Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Prevoditelj predstavlja • Piše: MV Info • 06.05.2020.

Prevoditelj predstavlja: Lea Kovács

Ime mi je Lea. K-o-v-a-crikvenica-split.
Crtica na a, ali nije nužno.

Po zanimanju prevoditeljica, po imenovanju sudska tumačica, a otprije par godina i poučavateljica usmenog prevođenja na diplomskom studiju francuskog jezika u Zadru. Radno iskustvo šaroliko, a uvijek vezano za jezike: nakon administratorovanja u konzularnom uredu Veleposlanstva Mađarske i poučavanja jezika i prevođenja na katedri za hungarologiju u Zagrebu, sada sam gotovo isključivo u prevođenju – književnosti, konferencija, dokumenata, ročišta, audiovizuala. Književnost prevodim s mađarskog i francuskog jezika na hrvatski, a katkad i s hrvatskog na strani.

Rođena u Vukovaru, u višejezičnoj zajednici hrvatskog Srijema, smatrala sam prirodnim da sve te jezike svi, ako već ne govore, razumiju. Toj urođenoj dvojezičnosti nisam pridavala važnost sve dok mi se, u odrasloj dobi, nije zorno pokazalo da jezik doista određuje način poimanja svijeta. Kao da neke stvari ne razumijevam kao moji izvorno jednojezični sugovornici. Valjda su to sinapse moje olabavjele još u djetinjstvu, pa se lako neki pojmovni sustavi krišom provuku iz jednoga jezičnog svijeta u drugi. Ne znam zašto mi ne vjeruju kad kažem da ne znam pošteno ni hrvatski ni mađarski. I da nisam ukorijenjena ni u jednome. Otkad mi je prišivaju, ponosno nosim etiketu one druge zemlje: strankinja sam u objema kulturama koje baštinim rođenjem. Poznajem jezike i njihove dijalekte i mislim nekim svojim hibridnim jezikom.

Za početak, poezija:

Poezijom sam se počela baviti u djetinjstvu, u MKD „Ady Endre“ u Zagrebu. Tu sam pod paskom mađarskog lektora, dr. Lászla Sándora upoznavala pjesme mađarskih velikana te učila njihov jezik, ritam i rime. I tu mi se vjerojatno aktivirao čip za slušanje teksta. Kaže se da je poezija neprevodiva jer je ukorijenjena u ritmu i zvuku jezika kojim je izgovorena, zapisana. I da se mnogi „nikad ne bi usudili prevoditi poeziju“. A pjesmu je potrebno samo „beam up“ iz jedne dimenzije u drugu, gdje vladaju neki drugi fizikalni zakoni. O našoj vještini i poznavanju obiju dimenzija ovisi što će se i koliko od izvorne materije uspjeti sačuvati. Mogli bismo reći da je prevođenje poezije poput alkemije, ili, pak, proizvodnje čvaraka.

Jednostavno: prevođenje poezije moguće je tek kada se pomirimo s time da je neprevodiva. A kad stroge forme krenu sputavati ruke, razviju se krila i povedu u prostor igre, gdje je sve moguće.

Korak u književno prevođenje:

Studij hungarologije i francuskog jezika upisala sam s nejasnom slikom o tome čime bih se bavila u budućnosti. Upisati sve -zofije i -logije činilo se nemogućim. Književnoprevodilački seminar profesora Franciske Ćurković Major i Istvána Ladányija bio je mjesto učenja i druženja, osobito kad se odvijao u šarmantnoj Prevodilačkoj kući kraj Balatona. Tada mi još ni nakraj pameti nije bilo da ću se prevođenjem, književnim i uopće, baviti isključivo i profesionalno. Tijekom studija, kad sam povremenim angažmanima počela kovati zanat usmenog prevoditelja, objavljeni su mi i prvi književni prijevodi, u antologiji Zastrašivanje strašila: antologija mađarske kratke priče (2001.), a poslije i u knjizi pjesama Otta Tolnaija Balkanski lovor (2009.).

No priča zapravo glasi ovako...

... Bilo jednom jedno Goranovo proljeće. Mađarska je zemlja partner, a pjesnicima valja prevoditi usmeno, kako i priliči uglednim međunarodnim susretima. Taj susret s pjesnicima donio mi je nova prijateljstva i mali uvid u svijet pjesništva. Uskoro je uslijedio poziv za prijevod pjesama mađarskih pjesnika koje je Hrvatsko društvo pisaca predstavljalo hrvatskoj publici. Kako su se razmjene pjesnika nastavile, tako su sve noviji prijevodi pjesama, čitani na književnim večerima, objavljivani u časopisu Poezija.

Prva prijava za članstvo u Društvu hrvatskih književnih prevodilaca prošla je s recenzijom „pola-pola“ jer se u bibliografiji nalazilo i djelo u mom, zbog kratkog roka tzv. gašenja vatre, zbrzanom su-prijevodu. Najbolja lekcija za budući rad. Nakon nekog vremena odlučila sam na radionici DHKP-a saznati kako se to književno prevodi. U Društvo sam primljena 2015., a otprije par godina moje se učenje, kao sudioniku ili voditelju, nastavlja na međunarodnim radionicama prevođenja poezije i strukovnim konferencijama.

Dubinski skok u književno prevođenje:

Sotonski tango Krasznahorkai László
Trenutak Szabó Magda

Kad je 2016. objavljen prvi roman koji sam prevela, prvi roman autora – Sotonski tango Lászla Krasznahorkaija (OceanMore). Nakon godina prevođenja poezije za časopise, upala sam u taj roman naglavce, a kad sam u tim brzacima i meandrima prepoznala i glazbu, instinktivno sam je prevela kao poeziju. Granice između proze i poezije nekad su blijede kad je riječ o prijevodu. Kad u prozi čujem glazbu, prevodim je kao poeziju. Knjiga je, nakon svoje 1985. godine, a prije hrvatskog prijevoda, „dobila“ istoimeni film Béle Tarra, tek nadahnut njezinom atmosferom. Ne misliti da je ekranizacija. Pročitati knjigu. Pogledati film. Svejedno kojim redom.

Iste godine rođen je roman Trenutak (Kreuzaida) Magde Szabó (V.B.Z.), meni osobno jedan od najdražih naslova. I onaj koji, eto, ne može računati na široko čitateljstvo, tek možda na uski krug klasičnih filologa i intelektualaca upoznatih s antičkom mitologijom. U djelu ta velikanka pisane riječi mijenja mitološki tijek tako da sve Enejine dogodovštine poznate nam iz Vergilijeva pera doživi Kreuza, njegova „za viši cilj“ nepravedno ubijena prva supruga. U toj, riječima profesora Irvina Lukežića, Anti-Eneidi ona se predstavlja kao Eneja te cijeli svijet osim par bliskih uzdanika vjeruje da je on. Ništa čudno u svijetu čudesa, kaže Magda. I sve je to sazdano na fragmentarno sačuvanom spjevu Kreuzaidi. Tu se „izvorni“ stihovi spjevani u heksametru i eolska poezija kao frigijska baština isprepliću s romanom ispripovijedanim u prvom licu. A za opis frigijskog podrijetla naših likova autorica, i sama klasična filologinja, osmišljava frigijski jezik, koji tumači u glosaru na kraju knjige. To djelo o ženskoj sudbini, progonstvu i domu, propasti carstava i kritici kulturne politike, kažu, uzbudljivo je i duhovito štivo.

I opet, i dalje, poezija:

Kod nas više nema kanibala Fenyvesi Otto

„Pjesma je dovršena tek kad se pročita naglas“, govorio je János Sziveri, mađarski autor iz Vojvodine, čijih se čitanja na književnim večerima njegovi prijatelji i kolege prisjećaju s nostalgijom. Obilježio je posljednje doba glasovitoga novosadskog časopisa Új Symposion. Njegovo je djelo prvo koje sam za prijevod ja predložila izdavaču. Branko Čegec je na moju sreću prepoznao vrijednost autora i djela, pa je izbor pjesama u suradnji s Istvánom Ladányijem osvanuo pod naslovom Tajna kratkog života (Meandar Media, 2017.). Zahvaljujem Zdenki Pozaić što je pjesmu Rane usporedbe objavila u 9. kolu bibliofilske edicije „Riječ i slika”. O prijevodu zbirke u Mađarskoj su izišle dvije recenzije, iz pera Zsombora Lábadija i Rolanda Orcsika.

Iz istoga novosadskoga književnog kruga potječe i Ottó Fenyvesi, čija je knjiga pjesama Kod nas više nema kanibala bila prava poslastica (Fraktura, 2017.). Zahvalna sam Delimiru Rešickom, uredniku knjige na divnoj suradnji na knjizi Fenyvesijeve kolažima ukrašene rock poezije. Ottó mi je pomogao i kao prevoditelj, kod stihova koji su mi bili dilema, pa je prijevod, moglo bi se reći, zajednički.

Najveći izazovi:

Tijelu Borbély Szilárd

Enigmatična djela za koja nitko meni dostupan nema ključ.

Takva je zbirka Tijelu: Ode i legende Szilárda Borbélya (OceanMore, 2018.). Premda je u intervjuima i esejima rekao mnogo, našla bih za njega još pokoje pitanje. Taj je samozatajni autor istinita svjedočanstva žena koje su preživjele holokaust ili pobačaj, poteškoće s majčinstvom pretočio u prozne pjesme. Povukavši paralelu sa srednjovjekovnim mučenicima shvaća da je žensko tijelo ono mučeničko i tijelo otkupljenja, pa tematizira i priče iz Zlatne legende („legende“). Uz njih, u odama – u formi srednjovjekovnih himni kratkog stiha – daje prostora imaginaciji i promišljanjima o tijelu, jeziku, stvaranju, Bogu. Više o autoru i djelu donosi pogovor, kojemu je urednik Neven Vulić, uz predan rad na knjizi, dao čitljive konture. U prijevodu su mi silno pomogli poznavatelji Borbélyeva opusa János Géczi te József Tamás Reményi. A kako je put prijevoda empatija, knjiga je (bila) i duboko potresno emocionalno iskustvo. Djelo se i danas, kao neiscrpno vrelo, tumači iz raznoraznih perspektiva. Izvrstan prikaz dao je Neven Ušumović u tekstu Hagiografije ženske patnje (Stav.com).

Enigmatičnost Trenutka potvrdio mi je i najveći stručnjak za lik i djelo Magde Szabó, profesor Lóránt Kabdebó: „Je li, vi znate da je Magda uvijek lagala?“

Kao što je i sama rekla da će njezino vrijeme proći, ostat će knjige i nitko nikada neće saznati što je tu bilo autobiografski, a što ne, tako se neće otkriti sve pisce književnog kruga Újhold antikiziranih imena ili „frigijske“ riječi. Neke su doduše prepoznatljive: riječ facsigázni („frigijsko“ značenje: seks) krije staru mađarsku riječ facsiga (čigra), dakle: čigrati se.

A tu je i, u mađarskom jeziku nepostojeći, gramatički rod. Kreuza pripovijeda u prvom licu, a svijet je – osim par najbližih – vidi kao Eneju. U jednom mi se trenutku učinilo da imam krizu identiteta dok govorim. Ili je ima Kreuza kad piše. Ili Magda kad prevodi...

Izazov je i ono što mi nosi novo znanje ili vještinu. Ovdje je to, zahvaljujući profesoru Šimi Demi, antička versifikacija.

Nešto novo:

Stablo pjesama Laâbi Abdellatif

Osobna antologija marokanskoga frankofonskog pjesnika Abdellatifa Laâbija, Stablo pjesama (V.B.Z., 2019.) snažna je, arapskom kulturom prožeta poezija nastala kroz dvadeset godina. U zbirci nam se otkriva prava lepeza glasova, određenih vremenom i prostorom ili, pak, bezvremenskih, vječnih: pravednički krik, izgnanička čežnja za domom koji ga je osudio zbog slobode mišljenja, pobuna borca za slobodu, pomirbeni glas bratske ljubavi, pjev erotskog zanosa, a osobito – sitni, a tako veliki poetski biseri mudrosti zrele dobi. No bez urednice Vande Mikšić knjiga ne bi bila ovakav melem.

Knjiga je to o Drugosti, ali možda ne onoj koja traži razliku ne bi li je njome odredila, već onoj koja tu razliku pronađe i smjestivši je uz još jednu kaže: svi smo mi Drugi.
 

Nešto neobjavljeno:

Dok je mađarska književnost, uglavnom suvremena proza, dobro poznata hrvatskom čitateljstvu, nedostaju kanonska djela, a osobito poezija. Ona zauzima važno mjesto u mađarskoj književnosti: u školama se uče pjesme, stihovi žive u govoru poput narodnih izreka. Svakako treba prevesti klasike kao što su Dezső Kosztolányi, iz čijeg opusa sada prevodim, Attila József, na čiji se rođendan obilježava Dan mađarske poezije, pa Mihály Babits, Ágnes Nemes Nagy, Lőrinc Szabó, Sándor Weöres, a od mnoštva izvrsnih suvremenih pjesnika spomenula bih Jánosa Géczija – osim njegovih pjesama inspiriranih hrvatskim Jadranom vrijedilo bi prevesti i prozne uspješnice, kao kulturno-povijesni esej A rózsa labirintusa (Egy örök jelkép nyomában) (Ružin labirint. Tragom vječna simbola).
 

Najveći uspjesi:

Ako se uspjeh mjeri odjekom, čitanošću ili priznanjima, onda je to svakako Borbélyeva zbirka Tijelu. Potvrđuje to posebna pohvala Odbora za dodjelu nagrade Iso Velikanović, ali i recepcija čitateljstva, koja seže od zapanjenosti, potresenosti i žalosti do katarze.

Za doprinos u prijevodu suvremene mađarske poezije, kao prvoj prevoditeljici među piscima, ove godine dodijeljena mi je Nagrada János Sziveri. Duhom – jer uručenje tijelom pričekat će da prođe ovo doba korone i svepovezujuće izolacije.
 

Nešto što tek dolazi:

Trenutačno radim na prijevodu knjige eseja Pohvala melankolije suvremenoga mađarskog filozofa Lászla F. Földényija, koja će izići u nakladi Mizantropa. Autor poetičnim i preciznim stilom raspravlja o melankoliji kroz povijest likovne umjetnosti, književnosti, filozofije, psihologije... Nadam se da će i hrvatski čitatelji uživati u toj knjizi koliko i ja dok je prevodim.

Kada djelo vrijedi pročitati, prijevod je užitak.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –