Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Matko Vladanović • 17.09.2012.

Ranko Munitić : Strip, deveta umjetnost

Zavirimo li u kataloge izdavačkih kuća ili na police knjižnica, pronaći ćemo nemali broj naslova koji se bave književnom teorijom, književnom poviješću, poviješću umjetnosti, teatrologijom, muzikologijom, filozofijom itd. Višestoljetna praksa akademskog proučavanja književnog, likovnog, glazbenog i inog stvaralaštva rezultirala je golemim brojem referentnih naslova kojima se podjednako mogu poslužiti i stručnjaci i zainteresirani amateri.

Generacije studenata humanističkih disciplina odrastale su na prijevodima izdavačkih kuća poput beogradskog Nolita, zagrebačkog Naprijeda ili sarajevskog Veselina Masleše, a prijevodni se rad nastavio i nakon raspada jugoslavenske zajednice, premda u ponešto smanjenom opsegu. Bilo kako bilo, zainteresirani će  istraživač tradicionalne kulturne baštine na raspolaganju imati golem korpus tekstova dešifriranju kojih će moći posvetiti znatan dio svoga života.

No, s umjetnostima nastalima unatrag zadnjih stotinjak godina, situacija nije tako ružičasta. Inicijalna netrpeljivost klasične estetike prema filmu i fotografiji (možda i najbolje utjelovljena u djelima Theodora Adorna) prouzročila je duge godine apsolutnog ignoriranja  akademske kritike. Tek nakon što je Barthes „blagoslovio" akademsko proučavanje „popularnih" proizvoda, u čemu su ga slijedile stotine post-strukturalističkih teoretičara, umjetnostima dvadesetog stoljeća otvorile su se staze prema sveučilišnim katedrama i sustavnim istraživanjima. Pri tome su jedne prošle bolje od drugih.

Na izmaku devetnaestog stoljeća pojavila su se dva medija koja će uvelike oblikovati dvadeseto stoljeće. Jedan od tih medija bio je film, a drugi strip. Proučavanje filma je, kako je to dobro poznato, u Hrvatskoj inaugurirao pokojni Ante Peterlić. Proučavanje stripa još nije inaugurirao nitko. Dugogodišnji Peterlićev rad direktno je odgovoran za pojavu filmološke literature u Hrvatskoj (kako domaće, tako i prijevodne) koja svake godine biva sve opširnija i bogatija. Korpus referentnih tekstova, nove generacije nastavljača Peterlićeva rada i sveučilišna katedra osigurale su filmu mjesto u suvremenom hrvatskom diskursu o kulturi. Time se na određeni način film legitimirao kao važno i referentno mjesto diseminacije cjelokupnoga ljudskog iskustva.

Istodobno, strip - medij koji se pojavio otprilike kad i film, medij koji je u svojim početcima s filmom dijelio industrijsku logiku proizvodnje i retorički ciljao na istu publiku - još čeka na takvu vrstu legitimacije. Premda se u domaćim medijima o stripu govori i piše više nego ikad prije, stručna literatura o stripu na hrvatskom jeziku gotovo da i ne postoji, a osim pokojeg sporadičnog kolegija na akademijama likovnih umjetnosti šira akademska zajednica o stripu ne govori. Iz te je perspektive pojava knjige zagrebačko-beogradskog povjesničara umjetnosti Ranka Munitića "Strip, deveta umjetnost" - u hrvatskoj objavljena četiri godine nakon srpskog izdanja - važan događaj kojemu valja pridati veću pozornost.

Munitić je bio jedan od rijetkih intelektualaca koji su još početkom '70-ih upozoravali na estetske vrijednosti stripa. Većinu svoje karijere Munitić je proveo pišući o filmu, animaciji i stripu te je napisao desetak knjiga koje su se izravno ili neizravno bavile stripom.   Knjiga "Strip - deveta umjetnost" dotjerana je i znatno dopunjena verzija istoimenog uvodnog teksta prvotno objavljenog u tematskom broju časopisa za teoriju i sociologiju kulture Kultura iz 1975. Tekst iz 1975. godine u naslovu je imao znak upitnika čime je ukazivao na vlastiti polemički karakter, tekst iz 2006. briše upitnik iz naslova zbog čega se može zaključiti da je polemika, barem za Munitića, završena i kako je strip uspješno postavljen rame uz rame s ostalim umjetnostima.

Ipak, polemika je daleko od okončanja i moglo bi se reći da pojavom ove knjige tek počinje. Četvrt stoljeća nakon nastanka začetnog teksta, promijenili su se tek njeni protagonisti. Munitić je inicijalno polemizirao s nevidljivom većinom akademaca pokušavajući metodologijom povijesti umjetnosti izgraditi temelje za sveobuhvatniju teoriju stripa. Time je Munitić pokušao legitimirati strip kao jedinstvenu formu umjetnosti, smještenu na tromeđi slikarstva, književnosti i filma.

Paušalno govoreći, može se reći da je Munitićev projekt - barem u teoriji - uspio. Dosljedna argumentacija, eruditsko poznavanje materijala i razvijena estetska teorija (na tragu Ivana Fochta)  primijenjena na strip čine ovaj tekst inicijalnim za uspostavu nove akademske discipline - stripologije. No, detaljnije iščitavanje Munitićevog teksta, vođeno idejama post-strukturalističkih teoretičara, ukazuje na određene manjkavosti Munitićevog pristupa. Suvremena polemika koju pojava Munitićevog teksta inicira ne bavi se više legitimitetom stripa već dovodi u pitanje estetsku valorizaciju i vrijednosnu hijerarhizaciju kakvu Munitić zagovara.

Da bi legitimirao strip kao umjetnost i time, u konačnici, uspostavio novu akademsku disciplinu Munitiću treba izgraditi kanon. U ovom slučaju, riječ je o djelima Winsora McKaya („Mali Nemo u zemlji snova"), Georga Herrimana („Krazy Kat"), Gustavea Verbecka („Naopaki svijet gospođice Lovekins i starca Mufarooa"), Alexa Raymonda, Burnea Hogartha, Andrije Maurovića i još pokojeg autora. Formirajući kanon stripovskih djela, Munitić je najveći naglasak stavio na grafičku komponentu stripa, pa su tako u kanon ušli svi oni stripovi koji su ostvarili vidljiv pomak od plošne, jednostavne grafičke reprezentacije američkoga novinskog stripa s početka dvadesetog stoljeća. Likovno majstorstvo, stvaranje novog vizualnog jezika, pomaci u kompoziciji table i kreiranju optičkih iluzija osnovni su preduvjeti za stvaranje autentičnog svijeta stripa u kojemu je, barem za Munitića, priča organski povezana sa slikom.

U Munitićevoj estetici stripa, likovna komponenta nije samo više ili manje vješto oslikana scenografija ili vjerodostojna iluzija pokreta, nego je to jedinstvena „materijalizacija imanentne stvaralačke nužnosti" - to bolja što više od svog čitatelja zahtijeva aktivno sudjelovanje umjesto pasivne konzumerizacije. Stripovi koji po Munitićevom sudu nisu ostvarili znatan napredak na tom planu, nemaju što tražiti u kanonskom hramu, pa su tako i Hergéov Tintin i Uderzo-Goscinnyjev Asterix praktički klasificirani kao „bezvrijedno smeće" - kao populistička regresija od kozmoloških stremljenja „pravih autora".

Kanonizacija stripa, vođena aristotelijansko-croceovskom estetikom idealnih oblika, ispostavlja se kao problematičan koncept otvoren kritici prema istoj liniji po kojoj se od šezdesetih naovamo kritizirao Zapadni kanon. Uopćeno rečeno, estetika idealnih oblika i njoj pripadajuća vrijednosna hijerarhizacija, nakon iskustva post-moderne i  doprinosa feminističke, post-kolonijalne i marksističke kritike čini se kao promašeni koncept. Teorija stripa izgrađena na klimavim idealističkim nogama identificira Munitića kao pripadnika „stare škole" estetičara čiji su temelji u posljednjih pedeset godina prilično napukli.

Na dramaturškom planu stripovskog diskursa Munitić zagovara „harmoničnu mjeru i dobar ukus". Tipologija stripovskih junaka također slijedi aristotelijanske postavke pa tako - prema Munitiću - junak stripa mora raspolagati „jasno ocrtanim karakterom, motivom djelovanja i sredstvom ili sredstvima dovoljnima za svladavanje najvećeg broja prepreka." Aristotelijanska paradigma još uvijek može obuhvatiti morfologiju klasičnih strip-junaka i njihovih suvremenih inkarnacija no ista je potupno nemoćna opisati kompleksnije likove koji su se u svijetu stripa pojavili u posljednjih četrdesetak godina. Munitić izbjegava detaljniju analizu narativne komponente stripa čime iz kanona izbacuje neka od najvećih djela dvadesetog stoljeća poput Spiegelmanovog Mausa, Oesterheldovog Eternauta, Tezukinog Buddhe i sličnih. Zbog toga će se čitava Munitićeva vrijednosna ljestvica, a zajedno s njom i predložena ontologija stripa, dovesti u pitanje.  

Svi prigovori na Munitićev tekst, a može ih biti mnogo, ovisno već o tome koji se aspekt njegova teksta osporava, služe produbljivanju spoznaje o stripu i njegovom pojmovnom obuhvaćanju te zapravo nemaju veze s kvalitetom ili važnošću samoga teksta. Koliko god manjkav ili nedovršen bio u svom pristupu kompleksnom diskurzivnom polju stripa, Munitićev je tekst jedan od rijetkih pokušaja sustavnog i temeljitog obuhvaćanja jedne od bitnih umjetnosti dvadesetog stoljeća, a pred takvim se pionirskim pothvatima pokoje oko može i zatvoriti.

Suprotno tome, prigovori koji se mogu uputiti samom izdanju nisu nevažni. Hrvatsko izdanje Munitićevog teksta ni malo ne skriva svoju ambiciju da jednoga dana uđe na popis obavezne literature nekog akademskog kolegija. Pri tome, na žalost, ne zadovoljava minimalne uvjete koje bi jedan sveučilišni udžbenik morao zadovoljavati. Table reprezentativnih stripova na koje Munitić u tekstu referira izdvojene su u dijelu nazvanom Kronoanatologija. Idealno - iste bi trebale poslužiti kao ilustracija Munitićevih tvrdnji i pregled najznačajnijih djela u protkelih stotinjak godina.

Ironično, popratni sadržaj teksta koji cjelokupnu estetsku valorizaciju stripa zasniva na njegovoj likovnoj komponenti izrazito je manjkav. Sve su reprodukcije crno-bijele i niske rezolucije. Niska rezolucija onemogućava detaljno proučavanje tabli realističkih majstora poput Hala Fostera, a crno-bijeli otisak predstavlja apsurd u slučaju stripova francuske novovalne škole čija je glavna karakteristika psihodelična upotreba boja (francuske novovalne autore poput Jean-Clauda Foresta, Guyja Peellaerta, Philippea Druilleta i Philippea Cazea sam Munitić ističe kao najzanimljivije i najvrjednije autore šezdesetih godina dvadesetog stoljeća).

Nadalje, samoj knjizi nedostaje potpuna bibliografija, kako samih stripova tako i referentnih stručnih tekstova koja bi budućim istraživačima olakšala snalaženje u uglavnom nepreglednom korpusu inozemne i domaće teorije. Par uredničkih aljkavosti poput pogrešnog indeksiranja teksta i popratne slike, upotpunjava dojam o nemaru prilikom rada na ovom izdanju - što više nego išta drugo podriva sve Munitićeve napore. Da su izdavači Jansonove Povijesti umjetnosti na taj način pristupali tekstu i opremi knjige, sumnjam da bi se tu knjigu ozbiljno shvaćalo.

Bilo kako bilo Strip, deveta umjetnost Ranka Munitića predstavlja značajan doprinos hrvatskoj kulturi. Riječ je o polemičkom tekstu koji će poslužiti kao referentni tekst svim nadolazećim istraživačima stripa i kojeg će svi oni u donekle iznova ispisivati. Bilo dopunjujući ga, bilo dekonstruirajući ga. U svakom slučaju, riječ je o tekstu kojeg povjesničari umjetnosti, teoretičari kulture, a i pokoji zainteresirani promatrač nikako neće moći zaobići.  


Ranko Munitić: "Strip, deveta umjetnost"

Udruga za popularizaciju hrvatskog stripa ART 9, 2010.


( Tekst je prvotno objavljen u emisiji "Bibliovizor" Trećeg programa Hrvatskog radija )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

Kritika • 17.02.2020.

Amos Oz : Fima

– Pretraži sve članke –