Ostavljam dvojaku mogućnost literarne kategorizacije djela, osobno bih bio skloniji govoriti o zbirci kratkih priča. Potreba da zbirka kratkih priča ipak bude roman pritom vjerojatno proizlazi iz marketinških pobuda, mada praksa potvrđuje da i postmodernističke zbirke kratkih priča, čak i na postjugoslavenskom prostoru, mogu postići kanonski status.

Tankoćutniji čitatelj oprostit će autoričino stilističko vrludanje svojstveno nekako više tipu postmodernističkog eklekticizma, a manje stvarnoj tekstualnoj potrebi. Može li književnost oblikovati izgubljenog čovjeka čitatelji će već sami procijeniti izležavajući se negdje na nekoj pješčanoj plaži ili skapavajući na užarenom asfaltu.

Odgovornost, koju zagovara Tarkovski, ne poznaje perspektiva moderne estetike u kojoj se ona najčešće trojako shvaća: kao odgovornost prema originalnosti i osobnoj metodi, kao odgovornost prema slobodnom stvaranju i kao odgovornost prema društveno-političkom idealu.

Tematika nesigurnog sjećanja, neobično običnih susreta čije nam značenje uporno izmiče, povezivanje autobiografije i književnosti, problematiziranje odnosa teksta i stvarnosti, uvođenje fantastike u inače realistički intonirane događaje – sve je to prisutno u ovoj knjizi, uokvireno dosljednom upotrebom pripovijedanja u prvom licu jednine. A posljedice takvog pripovijedanja stvaraju postmodernističku...

Bilo bi potpuno besmisleno kvalitativnom gradacijom uspoređivati 'Sarajevski Marlboro' i 'Trojicu za Kartal', to nisu iste knjige niti je njihov nastanak vezan uz isti neposredni kontekst. Osim toga, problem je kritičke recepcije Jergovićeva stvaralaštva nerijetko primarno neknjiževne prirode. Često put ocjene proizlaze iz nazovi-analize njegove ličnosti, a za posljedicu imamo ili panegirike ili unižavanje.