Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Tema • Piše: Lora Tomaš • 18.12.2018.

Prozor u svijet: Suvremena mađarska književno-izdavačka scena

Mađarski štand na Sajmu knjige u Frankfurtu 2017. (foto: Iva Perković/MV)

U prepunom kafeu-knjižari Massolit u Budimpešti – petak navečer, listopad 2018. – međunarodna grupa pisaca čita svoje kratke priče na engleskom. Ne govore mađarski, barem ne dovoljno dobro da bi na njemu stvarali književnost; u gradu su na duže vrijeme, zbog ljubavi ili posla. Profesionalci i amateri. Intervale između čitanja popunjava lokalni glazbenik na akustičnoj gitari, dok bariste nagužvanim posjetiteljima za šankom dodaju poznati massolitski espreso, domaću tortu od mrkve ili – samo za vrijeme ovakvih događanja – vino. Nakon treće runde čitanja, autori su predstavili književni časopis na engleskom koji su pokrenuli ove godine, Panel, i pozvali moguće pisce među publikom da za neki od sljedećih brojeva pošalju i svoje priloge. Uslijedili su komplimenti čitačima i glasni razgovori.
 
Većinom su se i upoznali ovdje, našavši se zajedno za nekim od stolova kad nije bilo mjesta, ili za šankom, rekla mi je Judit Pecàk, voditeljica Massolita, kad sam se za mjesec dana opet našla kod njih. “A sad skupa uređuju časopis i organiziraju čitanja.” 
 
Ovaj put smo došli na prvi sastanak književnog kluba koji vodi jedna mlada Budimpeštanka. Za one koji ne govore jezik, odabrala je tri mađarska romana u engleskom prijevodu. Naslovi su bili par tjedana unaprijed objavljeni na Facebooku, da bi ih svi mogli pročitati na vrijeme. Barem jedan od tri ponuđena klasika, prevedena i kod nas: Groznica u zoru (2010., 2015.) Pétera Gárdosa, Putnik i mjesečina (1937.) Antala Szerba i Vrata (1987.) Magde Szabó.

Putnik i mjesečina Szerb Antal

“Stranci u Budimpešti nekako organski nađu put do Massolita, a onda i jedni druge”, kaže Pecàk, čiji dobar prijatelj, Amerikanac David Miller, već dvadesetak godina u Krakowu vodi izvorni Massolit. “David i ja se znamo iz Krakowa, gdje sam prije živjela. On je ustvari otvorio ovo mjesto, a ja sam mu pomogla s prijevodima i birokracijom. Godinu dana je vodio Massolit iz Poljske, a ja sam bila ovdje na pola radnog vremena. Nije išlo na daljinu pa sam 2012. skroz preuzela posao.
 
Voljela bih da prodajemo više prijevoda knjiga o mađarskoj povijesti, umjetnosti i kulturi. Ima vrlo zanimljivih takvih naslova, ali u malom broju primjeraka, pa ih je skoro nemoguće naći. Većinu knjiga naručujemo putem krakovskog Massolita, iz SAD-a i UK-a, a mađarsku književnost u prijevodu nabavljamo iz velikog skladišta izdavačke kuće Líra u ulici Dankó, iz knjižare Famulus, koja prodaje izdanja Oxford University Pressa, i putem distributera HungaroPress. Ali nikad ne možeš doći do svega što bi htjela. U sedamdesetima je, naprimjer, u UK-u objavljen prijevod stihova Jánosa Pilinszkog koji potpisuje i Ted Hughes. Zvala sam izdavača, ali više nemaju ni jedan primjerak. Bilo bi lijepo da i mi jednom počnemo izdavati knjige koje su nam važne.”

Bence Sárközy: Htio sam da izdavaštvo opet bude kul

Bence Sárközy (foto: Međunarodni festival knjige u Budimpešti)

Izdavačka grupacija Libri zauzima nekoliko katova ostakljene zgrade preko puta budimpeštanskog zapadnog željezničkog kolodvora (Nyugati pályaudvar) koji je u devetnaestom stoljeću izgradila tvrtka Eiffel. Iz ureda Bencea Sárközyja na osmom katu, dobro se vidi njezina impresivna željezna struktura prekrivena staklom. Skupa s partnerom Ádámom Halmosem i Ákosem Baloghom, vlasnikom knjižarskog lanca Libri, Sárközy je 2011. osnovao tvrtku koja je u sljedeće tri do četiri godine postala vodeća izdavačka grupacija na mađarskom tržištu.

Vrata Szabó Magda
Tajni život moje majke Forgách András

“Bilo je to vrijeme globalne ekonomske recesije”, kaže mi Sárközy, “kad su se drugi izdavači bavili svojim dionicama i kad je bilo teško prodati knjige – ležale su po skladištima, a izdavači su prestali kupovati nova prava. Mi nismo imali ništa na skladištu pa smo počeli kupovati najbolje ponude od drugih zemalja i surađivati s mladim profesionalcima iz drugih velikih tvrtki. Prije recesije se činilo da svi postojeći izdavači sjede oko pokerskog stola, sa svim kartama u rukama, a mi se ne možemo pridružiti grupi. U recesiji se sve promijenilo – primijetili smo niše koje je trebalo popuniti. Tako smo počeli. Nismo mislili da ćemo biti prvi na tržištu, ali sada smo dvaput veći od druge vodeće kuće, Líre. Takvo što se ne događa često u izdavaštvu, više u startup svijetu. U izdavaštu nema startupova jer je ovo staromodna industrija. Ali ako tržište nema balans, možeš na ovaj način izroniti.”
 
U ured je tada ušao njegov partner, Ádám Halmos, i pozdravio me na tečnom hrvatskom. “Naši gosti s vaših prostora uvijek su iznenađeni njegovim hrvatskim”, kaže Sárközy i objašnjava kako su Halmosevi roditelji svojedobno mislili da bi bilo dobro da govori jedan susjedni jezik pa su ga upisali u hrvatsku školu u Budimpešti. Zatim dodaje da su na mađarskom objavili i Senka Karuzu, Mirka Kovača, Igora Štiksa, i da Halmos svake godine obavezno posjeti Karuzin restoran na Visu. S druge strane, u izdanju Frakture i prijevodu Xenie Dentoni nedavno je objavljen roman Tajni život moje majke (iz 2015.) etabliranog mađarskog autora Andrása Forgácha, koji je fikcionalizirao istinitu priču o vlastitoj majci, informatorici komunističkog režima Jánosa Kádára. Osim Frakturi, Sárközy je u samo nekoliko mjeseci prava na ovu intrigantnu priču prodao u dvadesetak zemalja, a Heyday Film i Film4 otkupili su i prava na ekranizaciju nakon Londonskog sajma knjiga 2016. 

Izdavački dio Librija razlikuje se od odjeljenja drugih knjižara jer zadržavamo nezavisnost u poslu. Libri je najjača knjižara u zemlji koja drži knjige svih izdavača, a sve velike grupacije ovdje u vlasništvu su knjižara. Líra ima oko šezdeset prodajnih mjesta u Mađarskoj, a Libri oko sto.

Groznica u zoru Gárdos Péter

“Prije političke tranzicije 1989. – 1990., u Mađarskoj su postojala dva lanca knjižara. Ali nisu to bili lanci kao danas, u trgovačkim centrima i slično. Prvi je bio osnova za Libri, a drugi za Líru. Zvali su se Knjižarski lanac za obrazovane ljude i Nacionalna tvrtka za distribuciju knjiga. U 90-ima je postojao i treći, vjerojatno najprogresivniji – Alexandra. Oni su započeli s trendom preseljenja prodajnih mjesta u trgovačke centre. Lanac Libri dvadeset je godina funkcionirao kao nezavisni knjižarski lanac, a lanci Alexandra i Líra otpočetka su imali i izdavačku djelatnost. Tvrtka Alexandra osnovala je istoimenu nakladničku kuću, nešto komercijalniju, ali kasnije su kupili izdavačku kuću Europa, koja je u komunističkim vremenima bila poznata po kvalitetnoj stranoj fikciji i publicistici. Grupacija Líra, koja je slovila za najprestižniju, kupila je Magvető, kuću specijaliziranu za kvalitetne mađarske autore, i Corvin. Sve je ranije bilo podijeljeno na taj način jer je u Istočnom bloku vlada odlučivala o tome koja firma što radi.

Nakon što je dvadeset godina funkcionirala na tržištu, tvrtka Libri više nije htjela sudjelovati u nepoštenoj kompeticiji. Ádám je u to vrijeme imao malu nezavisnu izdavaču kuću za publicistiku, a ja sam se kao glavni urednik u kući Magvető bavio mađarskom fikcijom. Ali dao sam otkaz taman kad su htjeli kupiti neke druge kuće pa smo Ádám i ja odlučili skupa nešto pokrenuti. Dobili smo ponudu da radimo u izdavaštvu Librija, ali nismo htjeli biti zaposlenici, a trebao nam je i odmor. Otišli smo u New York, kao i vlasnik knjižarskog lanca Libri, Ákos Balogh. Tamo smo imali vremena za pregovore pa smo nakraju Ádám i ja kao izdavači postali Baloghovi poslovni partneri, što smo ugovorom finalizirali nakon povratka u Budimpeštu. Izdavački dio Librija razlikuje se od odjeljenja drugih knjižara jer zadržavamo nezavisnost u poslu. Libri je najjača knjižara u zemlji koja drži knjige svih izdavača, a sve velike grupacije ovdje u vlasništvu su knjižara. Líra ima oko šezdeset prodajnih mjesta u Mađarskoj, a Libri oko sto. Grupacija Alexandra je bankrotirala prije dvije godine, ali jedna tvrtka još uvijek nezavisno vodi njihova prodajna mjesta.

Božični izlog knjižare Libri (foto: Lora Tomaš)

Líra i Alexandra su brže rasle i imale više novca od kuće Libri jer se od izdavanja, ako sve dobro izvedeš, bolje zarađuje nego samo od prodaje – ako preseliš prodaju u trgovačke centre, plaćaš visok najam, zaposlenike, rasvjetu. A trebaju ti dobre police i marketing, na tome ne treba štedjeti. Sve skupa, u Mađarskoj se godišnje objavi oko 10 000 naslova, što stvara mnogo buke. Moraš se istaknuti da bi te primijetili.”

Osim već spomenutih, u Mađarskoj postoje i manji izdavači, nezavisni od knjižarskih lanaca. Kuća 21. Század počela je s romanom Djevojka u vlaku (2015.) Paule Hawkins, a sada objavljuju opus Paula Austera, Johna Updikea, Philipa Rotha, i nove, riskantne glasove. Prije nego što je postao izdavač, vlasnik kuće bio je poznato lice s televizije. Fumax, primjerice, objavljuje samo znanstvenu fantastiku i stripove. “Poznajem ih već šesnaest godina iz vremena kad su radili iz garaže”, kaže Sárközy “a prije par mjeseci sreo sam ih na zabavi za pedeset izdavača s najvećim dohotkom prošle godine. Postoji još nekoliko većih, kao grupacija Kossuth. Zatim Talentum, pa Gabo (jedan od najvećih konkurenata Libriju, zbog prava na Dana Browna itd.) ili Ciceró za djecu i mlade. Kuća Europa još uvijek objavljuje Stephena Kinga, iako više nisu značajni jer su izgubili Philipa Rotha i Agathu Christie. Kad su osnovali kuću Libri, kaže Sárközy, tradicionalno veliki autori bili su kod drugih pa su morali otkrivati nova imena.

Buntovnici Marai Sándor
Sotonski tango Krasznahorkai László

Libri trenutno zapošljava devedeset ljudi. Imaju oko osam dizajnera i osmero zaduženih za odnose s javnošću. Svi su relativno mladi, osim urednice u izdavačkoj kući Park, koju su zadnju preuzeli. Od nje su jako puno naučili, kaže Sárközy.

U sklopu grupacije Libri trenutno je nekoliko kuća: Libri, koja objavljuje raznolik izbor; Helikon, specijalizirana za strane i mađarske klasike u džepnom izdanju koji se jako dobro prodaju, sa 120 naslova godišnje, a koju vodi bivši menadžer kuće Europa; Park, tridesetpet godina stara tvrtka koju prilično nezavisno vodi jedan njihov partner, objavljujući poznate autorice za žensku publiku, od Alice Munro do Toni Morrison i Elene Ferrante; Jelenkor je, kaže Sárközy, njegova igračka – objavljuje samo naslove koje je sam pročitao, njih četrdesetpet godišnje (razna poezija, Albert Camus, Cormac McCarthy...); Kolibri izdaje književnost za djecu; Kalligram je vrlo literarna kuća slična Jelenkoru, također objavljuje poeziju, a već dvadeset godina je vodi Sárközyjev prijatelj koji je svojedobno tražio investitora ili partnera pa su Sárközy i partner kupili 49 posto udjela u njegovoj kući, a Kalligram zadržao nezavisnost u poslu.

Istovremeno s tiskanim, sve naslove objavljuju i u elektronskom izdanju. Ali elektronske knjige čine manje od jedan posto čitavog tržišta jer zbog 27 posto poreza i nisu toliko jeftinije. Na fizičko je izdanje, s druge strane, porez pet posto. Još nije sasvim odlučeno je li elektronska knjiga usluga ili proizvod, ali se trenutno u Europi radi na smanjivanju tog poreza, objašnjava Sárközy.

Dobro im se prodaje čak i poezija. Ponekad samo 1000 primjeraka, ali više i ne očekuju. “Stvari ne treba ni podcjenjivati ni precjenjivati,” dodaje, “Ali uz dobar format i cijenu tiska, možeš biti na dobitku. Generalno, ako nešto ne možeš prodati u 2000 primjeraka, to ne bi trebalo ni izdavati, odnosno nije baš idealna situacija. Sve što je ispod te brojke može biti bitno za tvoju karmu, srce, ili što već. Svake godine radim nešto takvo, za sebe. No za više od 90 posto knjiga smatramo da vraćaju uloženi novac. Uskoro ću objaviti novi prijevod Vraćenog raja (1671.) Johna Miltona, koji je zadnji put na mađarski preveden još 1780-ih. Novi je prijevod vrlo dobar, precizan, ali nitko to sada vjerojatno ne bi htio čitati. Osim mene. Prevoditelj je i znanstvenik, sam me pronašao. Svojevremeno sam bio doktorand na Sveučilištu u Szegedu, iz gotičke književnosti – od njezinih početka u drugoj polovici osamnaestog stoljeća pa do početka dvadesetog. Nikada nisam dovršio disertaciju jer sam devedeset posto tekstova na kojima sam radio, a nisu bili prevedeni, odlučio dati prevesti i objaviti u sklopu opsežne antologije. Nakon toga više nisam ni htio pisati o njima, bilo mi je važnije dati ih javnosti.

Knjižara Libri, (Foto: Facebook/Libri Könyvkiadó)

Upravo sam objavio i prijevod romana Beskonačna šala (Végtelen tréfa, 1996.) američkog autora Davida Fostera Wallacea. Vjerojatno je samoubojstvo blaži način umiranja nego prevesti Wallacea. Beskonačna šala je među dužim romanima ikada, postmoderan, distopijski, napisan vlastitim jezikom u kojem su i pogreške namjerne i važne. Zato ga je tako teško prevesti na drugi jezik, a male zemlje ga obično i ne prevode. Tri godine je trajao proces prevođenja u kojem je sudjelovalo pola Odsjeka za anglistiku sa Sveučilišta ELTE, mladi ljudi pod vodstvom profesora, a zatim ga je još godinu dana uređivao jedan od naših najboljih prevoditelja. Sve je unutra, od Netflixa do Amazona i populizma. (Ukratko mi prepričava roman.) Trenutno je na top listi najprodavanijih naslova jer imamo odlične ljude na čelu odnosa s javnošću. Volim ovakve projekte – nađu se tu razni utjecajni autori, od Thomasa Pynchona do Borgesa – jer smatram da ćemo time automatski obogatiti i potaknuti i domaću produkciju. Generacija mladih pjesnika poput Pétera Závade sada čita Wallacea na mađarskom, naprimjer.

Bitno je ne objavljivati i promovirati loše knjige jer ti čitatelji prestanu vjerovati. S druge strane, ako je nešto veoma književno, teško za čitanje ali kvalitetno, onda čitateljima tako i kažemo – nije lako, ali je dobro za karmu.

Knjiga sjećanja Nádas Péter
Bijeli kralj Dragomán György

Prošle sam godine objavio i Roberta Bolaña, roman 2666 (2004.). Svi su mislili da sam lud, a nakraju je to bila knjiga godine. Prevodimo i iz Kine, Južne Koreje (Han Kang sam cijenio i prije Bookera), Tajvana, Japana, Indije (bestselere Salmana Rushdieja i Arundhati Roy). Objavljujemo i puno dječje književnosti. Marvelova izdanja, Ratove zvijezda. Disney je jako zadovoljan s nama pa smo dobili prava za Srbiju, Sloveniju i Hrvatsku. Oni sada preko nas mogu dobiti licence. Sve u svemu, iako moramo objavljivati i komercijalne stvari da preživimo, ovu sam tvrtku osnovao da učinim književnost ponovo kul i seksi. (Smije se.)

Ljudi misle da ako objaviš nešto dobro, da se mora i prodati, ali to nije istina. Zato su Skandinavci, naprimjer, 2000-ih osnovali nekoliko dobrih književnih agencija i naučili kako prodavati svoje autore, poput Stiega Larssona, u New Yorku i Londonu. Nedavno su nas pitali kako uspijevamo prodati neke od mađarskih autora u toliko mnogo zemalja (najprevođeniji su nam Lászlo Krasznahorkai, Péter Nádas, András Forgách, Dragomán György...). Stvar je u tome da moramo putovati, osobno upoznati suradnike, graditi odnose i povjerenje. Godišnje kupimo više od tristo naslova sa stranih jezika, a tiskamo sveukupno oko petsto do šesto. Bitno je ne objavljivati i promovirati loše knjige jer ti čitatelji prestanu vjerovati. S druge strane, ako je nešto veoma književno, teško za čitanje ali kvalitetno, onda čitateljima tako i kažemo – nije lako, ali je dobro za karmu. (Opet se smije.) Nedavno sam kupio jedan venezuelanski roman. Agentici sam rekao da im ne mogu dati više od 2000 američkih dolara jer mogu prodati svega 1000 ili 1500 primjeraka, ali da ga moram objaviti radi sebe.

Foto: Németh Dániel, Facebook/Libri Könyvkiadó

Prije osnivanja izdavačke kuće Libri, moje polje stručnosti bila je mađarska fikcija: Imre Kertés, Péter Nádas, Péter Esterházy i drugi – starije generacije autora koje su izdavači tada objavljivali. No, pitao sam se gdje su mladi autori. Tu i tamo neko ime, ali ne i čitave generacije, dok su ovi prethodni nastupili kao generacija: međusobno su se družili, utjecali su na jezik, o njima se raspravljalo, objavljivale su se kritike u medijima. Shvatili smo da možemo ispuniti tu tržišnu nišu generacijom slam pjesnika kao što je bio Péter Závada, koji su imali svoja događanja i sljedbenike, ali ne i objavljene knjige. Veliki izdavači nisu ih smatrali kvalitetnim pjesnicima jer su slam i rap nešto što se događa po barovima i klubovima. To je bila prilično snobovska reakcija. Ja sam smatrao da imaju potencijala pa sam im rekao da počnu pisati poeziju za papir. Objavio sam deset mlađih imena, među kojima nisu bili samo slam pjesnici. Kreirali smo tanka džepna izdanja, koja smo predstavili 2011. Htio sam organizirati nešto drugačije pa smo odabrali terasu poznatog kluba Corvin na trgu Blaha Lujza. Došlo je zaista puno ljudi, red se protezao po trgu, iako je samo nekoliko pjesnika tada predstavljalo svoje knjige. Njih smo u jeftinijim izdanjima prodavali umjesto ulaznica, za 2000 forinti, prodavši oko 1000 primjeraka na taj način. Najpopularniji u toj generaciji su Márton Simon i Péter Závada. Simonovu zbirku Polaroidok (Polaroidi, 2015.) prodali smo u 40 000 primjeraka, a svaka se Závadina knjiga proda u oko 10 000 primjeraka.”

Kad je bio mladi urednik u izdavačkoj kući Magvető, Sárközy je putovao na različite rezidencije i shvatio da druge zemlje ne objavljuju samo izdanja u skupim, tvrdim koricama, kao što je bio običaj u Mađarskoj. Njegov je šef, naprimjer, mislilo da obrazovani i ozbiljni ljudi nikada ne bi kupili meko ukoričenu knjigu. Ali kad je pokrenuo vlastitu firmu, Sárközy je počeo objavljivati meko ukoričena, minimalistički dizajnirana izdanja autora poput Alberta Camusa i Cormaca McCarthyja. Papir mu je također bio važan – nije smio biti gladak i sjajan u ovakvim slučajevima, kao onaj koji koriste za komercijalna izdanja, nego mat. Mnogo je vremena uložio da nađe mlade dizajnere koji bi knjige približili mlađoj publici. Prije toga, sve je bilo sumorno, dosadno i monokromno, kaže. 

Božićni bestseleri

András Kepes (foto: Facebook/Libri Könyvkiadó)

U ovo vrijeme u godini, studeni i prosinac, izdavače najviše zanima koje će knjige biti među 50 najprodavanijih. Svakog dana navečer Sárközy može provjeriti koliko se i kojih naslova prodalo. Za studeni im je prosjek bio od jednog do petnaest primjeraka na dan, ali bestseleri dosegnu i brojku od dvjesto prodanih primjeraka dnevno. Za Božić su bestseleri uglavnom globalni fenomeni poput Harryja Pottera ili naslovi Dana Browna, ali ove ih godine nemaju pa se fokusiraju na domaću produkciju. Trenutno su im tri mađarska romana na prva tri mjesta top liste: na prvom će vjerojatno ostati roman Istenek és emberek (Bogovi i ljudi, 2018.) Andrása Kepesa, novinara i najpoznatijeg TV voditelja u osamdesetima i devedesetima. Najpopularnija mu je emisija bila dokumentiranje različitih kultura po svijetu – vjenčanja, smrti i slično, priča mi Sárközy. Bogovi i ljudi su filozofski roman, o nekoliko likova koji se nađu u mjestu podno Matterhorna, raspravljajući o životu. Na listi je i jedan povijesni roman Janke Fábián, o početku dvadesetog stoljeća, te komercijalnije i podugačko fiktivno štivo jednog mađarskog modnog dizajnera.

Knjiga kod nas u prosjeku košta od 3000 do 4000 forinti (70 do 90 kuna), zato je mnogi preferiraju kao božićni dar. Ne možeš puno toga drugog kupiti za te novce, a vrijednost im je toliko veća od cijene.

Dnevnik s galije Kertész Imre
Jednostavna priča zarez sto stranica Esterhazy Peter

Jedan od najvećih bestselera ovog Božića svakako će biti i memoar Michelle Obame, Így lettem (Becoming, 2018.), u izdanju tvrtke koja objavljuje i politički tjednik HVG. Oni su uspjeli dobiti prava na aukciji, a Libri izgubio. Tu je i vrlo književna biografija Kimi Räikkönena, finskog vozača Formule 1, koju je napisao Kari Hotakainen a objavio Helikon, jedna od kuća grupacije Libri.

“Naravno, najprodavanija u naših sedam godina postojanja je trilogija Pedeset nijansi sive E.L. James, koja se prodavala u preko 100 000 primjeraka”, kaže Sárközy. “Imali smo i knjigu čiji su svi primjerci nestali prošle godine, poznatog stand up komičara, bivšeg profesora književnosti – literarni pastiš u kojem imitira stilove Pétera Nádasa, Pétera Esterházyja, Lászla Krasznahorkaija i drugih poznatih mađarskih autora, ali i citira svjetske klasike. Mislili smo da nikog neće biti briga za to, ali prošlog se Božića prodalo 70 000 primjeraka. Rekao sam mu da je učinio više za mađarsko obrazovanje nego cijeli obrazovni sistem. Dobro se prodala i prethodna knjiga Andrása Kepesa, Világkép (Slika svijeta, 2017.) – u 70 000 primjeraka.

Veliki se bestseleri obično kreću od 50 000 do 100 000 prodanih primjeraka, a mali ih broj prijeđe i tu brojku. Sjećam se kad sam bio urednik u kući Magvető i kupio prava na švedskog autora Jonasa Jonassona, njegov roman "Stogodišnjak koji se spustio kroz prozor i nestao" (2009.) Tad se u Švedskoj prodao u 700 000 primjeraka, a Švedska sada ima oko deset milijuna stanovnika. Pitao sam se zašto se nama nikad ne desi takvo što, a ima nas oko devet milijuna. Ali takvo što se ne događa u Srednjoj Europi. U Nizozemskoj, s otprilike 17 milijuna stanovnika, možeš prodati i milijun primjeraka neke knjige.”

Ali, Nizozemci znaju kako posebnim kampanjama potaknuti čitanje u ovo doba godine, kaže Sárközy. “Udruženje nizozemskih izdavača odabere autora kojeg smatraju važnim za nizozemsku kulturu i jezik, i tiskaju neki njegov naslov u milijun primjeraka. Kad netko kupi knjigu Stephena Kinga ili Georga R. R. Martina, naprimjer, uz njih dobiju i besplatni primjerak tog domaćeg autora. Jedne su godine odabrali mog omiljenog nizozemskog autora, Tommyja Wieringa. Zbog te mu se kampanje sljedeći roman prodao u više od 200 000 primjeraka. Volio bih tako nešto napraviti i u Mađarskoj.”

“Knjiga kod nas u prosjeku košta od 3000 do 4000 forinti (70 do 90 kuna)”, dodaje, “zato je mnogi preferiraju kao božićni dar. Ne možeš puno toga drugog kupiti za te novce, a vrijednost im je toliko veća od cijene.”

Na odlasku me poziva na božićni parti koji tradicionalno organiziraju svake godine, uvijek ovdje u uredima, uz romski orkestar. Zahvalim se, ali kažem da ću tad već biti u Hrvatskoj. On se, s druge strane, taman spremao na Slovenski sajam knjiga, na kojem je Mađarska bila zemlja gost. 

Pisci za džep

Foto: Facebook/POKET zsebkönyvek

Za književnu inicijativu pod imenom POKET saznala sam kad je na ruci prijateljice iz Budimpešte jedno jutro osvanulo lice Attile Józsefa, svjetski poznatog mađarskog pjesnika iz dvadesetog stoljeća, koji je tragično preminuo kad su mi bile tek tridesetdvije. Tetovaža je kratkotrajna, rekla mi je, a kupila ju je dok je izlazila iz metroa, iz automata koji prodaje i džepne knjižice. Ispričala mi je o čemu se zapravo radi pa sam za par dana sjedila na suprotnoj, budimskoj strani rijeke, s mladim dizajnerom Kristófom Kissom Benedekom, koji je osmislio vizualni identitet za ovaj tada nešto više od pola godine star projekt.

“Sve je krenulo”, kaže Benedek, “kad me nazvao Miklós H. Vecsei, glumac i pisac kojem sam napravio plakat za kazališnu predstavu. Tada se nismo osobno poznavali, samo surađivali preko emaila. Rekao mi je da su pisac Krísztián Gresco i on razmišljali kako popularizirati čitanje, osobito među mladima, konkurirajući malim ekranima i društvenim mrežama. Ispričao mi je što točno želi napraviti s knjigama i pitao me jesam li zainteresiran sve to dizajnirati. Rekao sam da mi se sviđa ideja, a on da će biti kod mene za pet minuta.”

Pod krilaticom Književnost uzvraća udarac: džepna serija za ljude u pokretu, osmislili su džepna izdanja klasičnih i suvremenih mađarskih pisaca, nešto veća od pametnih telefona (9x14 cm), koja se može dobiti iz knjigomata postavljenih na nekoliko prometnih ili kulturnih lokacija u gradu: ulazima / izlazima metroa, u muzejima, kazalištima i slično. Naslovi koji u knjižarama u prosjeku koštaju oko 3000 mađarskih forinti, u njihovoj se džepnoj varijanti prodaju za trećinu cijene. Usput se mogu kupiti i kratkotrajne tetovaže pjesničkih portreta, takozvani “pjesnici na koži”: Sándor Petőfi, Endre Ady, Mihály Babits, János Pilinszky, Attila József i Miklós Radnóti.   

Pripremno razdoblje trajalo je oko dvije godine, tokom koje su uspjeli ugovoriti suradnju s kulturnim institucijama i sakupiti financijska sredstva od različitih sponzora. Na popisu su: Općina Budimpešta, Budimpeštanski proljetni festival, Palača umjetnosti (MÜPA), Centar za transport Budimpešta (BKK), Klupsko udruženje mladih obitelji, Književni muzej Petőfi, Mađarska akademija umjetnosti, Zaklada Esterházy, nekoliko kazališta itd.

Pjesnici, tetovaže na koži (Foto: Facebook/ POKET zsebkönyvek)

Startali su 11. travnja, na Nacionalni dan poezije, s pet knjigomata i pet klasičnih i suvremenih mađarskih proznih naslova (Antal Szerb, Péter Esterházy, Ferenc Molnár, Géza Csáth i Gyula Krúdy). Svih 10 000 tiskanih primjeraka rasprodali su u prva dva tjedna, a otada su postojećim naslovima dodani i Frigyes KarinthyVirginia Woolf (Orlando) i Antoine de Saint-Exupéry (Mali princ). “Knjige su zasad samo na mađarskom, ali planiramo i prijevode sa španjolskog, kao i prijevode mađarskih naslova na engleski. Njih bi mogli prodavati na aerodromima, kao turističke suvenire”, kaže Benedek, dodavši da su ljetos postavili knjigomat i na popularnom muzičkom festivalu Sziget.

Svaki od naslova ima i svog ambasadora, neku poznatu osobu, autora ili glumca. Oni potpisuju i kratke uvode koji se koriste i za promociju na društvenim mrežama. Tako je ambasador Malog princa, naprimjer, Ernő Rubik, arhitekt i izumitelj Rubikove kocke.

“Od 22 rujna, s romanom Mali princ surađujemo i s GreenGo električnim gradskim automobilima. GreenGo su novi oblik javnog prijevoza u Budimpešti, a koriste se pomoću aplikacije za pametne telefone. U cijeni vožnje, sto prvih korisnika dobije i primjerak romana, koje smo ostavili u autima. Mislim da smo time doprli i do nešto starije populacije, a ne samo tinejdžera i mladih”, kaže Benedek. Trenutno se žele više fokusirati na suvremene autore, a planiraju i suradnju s organizacijom Hosszùlépés, koja nudi vođene tematske ture po gradu, recimo Bauhaus ili Zlatno doba Budimpešte za vrijeme Austro-Ugarske.

Benedek je knjige dizajnirao jednostavno jer smatra da je previše vizualne buke u mađarskom izdavaštvu i oglašavanju općenito. Odlučio se za minimalizam i monokromnost, inspiriran ruskim konstruktivizmom. “Minimalne intervencije ne stvaraju vizualne kaveze i okvire za doživljaj nekog djela, koji ne želim sugerirati naslovnicom. Knjige nisu skraćene da bi ih se prilagodilo džepnom izdanju, nego sam koristio stil slova Garamond, veličine 7.” Osmislio je i božićni dizajn, crveno sa zlatnim, i nada se da će si Budimpeštanke i Budimpeštanci za blagdane poklanjati knjige. Oni će zaradu donirati u dobrotvorne svrhe. 

Péter Závada: I izbjegavanje politike je vrlo politično

Péter Závada (fotografiju ustupio Péter Závada)

Péter Závada, pjesnik i dramatičar, doktorand i predavač književnosti na Sveučilištu ELTE, predlaže da se to popodne nađemo u kafeu Kelet. Polumračni prostor ispunjen je policama s knjigama, od podova do stropa, smeđe-narančastim lampionima i stropnim ventilatorima koji se sporo okreću. Uglavnom mlađi posjetitelji sjede u dvoje ili sami, s laptopom ili knjigom ispred sebe. Vani je još toplo, listopad, pa se sjedi i za stolovima na pločniku ulice Bartók Béle, koja se lagano uspinje brežuljcima Budima, obrubljena drvećem. Vrlo brzo shvatimo da je muzika preglasna i izlazimo van, na komad zelenila preko puta, na kojem su postavljene drvene klupe i stolovi. Iza nas je drugi poznati književni kafe i restoran, Szatyor, otvoren već više od sto godina, gdje su svraćali i stvarali poznati pjesnici prošlog stoljeća i čije pjesme, u originalu i prijevodu na engleski, krase menije.

Kako je sin poznatog mađarskog pisca slovačkih korijena Pála Závade, poznatog po povijesnoj prozi, pitam ga je li ikada postojala šansa da se bavi nečim drugim. “Nakratko sam mislio da postoji, kad sam studirao ekonomiju. Ali brzo sam shvatio da me ekonomija ne zanima”, kaže mi Péter Závada. Stihove je sklapao već sa četrnaest, dodaje, a s dvadesetak počeo ozbiljnije pisati. Otac ispočetka nije htio da mu sin postane pisac jer je znao kako je teško živjeti od toga i kako je ponekad opasno javno izražavati svoje mišljenje. “Kad sam bio mlađi i rekao mu da želim pisati pjesme, pitao me: zar ne misliš da bi znao mnogo ranije da si zaista trebao biti pjesnik? Sad se puštamo na miru. Čitamo se tek kad je sve objavljeno, ne miješamo se jedan drugome u proces.”

Nevoljnici Borbély Szilárd

Mađarskoj je publici Péter Závada postao poznat kao dio reperskog dvojca Akkezdet Phiai, koji je godinama povezivao budimpeštansku underground scenu, ali se onda okrenuo drugačijoj vrsti poezije. “Pred kraj svog bavljenja rapom i slamom, počeo sam na tim okupljanjima čitati poeziju kakvu pišem i danas a kakva je sve popularnija u Mađarskoj – reflektivnu, akademsku, objektivnu, u slobodnom stihu.” Njegova prva zbirka pjesama, Ahol Megszakad (Gdje se prekida), izašla je 2012., zatim dolaze Mész (Vapno, 2015.) i Roncs szélárnyékban (Brodska olupina u zavjetrini, 2017.). Stvara i za kazalište, a tekstovi su mu uključeni i u razne antologije.

Pričamo o književnim utjecajima i kulturnoj infrastrukturi u Mađarskoj. Kaže mi da čita dosta poezije na engleskom: Marka Stranda, Johna Ashberyja, Franka O’Haru, Saeeda Jonesa, Ocean Vuong, Claudiu Rankine. Mađarska se prevodi uglavnom na njemački. Posebno surađuju s Berlinskom književnim kolokvijem (LCB), na kojem je imao prilike sudjelovati u kolovozu, zahvaljujući stipendiji Peter Horváth, jedinoj nevladinoj književnoj stipendiji trenutno dostupnoj u Mađarskoj. Mađarsku se poeziju promovira i u sklopu Berlinskog festivala poezije, a često je na njemački prevodi iznimna mađarska književna prevoditeljica i pjesnikinja koja živi u Berlinu, Orsolya Kalász. Do sada je, među ostalima, prevela i Istvána Keményja i Szilárda Borbélyja.

U Njemačkoj su prilično popularni i mađarski romanopisci: Peter Esterházy, Peter Nádas i Imre Kertész, naprimjer. Mađarski pjesnici surađuju i sa Schloss Solitude u Stuttgartu, organizacijom koja stipendira rezidencije autorima i umjetnicima, kao i sa zemljama Višegradske skupine – potiču se i financiraju prijevodi na češki, poljski i slovački. Mađarski institut Balassy pjesnicima pokriva troškove putovanja na književna događanja u inozemstvu, recimo Egiptu. Zahvaljujući Ferencu Puskásu, direktoru Mađarske akademije u Rimu, koji je veliki pobornik književnih prijevoda a i sam organizira književna događanja, imaju bliske odnose s Italijom. Dobro su povezani i s rumunjskom pjesničkom scenom, za što je zaslužan Tamás Mihók, prevoditelj s mađarskog na rumunjski i obrnuto. Rumunji vode festival u Sibiu i publiciraju brojeve međunarodne poezije, ali i proze, pod nazivom Poesis internațional, koje uređuje Claudiu Komartin. No, u samoj Mađarskoj nema značajnijih festivala poezije, iako se svake godine održavaju četiri velika književnih festivala, koja uključuju poeziju.

Sadašnja je vlada vrlo odlučna u vezi toga kakvu književnost želi financirati, a to sigurno nisu prijevodi zapadnjačke poezije. Neke se knjige ipak prevode. Objavljuju ih mali, alternativni izdavači, ali i velike kuće.

“Prije promjene režima vlada je donekle financirala prijevode poezije pa se nismo morali oslanjati na tržište,” nastavlja Závada. “Imali smo seriju zbirki u prijevodu, 70-ih i 80-ih, koje su se zvale "Lyra Mundi". Predstavljeni autori varirali su od klasika poput Schillera, Hölderlina, Yeatsa ili Rilkea do modernijih, poput Gottfrieda Benna i Sylvije Plath. Ali dosta se toga promijenilo nakon ‘89-te: izdavači nisu htjeli riskirati s prijevodima jer nisu bili sigurni da ih mogu prodati. Sadašnja je vlada vrlo odlučna u vezi toga kakvu književnost želi financirati, a to sigurno nisu prijevodi zapadnjačke poezije. Neke se knjige ipak prevode. Objavljuju ih mali, alternativni izdavači, ali i velike kuće kao Magvető, Jelenkor, Scholar i Kalligram. István Vörös je, naprimjer, nedavno preveo knjigu Čeha Petra Hruške, a objavili smo i neke ranije zbirke Vladimíra Holana. Tu su i Günter Grass, Paul Celan i Tomas Tranströmer.

Kod nas više nema kanibala Fenyvesi Otto

S engleskog smo preveli barem četiri zbirke Seamusa Heaneyja, posljednju, Human Chain (2010.), preveli su Győző Ferencz, András Gerevich, András Imreh i Mónika Mesterházi, a objavio FISZ-Jelenkor. Kuća Magvető ima i vlastitu seriju poezije u prijevodu, Világvevő (Superhet), s autorima poput W.G. Sebalda, Ala Berta, Ilme Rakuse i Tora Ulvena. Upravo su objavili Autobiography of red (Vörös önéletrajza, 1998.) Anne Carson, u odličnom prijevodu Orsolye Fenyvesi. Koliko znam, u pripremi je i zbirka Franka O’Hare. Vodimo i dva online foruma međunarodne suvremene poezije: The Babel Web Anthology i Versum, oba posvećena suvremenoj ili klasičnoj poeziji sa stranih jezika, koju prevode mladi mađarski pjesnici. Versum uređuju dva mlada pjesnika, Dénes Krusovszky i Balázs Mohácsi, koji organiziraju i vlastiti mali, niskobudžetni festival poezije.

Izdavačke kuće se mogu prijaviti za određena sredstva, naprimjer Nacionalnom kulturnom fondu (NKA), ali nema garancije da će ih dobiti, posebno ne u slučaju prijevoda strane poezije. Njih obično financiraju ambasade ili kulturne institucije tih zemalja, poput njemačkog Goethe Instituta. Sadašnja je vlada ozbiljno srezala fondove za kulturu, a ministarstvo uglavnom podupire književnost koja odražava konzervativne kršćanske vrijednosti. Naravno, nešto novca izdvajaju i za financiranje književne kritike i časopisa koji pripadaju političkoj opoziciji, ali svake godine sve manje. Zbog političke reorganizacije zadnjih godina, fondovi NKA-a prilično su nepredvidljivi – ne možemo računati na njihovu redovitost. NKA donekle podupire tradicionalna književna udruženja poput JAK-a (Kružoka Attile Józsefa), FISZ-a (Udruženja mladih pisaca) i Szépírók Társaságe (Društva pisaca).

Kruže glasine da vlada planira ući na tržište knjiga. Nedavno su osnovali i vlastito udruženje pisaca, KMTG, u koje su ubacili ogromnu količinu novca, skoro sto puta više od onog što dobivaju udruženja poput JAK-a i FISZ-a. KMTG nudi stipendije mladim piscima ako se priključe udruženju i priklone njihovim političkim pogledima i preferencijama, koje uključuju desno usmjerenje i kršćanske konzervativne vrijednosti. Autorima koji pristupe udruženju ponudili su 1000 eura mjesečno, na period od tri godine, a nude i potporu starijim autorima, takozvanu "penziju za pisce". U svakom slučaju, teško je odbiti takvo što. Tako da možemo reći da postoji značajna pomoć od vlade, ali pod određenim uvjetima.”

U Mađarskoj se, u međuvremenu, odnos između poezije i politike donekle promijenio. Iako je 2012. objavljena antologija političke poezije, Édes Hazám (Moja draga domovina), a pjesnici starije generacije, poput Györgyja Petrija, i onih srednje, poput Jánosa Téreyja, Szilráda Borbélyja (ili, ponekad, Istvána Keményja) pisali su i još pišu značajne političke pjesme, poezija Závadine generacije postala je više akademska i enigmatičnija. Svakodnevna im politika nije toliko zanimljiva. “Doduše, najmlađa generacija počela je pisati političke stihove, uglavnom iz perspektive ljevice. Ali i izbjegavanje politike je vrlo politično”, dodaje Závada. “Politička poezija može biti nezahvalna jer je često sloganska ili prekomplicirana za svoju svrhu, a ta je da prenese poruku. Pomak prema objektivnoj poeziji također može biti politička izjava. U posljednjih je deset godina snažna "slam" scena kompenzirala manjak tradicionalne pisane političke poezije, ali pokret je, nažalost, slabio i slabio, a politička poruka ostajala uvijek ista – "slam" pjesnici, izgleda, nisu mogli uspostaviti istinsku kritičku perspektivu, nisu mogli doći do novih i progresivnih ideja kao odgovor na okolnosti koje se ubrzano mijenjaju.”

Závadina pjesma Vakum, čiji prijevod slijedi u nastavku, preuzeta je iz zbirke Mész (Vapno), koja se bavi osobnim pitanjima: pokušajima da se pjesnik nosi sa samoubojstvom majke i činjenicom da su mu – moguće – romantični odnosi problematični upravo zbog te traume iz djetinjstva. Mész kombinira neku vrstu psihoanalitičkog pristupa s nadrealizmom snolikih asocijacija. Mark Baczoni, koji je ovu i još neke Závadine pjesme preveo na engleski, napominje da mész može značiti i vapno i ti odlaziš, a oba su značenja podjednako bitna u kontekstu cijele zbirke.
 

Vakum

Nije tuga to što se mnome širi,
već praznina, baš kao što ni
slijepi ne vide tamu, nego ništa. To
ništa, dakako, ne možemo
zamisliti, a vakuma što ga
shvaćamo kao prazninu zapravo
i nema. Razmisli malo: dugo se
smatralo da Mjesec lebdi
u zrakopraznu prostoru, no
i on ima tanku, rijetku atmosferu. Lakše
atome raznosi solarni vjetar,
ali neki se od težih zadrže
blizu površine. U snu te tražim
u vrevi ulica, ali to je kao da
tragam za znakovima života
u svemiru. Bojim se da si poput
onih civilizacija koje se unište
prije nego što saznamo
da postoje. Ali da se ipak sretnemo,
rekao bih ti o čemu sam razmišljao:
da noć je samo sjena koju naš planet
na nas baca, a sjećanje na tebe
tanka atmosfera – 
tek dovoljna da se u njoj ugušiš.

Péter Závada, preveli Arnold Kovács i Lora Tomaš

(Hvala Lei Kovács na korisnim intervencijama i komentarima.)

– Akkezdet Phiai - Miért most?! –

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –