i tržište, rastu potrebe i očekivanja kupaca. Nakladnici međusobno jedni drugima obrazuju i odgajaju čitatelje. S toga gledišta, konkurencija ima i pozitivne strane. Međutim, borba na tržištu nikad nije u potpunosti ravnopravna, čak i kada postoje zakonski okviri koji su za sve isti. Jednostavno, „veći igrači" imaju i više sredstava, pa je samime time njihov položaj bolji.

Da li na tom području postoje neke izraženije praznine koje bi trebalo što skorije popuniti? Pretpostavka je da je to iluzorno očekivati od sadašnjeg malog broja nakladnika koji u svojim izdavačkim programima objavljuju knjige povijesne tematike.

M. N. A. : Kada pogledate ponude hrvatskih nakladnika na području povijesne i politološke literature, uočit ćete nekoliko glavnih tendencija. S jedne strane postoje veliki nakladnici, poput Školske knjige, koji u svojoj ponudi imaju mnogo povijesne literature, no velikim se dijelom radi o «komercijalnim» izdanjima («komercijalnim» uvjetno rečeno, jer su knjige u najvećoj mjeri roba koja je slabo isplativa na tržištu). Radi se o ili o uspješnicama sa svjetskog tržišta ili o «velikim projektima hrvatske kulture», za koje i veliki dobivaju potpore od države, a onda ih u pravilu skupo naplaćuju i dobro prodaju u javne i školske knjižnice.
 
S druge strane, postoje i mali izdavači, koji svoje mjesto nastoje pronaći upravo u tržišnim nišama, no takav položaj označava i velika ograničenja. Između ove dvije krajnosti pronaći ćemo cijelu lepezu različitih «miješanih» varijanti poslovanja. Željeli bismo vjerovati da smo mi negdje u sredini između spomenutih dviju krajnosti; svoje mjesto nastojimo osigurati s jedne strane objavljivanjem prijevoda zanimljivih i važnih inozemnih knjiga, a s druge strane izdavanjem znanstvenih monografija hrvatskih autora, također i mladih.

Možete li možda izdvojiti knjigu (ili više njih) koja je možda bila svojevrsnom prekretnicom u etabliranju Srednje Europe, odnosno kada ste se i u praksi mogli uvjeriti da vaše intencije imaju pokriće i na tržištu? Koji su vam naslovi polučili najbolju recepciju, kako onu kritičarski tako i čitateljsku?

D. A. : Uistinu, počeci nisu bili laki. Neću zaboraviti vrijeme kad smo knjižarama mogli ponuditi jednu ili dvije knjige, kad nitko nije za nas čuo i kad su nas gledali u smislu «a tko ste zapravo vi?». Teško mi je izdvojiti neko pojedinačno izdanje kao prekretnicu, ali svakako smo s vremenom svojom produkcijom i partnerima na tržištu (tu mislim prvenstveno na knjižare) dokazali da trebaju s nama ozbiljno računati. I «veliki igrači» moraju se drugačije postaviti kad nam se knjiga - kao primjerice u ovom trenutku - nađe među dvanaest nominiranih za nagradu Jutarnjeg lista.
 
Generalno, svjetski «hitovi» poput Mazowerova "Balkana" ili klasična izdanja poput "Osmanskog Carstva" Halila Inalcika na tržištu prolaze najbolje. Hrvatska znanstvena produkcija, znanstvene monografije koje izdajemo ponekad znaju naići na relativno velik interes kupaca, no po tom pitanju tržište je jako «hirovito», odnosno vrlo je teško unaprijed predvidjeti koje će knjige polučiti veći, a koje manji interes.

Proizvodnja knjiga u nas sve je samo ne jeftina, posebno kada se radi o zahtjevnijim stručnim izdanjima, bilo da je riječ o prijevodu ili o radu domaćeg autora. Na koji način zatvarate produkcijske troškove, pretpostavljamo da bez podrške ministarstava kulture i znanosti ne biste mogli objaviti veći broj vaših naslova?

D. A. : To je, nažalost, naša stvarnost. Bez financijske potpore ministarstava teško bi bilo uopće razmišljati o objavljivanju onakvih knjiga kakve nalazite u našoj ponudi.

Smatrate li da bi Ministarstvo kulture, odnosno Ministarstvo znanosti, trebali iznaći kakav novi model potpore vrijednoj knjizi, osobito znanstvenim izdanjima?

M. N. A. : Svakako valja razmišljati o načinima potpore vrijedne knjige, no u tome pogledu prvenstveno strahujemo od nedovoljno pripremljenih i promišljenih promjena. Nakladništvo, a posebno njegov dio koji se bavi znanstvenim i stručnim te umjetničkim izdanjima, vrlo je ranjivo tkivo, mnogo ranjivije od školstva, nad kojim to isto Ministarstvo već nekoliko godina vrši ne do kraja uspjele eksperimente.
 
Trenutno sustavu potpore Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa nedostaje dovoljno transparentnosti i regularnosti - sve molbe za potpore projektima predanima u drugoj polovici prošle godine do danas nisu riješene, što cijelu situaciju čini dosta neizvjesnom.

Uspijevati li potporu osigurati i iz nekih drugih izvora?

M. N. A. : Ponekad, posebno kada se radi o projektu vezanom uz neku regiju, potporu uspijevamo dobiti i od lokalnih vlasti. Ovdje bih spomenula Istru (Istarsku županiju i grad Pulu) i grad Split. Hrvatska metropola - grad Zagreb, koji - kao što svi znamo - raspolaže velikim financijskim sredstvima, tek je ove godine predvidio u proračunu stavku za potporu izdavaštvu. Vidjet ćemo hoće li podržati neke naše projekte.
 
Postoje također inozemne zaklade koje imaju u svome programu potpore za izdavanje knjiga, bilo da se radi o nevladinim organizacijama ili državnim institucijama pojedinih zemalja zaduženima za potporu prijevoda vlastite literature. Tu i tamo i kod takvih institucija nailazimo na pozitivne odgovore.

U situaciji kada su podaci o praksi čitanja, pogotovo u mlađih dobnih kategorija, poprilično poražavajući, kakva je potreba za izdanjima koja vaša nakladnička kuća proizvodi? Da li postoji dovoljan interes za njih i izvan strogo usko gledano stručne publike, studenata, znanstvenika?

D. A. : Bilo bi idealno da s našim izdanjima možemo doprijeti do šireg čitateljstva. To bi označavalo da smo postigli uspjeh i u popularizaciji struke kojoj pripadamo. Nažalost, situacija je daleka od idealne. Zapravo, trenutno bismo bili zadovoljni i boljim odazivom kod - kako ste to nazvali - «strogo usko gledano stručne publike». Broj prodanih knjiga pokazuje da nikako ne možemo računati na posebno velik odaziv ni kod studenata, ni kod znanstvenika, ni kod nastavnika povijesti.
 
O tome govori i broj prodanih metodičkih knjiga, koji rijetko premašuje broj pretplatnika na stručni metodički časopis "Povijest u nastavi", koji također suizdajemo i distribuiramo. A taj je broj višestruko niži od broja škola u Republici Hrvatskoj, a da o broju nastavnika uopće ne govorim. Moram priznati da je taj relativni «neuspjeh» biblioteke «Nastava povijesti», u kojoj smo izdali i neke knjige za koje smo bili uvjereni da su potrebne svakom nastavniku povijesti (da spomenem samo knjigu "Provjera znanja i ocjenjivanje u nastavi povijesti" Danijele Trškan) značio za nas određeno razočaranje.
 
Možete li odrediti u kojim omjerima tj. na koje načine vaše knjige nalaze put do svojih korisnika? Drugim riječima, struktura plasmana kroz knjižarsku mrežu, samostalnu tj. direktnu prodaju, ili na neki drugi način?

M. N. A. : Nažalost, ponavljam, nažalost relativno mali postotak naših knjiga dolazi u ruke čitatelja preko knjižara. Još uvijek preko polovicu knjiga prodajemo na ovaj ili onaj način izravno, a preostali se dio dijeli između distributera s kojima surađujemo i knjižara. Uistinu nismo zadovoljni tim stanjem. Nažalost, dosta teško se uspostavlja poslovni odnos s knjižarama izvan Zagreba, a ako se tak odnos i uspostavi, radi se o manjem broju prodanih knjiga. O tome govori i podatak da se od 35 knjižara s kojima surađujemo, čak 19 nalazi u Zagrebu, a ostalih 16 diljem Hrvatske, praktički isključivo u većim gradovima. Situaciju možda najbolje oslikava podatak da se 80% naših knjiga prodanih u knjižarama proda u Zagrebu, a tek 20% u knjižarama izvan Zagreba.

Bili bismo mnogo sretniji kada bi naša suradnja s knjižarama bolje funkcionirala, no dio problema valja pripisati - da se tako izrazim - objektivnim okolnostima. Profil knjiga koje izdajemo teško je u nekom zamjetnom broju prodati u manjim sredinama. Kao što svi znamo, knjižare u manjim mjestima, podjednako kao i «kvartovske»  knjižare izvan centara velikih gradova, funkcioniraju na posve drugačiji način nego bolje knjižare u centru grada. I to je jednostavno tako. Relativni novitet su u Hrvatskoj knjižare u velikim trgovačkim centrima, no i ti se centri nalaze u većim gradovima. U toj situaciji za zainteresirane kupce uistinu je najbolje rješenje internet-prodaja ili direktna narudžba kod izdavača.

S kojim se problemima susrećete prilikom distribucije vaših izdanja i imate li kakvih sugestija na koji bi se način oni mogli barem ublažiti, ako ne i riješiti na duže staze?

M. N. A. : Već sam spominjala cijeli niz poteškoća vezanih uz prodaju knjiga preko knjižara (ako na to mislite), pa ne bih ponavljala. Jedino rješenje vidim u boljoj komunikaciji između nakladnika i knjižara. Jedan profesionalniji odnos - s obje strane - možda bi dugoročno mogao utjecati na poboljšanje situacije.

Osim zajedničkog rada svih zainteresiranih, a mislim pri tome i na državne institucije u čijoj se nadležnosti nalazi promocija znanosti i kulture, na popularizaciji čitalaštva, smatram da je za nakladnike kao što smo mi, tj. za one koji izdaju stručnu i akademsku knjigu, vrlo važna i borba za zaštitu autorskih prava. Imam na umu štete koje trpimo zbog nemilosrdnog fotokopiranje knjiga koje služe kao sveučilišni priručnici.

Mislite li da je možda došlo krajnje vrijeme da se nakladnici sličnih profila, kako u smislu sadržaja tako i slične organizacijske poslovne infrastrukture, pokušaju udruživati na onim segmentima gdje bi im suradnja bila lako ostvariva, budući da se pokazalo da je cehovska organiziranost na općoj razini nezadovoljavajuća, i ne donosi nikakve konkretne rezultate, budući je "previše rogova u istoj vreći"?

D. A. : Za sada se pokazuje kako je vrlo teško očekivati neku užu suradnju među nakladnicima, osim one vezane uz osobna prijateljstva. Nezadovoljavajuće stanje cehovskog udruživanja je očito, no problemi su duboki, proizlaze - po meni - prvenstveno iz partikularizma interesa te nedostatka međusobnog povjerenja, a taj nedostatak očito nije u potpunosti neutemeljen u ranijim iskustvima.

Niste bili pobornik uvođenja jedinstvene cijene knjige, kojom se pokušalo uvesti malo reda na hrvatsko tržište knjiga. Zbog čega smatrate da jedinstvena cijena ne pomaže uspostavljanju fer utakmice, ravnopravnije uvjete na tržištu, što bi zaštitilo pogotovo manje nakladnike i knjižare od dosadašnje anarhije, u kojoj veliki igraći sve više i sve lakše proždiru male?

M. N. A. : Tako je, kao što znate, nismo zagovarali uvođenje jedinstvene cijene knjige. Iz više razloga. Svoje sam opaske i ranije javno iznosila. Kao prvo, nisam za to jer se iz principa protivim propisivanju i nametanju kao načinu regulacije tržišta, a ovo smatram ograničenjem poduzetničke slobode: zašto se jedna (ne nužno) nova knjižara ne bi mogla koristiti manjom maržom i nižom cijenom kao tržišnim mehanizmom pridobivanja kupaca? Pa, to mogu prodavači drugih proizvoda.
 
Kao drugo: ne smatram da to pomaže uspostavi fer utakmice, jer pogoduje prvenstveno knjižarima onemogućavajući same nakladnike da budu konkurentniji u izravnoj prodaji. A morate znati da nakladnici, posebno manji, imaju razloga zašto pribjegavaju izravnoj prodaji. Prodaja drugim kanalima bazira se na komisiji, što znači da je put novca od kupca prema proizvođaču knjige-nakladniku otežan, a isplata ponekad ovisi o dobroj volji ili financijskom stanju posrednika. S druge strane, jedino sami nakladnici poduzimaju marketinške akcije radi promocije svojih knjiga, a na reklamu u knjižarama, čak i na način kako je naslov izložen, imaju mali ili nikakav utjecaj.
 
Kada se pri tome prisjetimo da je većina značajnijih i većih knjižara u našoj zemlji u vlasništvu velikih nakladnika, jasno je da Sporazum o jedinstvenoj cijeni knjiga, koji je trenutno na snazi, donosi koristi prvenstveno velikim, a ne malima. No, moram naznačiti da se Sporazuma - budući da je na snazi - mi pridržavamo i bila bih sretna kad bih mogla vjerovati da je to slučaj sa svim drugima.

D. A. : Tim je Sporazumom osobito pogođena studentska populacija - ranije smo studentima davali relativno velike popuste, jednake kao što iznosi knjižarsko-distribucijska marža, a sada smo u tome posve onemogućeni. Time se još više potiče fotokopiranje znanstvenih i stručnih knjiga, što je inače velik problem.

Da li ste zadovoljni praćenjem / recepcijom vaših izdanja u medijima, odnosno u stručnim publikacijama?

M. N. A. : Samo donekle smo zadovoljni praćenjem u stručnim tiskanim ili internetskim publikacijama. Relativno, kada je u pitanju radio. No, pristup stranicama velikotiražnih novina je otežan, ako ne i potpuno onemogućen, prvo zbog cijene oglasnog prostora, a drugo zbog stalnog smanjivanja prostora posvećenog izdavaštvu i knjizi općenito. Teško je uistinu očekivati da će velike multinacionalne korporacije pratiti knjige, kada to - očito su tako procijenili - ne pridonosi prodaji njihovih novina.

Ja mogu čak razumjeti njihov pristup, no u pitanju su očito neki drugi mehanizmi koji bi bili nužni, a za koje se moramo zalagati svi mi koji smo zainteresirani za promociju knjige i čitalaštva. Posebna bi - po meni - uloga u tome trebala pripasti javnoj televiziji, koja bi trebala imati određene obveze zbog svoga položaja u društvu.

Kakvi su vam nakladnički planovi za 2008. godinu? Koji su naslovi neposredno pred izlaskom, a koji su u fazi pripreme, ali s izvjesnošću da će ove godine biti i objavljeni?

M. N. A. : Nedavno je iz tiska izašla jedna velika, po svome opsegu naša najveća knjiga, koja je rezultat dugotrajnog i zahtjevnog prevodilačkog i uredničkog rada. Radi se o knjizi Lászla Kontlera "Povijest Mađarske : Tisuću godina u Srednjoj Europi". Radi se opet - kao što vidite - o osvjetljavanju srednjoeuropskog konteksta hrvatske povijesti. Ovaj put je to, zbog višestoljetnih veza Hrvata i Mađara u zajedničkoj državi, kontekst koji je apsolutno neophodan za razumijevanje povijesnih procesa i pojava u hrvatskoj nacionalnoj povijesti. Kada tome pridodano i kvalitete sâme Kontlerove knjige, njezinu sveobuhvatnost i moderan pristup, mislim da se ovdje radi o jednom temeljnom izdanju, koje ćemo nastojati i posebno promovirati.
 
Što se tiče planova, predviđamo izdavanje nekoliko knjiga, kako domaćih autora tako i prijevoda, od kojih bih spomenula primjerice knjigu "Ubiti Hitlera" Rogera Moorehousa, koja govori o atentatima na vođu Trećeg Reicha, onima dobro i onima nešto manje poznatima. Radi se o štivu koje ne samo nadopunjuje i proširuje naše znanje o nacizmu i povijesti Drugoga svjetskog rata, već je tekst koji čitatelja drži u napetosti kao pravi triler, bez obzira na to što svi znamo kako niti jedan atentat na Adolfa Hitlera nije uspio.

Na kojim projektima trenutno osobno radite?

D. A. : Osim nakladništvom, bavimo se i istraživačkim radom - oboje smo uključeni u znanstveni projekt o hrvatskoj historiografiji, kojemu sam voditelj. A bolonjski proces postavlja i nove zahtjeve i izazove vezane uz nastavu na fakultetu.


***

Magdalena Najbar-Agičić
(1970.), povjesničarka i prevoditeljica; studirala na Jagelonskom sveučilištu u Krakovu i Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti; autorica i urednica udžbenika povijesti, bavi se teorijom nastave povijesti i istraživanjem udžbenika te povijesti historiografije. Suradnica Leksikografskog zavoda Miroslava Krleže (1997. - 1999.), Instituta Georga Eckerta u Braunschweigu (2000.-2002.) i Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu (2003. - 2005.). Članica uredništva časopisa za kulturu "Gordogan". Urednica u izdavačkoj kući Srednja Europa. Dobitnica odlikovanja Zaslužna za poljsku kulturu (2002.).

Damir Agičić (1963.), povjesničar; studij povijesti i komparativne književnosti završio u Zagrebu; doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1997. godine obranom disertacije "Hrvatsko-češke veze i odnosi na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće". Bavi se problemima povijesti Srednjoistočne Europe u drugoj polovici 19. stoljeća, te istraživanjima udžbenika. Glavni urednik časopisa "Povijest u nastavi" (2003. - 2007.) i "Historijski zbornik" (od 2008.). Izvanredni profesor na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Pročelnik Odsjeka za povijest i Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta (2004. - 2006.), predstojnik Katedre za svjetsku povijest novog vijeka (od 2003.). Dobitnik odlikovanja Zaslužan za poljsku kulturu (2002.).

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –