W. G. Sebald : Saturnovi prstenovi
W.G. Sebald (1944.-2001.) je imao dobro oko za cvijeće. U "Saturnovim prstenovima" malo mu toga od flore promiče. Tulipani, ruže, ljubice, šeboji, zvjezdani, čitave blijedoljubičaste i tamnocrvene livade "prebogatog cvata", mimoze, sljezovi, orhideje, jorgovani, jagorčine, bromelije, kukurijeci, anemone...
Možda nitko osim A.S. Byatt u "Zaposjedanju: romansi" nije posljednjih desetljeća popisao toliko cvijeća i bilja ("a bijaše ondje i sva sila ljetnog cvijeća" kaže Byattica, pa nastavlja: plavi različci, skrletni makovi, zlatni ledinjaci, koprena od čestoslavice, žute zijevalice, lanilist, blijede kapucinke, ljubičaste maćuhice, skrletni bedrinac, divlja mrkva, crvena pustikara, kozja krv, itd., itd.).
Neobično je pronaći u suvremenoj literature takve cvjetne nizove. Floralni romantizam nije baš uobičajen u posljednih sto i kusur godina. Uostalom, tko uopće danas poznaje toliko cvijeća? Poznaju li ga Sebald i Byatt, ili su nabrajali uz pomoć priručnika? Postoji li uopće tako nešto poput "bromelije" ili "pustikare"?
Kod A.S. Byatt cvijeće predstavlja djelić njenog autorskog genoma postmodernog romantizma. Kod Sebalda također postoji jak utjecaj romantizma u opisima njegovih pješačkih tura kroz istočnoengleske krajolike. Pješačeći Norfolkom i Suffolkom, njegovom unutrašnjošću, malim nepoznatim gradovima i dugom morskom obalom, pisac poput pčelice leti s cvijeta na cvijet, da se izrazimo u istom floralnom ključu.
Zajedno s njim luta i njegova spisateljska percepcija. Dapače, Sebalda tu krasi genijalni nedostatak duže koncentracije. S jedne priče odluta na drugu priču, iz sadašnjosti u povijest i onda u istom koraku nazad. Dok pješači istočnoanglijskim grofovijama Sebaldov tekst leti svijetom i poviješću, nošen iznenadnim asocijacijama i neočekivanim digresijama: od kineske carice do engleskog modelara čiji je životni projekt maketa hrama u Jeruzalemu; od izbjeglog francuskog vikonta koji je u Engleskoj odbio ljubavnu sreću priznavši da je tamo na kontinentu oženjen, do opsežnih pripovijesti o izlova sleđa u Sjevernom moru, te uzgoja dudovog svilca u Evropi.
Hodajući Lowestofom Sebald se tako najednom prisjeti i svog pokojnog susjeda, stanovitog suca Fredericka Farrara, vlasnika najljepšeg vrta u njihovom zajedničkom susjedstvu i posvećenog uzgajivača rijetkih ruža i ljubica. Dodajući značajno: "Nepotrebno je dodati da je bio posebno naklonjen i perunikama".
I kad se već čitatelj zapita kakve veze s tekstom ima ova bizarna, gotovo dementa digresija s jednim gerijatrijskim uzgajivačem cvijeća (čije su se sestre, usput rečeno, zvale Violet, Iris i Rose), Sebald mirno nastavlja: "U tom je vrtu Frederick Farrar dočekao i svoj kraj, jednog prelijepog dana u svibnju kada mu je tijekom jutarnjeg obilaska nekako pošlo za rukom da upaljačem koji je stalno nosio u džepu potpali vlastiti kućni ogrtač." Tu je i jedan cvjetni detalj. Pomoćni vrtlar pronašao je Farrara "u svježini polusjene gdje se majušna Viola Labradorica, gotovo crnih listova, raširila u pravu koloniju."
W.G. Sebald je počeo pisati kasno, u četrdesetima. Premda je od sredine šezdesetih živio u Engleskoj pisao je isključivo na njemačkom. Svojim romanima predstavio je novu literarnu formu: mješavinu romana, memoara, putnog dnevnika, i amaterskih i arhivskih fotografija kao ilustracija teksta. W.G. Sebald stradao je 2001. u prometnoj nesreći u Norwichu. Tajnik švedske Akademije nedavno je izjavio da je Sebald bio u najužem izboru kandidata za Nobela. "Saturnovi prstenovi" (1995.) uz "Emigrante" i "Austerlitz" njegov je treći prijevod na hrvatski.
Kada ne pješači i ne promatra cvijeće Sebald jednako pasionirano čita i proučava arhivske tekstove i antikvarijatska izdanja. U restoran-kavani hotela Crown u Southwoldu za oko će mu zapeti članak iz vikend-izdanja Independeta. Prva je polovica devedesetih a u bivšoj Jugoslaviji bijesni nekoliko međunacionalnih ratova. Sebald na trenutak zaboravlja pitomi i cvjetni krajolik Suffolka i čita o akcijama etničkog čišćenja što su ih prije pedeset godina "u Bosni proveli Hrvati u dogovoru s Nijemcima i Austrijancima".
Uz članak je i fotografija dvojice ustaša koji "u najboljem raspoloženju" i "junačkim pozama", "Srbinu imenom Branko Jungić pilom sijeku glavu". "Mjesto tog postupka" nastavlja Sebald "bio je logor Jasenovac na Savi, u kojemu je sedamsto tisuća muškaraca, žena i djece usmrćeno metodama od kojih se čak i stručnjacima iz Velikog njemačkog rajha... dizala kosa na glavi."
Sebald očito nije provjerio brojku objavljenu u Independentu. Da je istražio podatke o približnom broju ubijenih i umrlih u najvećim nacističkim logorima smrti i koncentracijskim logorima (Auschwitz - 1.1 milijun; Treblinka - 850.000; Sobibor - 200.000; Majdanek - 79.000; Buchenwald - 57.000; Bergen-Belsen - 100.000; Dachau - 32.000...) možda bi uvidio da je brojka od 700.000 neobično visoka za ustaški genocid maljem i nožem.
Auschwitz, Treblinka ili Sobibor su bile tvornice smrti, prema samom Hitleru - vrlo "humane" tvornice smrti. Jasenovac je bio koljački obrt jednog predindustrijskog fašizma. Previd brojčanog nesrazmjera po kojem je Jasenovac "produktivniji" i od nekih najvećih nacističkih pogona smrti velika je greška za tekst koji posebnu pažnju posvećuje povijesnim pričama i povijesnim podacima.
No Sebaldova neopreznost i neupućenost u balkansko licitiranje žrtvama ne ruši vjerodostojnost teksta. Barem ne trajno. "Saturnovi prstenovi" su, uvjetno rečeno, putopis o jednom pitomom i mirnom kraju. Naglasak je na "uvjetno rečeno". U toj zagradi krije se i originalnost i snaga i uzbudljivost i nemir Sebaldova teksta.
W. G. Sebald: "Saturnovi prstenovi"
Preveo Andy Jelčić
Izdavač: Vuković & Runjić
( Tekst se ekskluzivno objavljuje na MV Info zahvaljujući potpori udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )