Sređujem penzije po garažama

Ratni vojni invalidi cijenjeni su članovi našeg društva. Ako je tko dao ruku ili nogu za domovinu, sa zahvalnošću mu se uklanjaju s puta, puštaju ga preko reda u banci i općini, u gostionici će se uvijek za stolom naći mjesto za njega, a u političkim raspravama njegovo se mišljenje osobito uvažava. Tjelesno ili duševno oštećenje koje je taj otrpio u borbi za sretnije sutra nas i naše djece ni za koga od nas nije mala stvar.

Ipak, u ovoj kategoriji građana nisu svi jednaki. Od svih ratnih vojnih invalida najviše se ustvari poštuju oni kojima nije ništa. Lukavstvo kojim je savršeno zdrav muškarac uspio nagovoriti državni aparat da mu do kraja njegova života svakog prvog u mjesecu uplati pet ili sedam tisuća kuna izaziva nepodijeljeno oduševljenje našeg svijeta. Kada netko okrade državu, mi smo uistinu prije zavidni nego ogorčeni, lupeška se snalažljivost, naposljetku, uzvisuje u brojnim našim pučkim pripovijestima. Ero s onoga svijeta, da je živ, danas bi vjerojatno bio ili brand manager ili lažni ratni vojni invalid.

Ovih se dana digla silna buka oko ovih ljudi, nakon što je policija pohvatala mrežu liječnika koja je prodavala lažna uvjerenja o invalidnosti. Javnost se otvoreno naslađuje njihovu padu i traži nove akcije, hapšenja i revizije mirovina, ali ja ne mislim da je to motivirano istinskim osjećajem za pravednost. U osjećaj za pravednost u našeg naroda nikad nisam imao mnogo vjere. Na stvari je prije ljubomora na one koji su stekli kruh bez motike, što je veliki, sveti cilj svakog hrvatskog čovjeka i građana. Nije nama toliko žao gubitka u državnom proračunu, koliko nas ždere da mi zimi po mraku ustajemo i odlazimo na posao, dok lažni invalidi spavaju do podne i ne zarađuju manje od nas. To je ono što nas ubija u pojam. Ðubrad su uspjela u životu.

Svatko od nas zna za barem dvojicu koji su lažni invalidi. Ipak, ni ja ni vi nećemo prstom pomaknuti da se njima oduzme nezaslužena povlastica. Ne želimo upropaštavati tuđe sudbine, nismo mi takvi ljudi. Gledamo svoja posla. Zašto bismo, uostalom, državi činili usluge? Kad je država nama učinila uslugu? Naljuti nas, istina, gdjekad neka propalica što je osigurala svoju budućnost podmitivši liječnika, jer su takvi vrlo često bezobrazne osobe koje se razmeću izmišljenom invalidnošću. Obično se tada sjetimo kako mi, od poreza koji poslušno plaćamo, uzdržavamo te mamlaze koji nam seru po glavama, ali od poreza se zapravo financiraju i budalastije stvari. Pa recite i sami, ako u državnoj blagajni ima para za plaću ministra turizma koji ne govori nijedan strani jezik, zar nije glupo bjesniti zbog nečije lažne invalidnosti?

Pustit ćemo tu jadnu živinu na miru, jer smo navikli smo na laž. Ona je svuda oko nas, u samim osnovama našeg svijeta i nije to uistinu nešto zbog čega bih se uznemirio. Recimo, jedan, za kojega znam da je mitom stekao invalidsku penziju, u kafiću gdje pijem kavu gdjekad od stola do stola nudi krivotvorene Armanijeve majice. To mi je tako prirodno. Lijepo i skladno. Kad mu je već invalidnost lažna, ne bi valjalo ni da je Armani autentičan. Kad njega vidim, uhvati me čak i nekakva čudna veselost da živim u falsificiranom svemiru u kojemu ništa nije ono za što se predstavlja. Zar to nije uzbudljiva slika?

Život je zabavan ovdje. Možda vi ne dijelite moje mišljenje, možda ste umorni od pretvaranja i ponekad poželite živjeti u nekoj sjevernjačkoj, istinoljubivoj protestantskoj kulturi gdje vladaju red, rad i stega i potpuno je nezamislivo varati liječničke komisije, ali meni je baš prirastao srcu naš mediteranski i katolički mentalitet u kojemu svi nešto muljaju i lažu čim zinu i sami se sebi smiju kako su pokvareni i nepouzdani. Treba, naravno, imati živaca za to, kada vam vodoinstalater kaže da će nešto završiti do preksutra, a vi znate da će te biti sretni ako bude gotovo do druge subote. Nije uvijek lako, ali ja se opet ne bih odrekao toga opuštenog, neobaveznog svijeta. Lažni ratni vojni invalidi prirodno pripadaju tome okolišu. Umjesto da ih proganjamo, trebali bismo ih ustvari zaštititi. Oni su rijetka, autohtona vrsta, kao neke močvarice u Kopačkom ritu.

I gotovo mi bude žao da je policija razjurila mrežu liječnika koja im je prodavala uvjerenja. Volio bih da im nekako mogu pomoći. A zapravo bih i mogao. Nisam vam nikad pričao o tome, ali i ja zainteresiranima gdješto sređujem invalidnost. Ako biste u penziju, a još nemate ni staž ni godine, ja vam to u garaži mogu napraviti za nekoliko minuta. Baš mi je prije neki dan došao jedan iz splitskog javnog poduzeća kojemu iz razumljivih razloga neću spominjati ime. Ne znam tko ga je uputio na mene, valjda su mu u kafiću dali moj broj.

"Rekli su mi da uzimate tisuću eura", reče on oprezno.

"Zapravo je tisuću i dvjesto, ali nećemo cjepidlačiti", kažem mu ja uzimajući omotnicu i pokazujući da se smjesti na stolac bez naslona nasred garaže.

On sjedne, a ja mu dodam ručnik presavijen načetvero.

"Šta je ovo?" upita čovjek.

"Zagrizite", objasnim mu. "I samo se opustite, neće dugo trajati."

On zagrize nespokojno gledajući preda se, a ja uzmem lopatu uz zid garaže. Lagano zamahujući ciljam njegova leđa.

"Ispravite se malo", zamolim ga.

On se ispravi.

"Šezdeset posto invalidnosti ste rekli?"

"Mmmm", zamumlja on s ručnikom u ustima potvrdno klimajući. Vidim da se malo i oznojio.

"Neće vas smetati ako bude koji postotak više. Bude li sreće, mogli biste ostati nepokrentni od pojasa naniže", kažem ja, a tip, trenutak prije nego ću ga odvaliti lopatom po kralješnici, uplašeno ustane i, sav u goloj vodi, promuca...

"Nemojte se ljutiti, ja se predomislio."

"Nema problema, događa se", utješim ga.

On ode, a ja naslonjen na lopatu smiješeći se gledam za njim, srca ispunjena dragošću. Nećete baš svugdje na svijetu vidjeti takvu smiješnu ambiciju da čovjek želi biti invalid. Bože, kako volim Hrvatsku. Nizašta ne bih mijenjao ovu apsurdnu zemlju.

I zato me nije osobito uzrujala vijest o hapšenju liječnika koji su pomagali lažnim invalidima. U čitavoj ovoj policijskoj priči mene je ozbiljno razbjesnila samo jedna stara priča, tu i tamo još se spomene u novinama, premda je od nje prošlo dvanaest godina. Jedne tople ljetne večeri 1996. pred jednom splitskom diskotekom ubijen je Milenko Ðekić. Jedva punoljetnog, gotovo dječaka, kojemu je jedina krivica bila da je Srbin, metkom je u zatiljak, dok je nesretnik ležao na tlu, zvjerski ubio tadašnji vojni policajac Vinko Budiša.

Slučaj je kasnije postao jedna od ružnijih pravosudnih sramota ove države. Proces se otezao, u arhivama su se neobjašnjivo gubili dokazi, a suci su bili neobično blagonakloni prema ubojici i naposljetku mu odrezali zatvorsku kaznu od četiri godine i jedanaest mjeseci. No, čak je i tu smiješnu kaznu počinitelj umorstva htio izbjeći i na sud je donio uvjerenje liječnika, psihijatra Borana Uglešića, kako pati od depresije, plačljiv je i razdražljiv i kao takav je nespreman za kaznionicu.

Rečeni Uglešić jedan je od liječnika koji su uhapšeni prije neki dan zbog prodavanja lažnih dijagnoza i danas nam je očitije kakva je praksa vladala u njegovoj ordinaciji. Za koju tisuću eura on bi bez kajanja napisao bilo što. Da je trebalo, on bi Vinku Budiši dao potvrdu i da je ovaj u sedmom mjesecu trudnoće. Za sve koje je bez osnova poslao u invalidsku mirovinu, rekao sam već, nije me mnogo briga, ali zbog ubojstva devetnaestogodišnjeg Milenka Ðekića volio bih da se hrvatska država doktoru Boranu Uglešiću, kako se to pravnim rječnikom kaže, najebe majke.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )