Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Kristina Olujić • 21.01.2016.

Željko Špoljar : Štakorbar

Željko Špoljar: Štakorbar

Književna groupie Svirac Pavle
Štakorbar Špoljar Željko

Književnik i novinar Željko Špoljar (1975.) osebujna je pojava na domaćoj sceni. Čitav njegov književni put obilježen je dvostrukošću u shvaćanju književnosti. Ozbiljno i neozbiljno, odnosno, pomalo ozbiljno čak i onda kada je prividno neozbiljno, to bi bila pronađena formula njegovog književnog opstanka. Potpuno svjestan da je, u usporedbi s njim, više čitatelja čulo za njegovu Književnu groupie u svakom se trenutku može sakriti iza Pavla Svirca i njegovih ozbiljno-neozbiljnih kolumni (ukoričenih u dva navrata pod naslovima "Književna groupie" i "Strovaljivanje") i pod pseudonimom kritizirati loše ili nikakve kulturne politike, odsudstvo kriterija pri objavljivanju knjiga ili dodjeli nagrada, nečitanje, osjetljiv ego nekih autora i međusobne odnose ljudi u lancu književne produkcije, trač koji je zamijenio polemiku, ulogu medija u stvaranju književnih "zvijezda" i drugo.

Humor i satira vjerojatno su jedini preostali način da se ne propusti ukazati na neke stvari, umjesto dugog i ozbiljnog dociranja ili iscrpljujuće borbe s vjetrenjačama, a za takvim je pristupom prije par godina posegnuo i jedan mnogo poznatiji autor, Pavao Pavličić u svojem duhovitom i sadržajnom tekstu "Prijedlog za ukinuće hrvatske književnosti" koji bi vrijedilo neprestano ponovno objavljivati jer svježih povoda nikada ne manjka.

Kao da zna da je teško novinarski istražiti neumjetničke razloge dodjele književnih nagrada, podebljati brojku od 15,8% učlanjenih u knjižnice (podaci iz Nacionalne strategije za poticanje čitanja) ili sudjelovati na nekoj ambicioznoj tribini o nestajanju čitanja kao aktivnosti, Špoljar se vješto prilagođava duhu vremena i pronalazi nove načine pridobivanja čitatelja. Tada sjeda na svoj bicikl i u vožnji prodaje čitavu nakladu "Književne groupie", s Kristijanom Vujičićem piše pod pokroviteljstvom turističke zajednice i Generalturista (knjiga "Welcome to Croatia"), odlazi jedno ljeto na jarunsku nudističku plažu gdje uhodi ljude koji čitaju hrvatske autore i o tome piše kolumne. Tako koristi već oprobanu zavodljivost književne groupie kako bi većini koja traži isljučivo humor i parodiju "podvalio" i nekog ozbiljnijeg autora koji oskudijeva čitateljstvom. Kao što čitateljstvom oskudijeva i sam autor kojeg je istisnuo Pavle Svirac.

Špoljarevo drugo, ozbiljno shvaćanje književnosti izbija u prvi plan kada uzme predah od pisanja zabavnih kolumni za Nacional ili Arteist. Pisanja tada prestaje biti u funkciji pukog preživljavanja i prilagođavanja tmurnim datostima nečitanja i srozavanja kriterija. A takav Željko Špoljar dobitnik je i nekoliko književnih nagrada, što god on sam mislio o sustavu nagrađivanja i samom sebi u sklopu njega. Za spomenutu knjigu "Welcome to Croatia" dobio je nagradu Kiklop, finalist je nagrade "Ranko Marinković" za kratku priču Večernjeg lista i pobjednik natječaja Matice Hrvatske Osijek za roman "Gumeni galeb".

Kulminaciju njegove druge vizije pisanja, kojom je danas teže doprijeti do javnosti, predstavlja njegov posljednji roman "Štakorbar" za koji je dobio nagradu "Drago Gervais" za 2013. godinu u kategoriji za neobjavljeno književno djelo (objavljen je kasnije, u prosincu 2014.).

U jednoj svojoj kolumni naslovljenoj  "Pohvala odustajanju od pisanja" Špoljar je tematizirao smisao pisanja u vjerojatno nikad manje zahvalnom vremenu za taj poziv. Pa ako tekst umjetničkim čini ono po čemu se on razlikuje od novinarskih i drugih formi onda je autor romanom "Štakorbar" upravo to postigao. Prevladava dojam da su teme istražene na način koji je svojstven samo književnosti. U toj prozi nema ni traga suvišnoj analitičnosti koja guši tekst. Nema direktnog nizanja pitanja o smislu pisanja u bremenitoj današnjici, a opet, implicitno je jasno da je to važna tema romana. (Pseudo)intelektualne rasprave Špoljar ostavlja za manifestacije, strategije i projekte kojima se pokušava stvoriti "kultura čitanja". On se okreće književnosti. Uvodi lik moćnice iz svijeta izdavaštva koja raspolaže sudbinama pisaca-očajnika koji strepe u iščekivanju njezine odluke. Na jednom mjestu u romanu ta poduzetnica izjavljuje naizgled sućutno da je šteta svih tih "bisera književnosti" koji nikad neće biti objavljeni i da ne bi bilo loše da takvi autori svoje rukopise jednostavno uvežu i podjele rodbini i prijateljima. Time je sve rečeno.

Stil ne privlači pažnu na sebe i u potpunosti je u funkciji sadržaja i likova, poput bjeline koja služi samo kao podloga. Dojam koji ostaje nakon čitanja romana je da je izbor takvog stila najbolji ako ne i jedini moguć za ovakvu tematiku.

Književna groupie 2 Svirac Pavle

Roman započinje putovanjem za koje se na početku ne zna hoće li biti izvedivo. Pripovjedač u prvoj rečenici spominje vlastitu zabrinutost zbog neimanja putovnice. U Italiju treba doći jer tamo mu je skončao otac, u skladu s načinom na koji je i živio, on, koji je odgovornost odraslog života podredio hedonizmu dobre kapljice. Odlazi u pratnji majke koja bi bila razočarana da se putovanje izjalovilo. Razočaranost je emocija koja s njezine strane  obilježava njihov odnos tijekom čitave radnje. Čitatelj  dobiva postepeni, iznijansirani uvid u neuspjele pokušaje komunikacije između sina koji se za odraslu dob pretjerano oslanja na majku i žene kojoj to ne smeta. Njegova podređenost u romanu je najbolje izražena majčinim "Prehladit ćeš bubrege, opet ću te ja morati njegovati" koje se vraća poput refrena i kojim ona svako toliko udara na njegovu (ne)izgrađenost.

Zahvaljujući takvim dobro usmjerenim intervencijama, čitatelj ima sve što mu je potrebno da se i sam uključi u život teksta, i to tako da stvara vlastite predodžbe. One nisu onemogućene silovitim prodorom psihološkog i psihoanalitičkog koje je u "Štakorbaru" prisutno samo u tragovima, pri čemu se stvara dojam maglovite psihologičnosti. I druge su relacije među likovima u romanu ostvarene na način koji stimulira čitateljevu moć imaginacije, bilo da je riječ o odnosu oca i sina ili protagonista i njegove odabranice koja s njim djeli i želju da stane pod zlatnu kupolu književnosti. To ih čini konkurentima i unosi novu dinamiku u njihov odnos.

Da bi skicirao antijunaka koji se boji života, Špoljar uspješno koristi karikaturu kao sredstvo. Jedna od scena u kojima je to vidljivo je kada zove ženu u koju je zaljubljen i govori joj da se boji jer je vještica na krovu. Odgovor koji ona daje u potpunosti proizlazi iz logike njezinog lika: "Skini ju s krova metlom". Prisutni su neki mehanizmi funkcioniranja ljudske psihe koji stvaraju dojam realističnosti i s kojima se čitatelj može identificirati. Nešto što za glavnog lika ima simboličku važnost nerijetko se vraća u prerađenom obliku u snu, polusnu ili stvarnosti koja je prožeta oniričkim, zbog čega je protagonist zaglavljen u permanentnom stanju slabe pobuđenosti.

S druge strane, jedna neuspjela epizoda u romanu je ona u kojoj se opisuje smrt lika koji se ugušio sendvičem od tune. Takav odabir smrti lišen je umjetničkog i logičkog opravdavnja i govori ponešto o sredstvima za kakvima se ne bi trebalo posezati u svrhu ugađanja niskim impulsima čitatelja.

Obiteljski problemi izrazito su osobne teme, stoga je vrlo lako žrtvovati književnost nekoj vrsti autopsihoterapeutskog iscjeljivanja. Novo vrijeme zahtjeva nove pokušaje umjetničke obrade obiteljskih tema, a autobiografski uvjetovano pisanje nešto je od čega ne bi trebalo zazirati a priori. Za književnost prestaje biti važno je li se nešto dogodilo samo ako elementi preuzeti iz stvarnosti funkcioniraju na terenu umjetničke proze. "Štakorbar" ne odaje dojam autobiografije ništa više nego bilo koji drugi roman pisan u prvom licu te je u tom smislu uspio. Mjesto i prostor usklađeni su s likovima, lelujavim, promašenim egzistencijama koje, kao junaci Dostojevskog iz ruskih krčmi, izlaze iz štakorbarova, ilegalnih kafića otvaranih u podrumima ili stražnjim prostorijama obiteljskih kuća po predgrađima i koji predstavljaju fakat iz hrvatske (post)ratne stvarnosti.

Unatoč elementima koji skiciraju depresiju koja je u Hrvatskoj praktički spojila produženi oporavak od rata s recesijom, ovaj bi roman mogao biti smješten i u neki drugi lokalitet. Ipak, likovi koji odaju dojam odsutnih s ovog svijeta, moraju se nositi s dvostrukim bremenom: onim društvenim jer su imali nesreću da djetinjstvo ili mladost prožive u nepovoljnim početnim uvjetima nastanka jedne države i osobnim jer svaka je nesretna obitelj nesretna na svoj način.

Autor je obogatio roman književnim referencama ali to nije činio planski, kako bi postigao efekt vlastite načitanosti, nego zato što razmišlja (i) kroz književne asocijacije. Pritajenost stila predstavlja određenu inovaciju u ovom romanu. Stil ne privlači pažnu na sebe i u potpunosti je u funkciji sadržaja i likova, poput bjeline koja služi samo kao podloga. Dojam koji ostaje nakon čitanja romana je da je izbor takvog stila najbolji ako ne i jedini moguć za ovakvu tematiku. Takvo nešto bilo bi usporedivo s onim što je na polju režije Hanekeov film "Ljubav".

Tanka je granica između previranja glavnog lika u romanu, njegove želje da se književni pokušaji ne obrnu u promašaje i izvanknjiževne potrage za pripovjedačkim glasom samog autora koji je za postupak izabrao pisanje u prvom licu. Srećom, stvarnosni se autor othrvao naletu nesamopouzdanja i proradio vlastitu samokritičnost preko književnog lika koji pali stranice vlastitog romana. Zahvaljujući tome što si je na taj način dao oduška, ostavio je književnosti i čitateljima vrijedno djelo koje plijeni kratkoćom koja je u skladu s minimalističkom zaokruženošću i nepretencioznošću napisanog.

U "Štakorbaru" je sve nekako nenametljivo, osjeća se nehajni trud oko "kuće romana", naznačene su neke važne teme i egzistencijalističke nijanse svojstvene današnjem vremenu i čovjeku. Za razliku od romana "Ravnodušni ljudi" Alberta Moravie u kojem protagonisti neprestano sami sebe nazivaju ravnodušnima što ih čini neuvjerljivima, u "Štakorbaru" se jednostavno osjećaju ravnodušnost, dosada, nihilizam i odsudstvo vitalnosti kod likova.

Književnost je u ovom stadiju u potpunosti otvorena za sve mogućnosti i lišena zahtjeva dosadašnjih poetika. To ju čini čarobnim brijegom na koji se istodobno i teže i lakše uspentrati. U idealnom obliku, pisati danas znači imati osjećaj za mjeru, baštiniti od svega po malo i svakako ne odustajati, unatoč poražavajućoj statistici o nečitanju koja vabi iz stvarnosti i karikaturalnim pseudonimima koji ispunjavaju zabavljačku svrhu.

Špoljar je napravio bitan korak u tom smjeru.

Željko Špoljar

Štakorbar

  • Gradska knjižnica Rijeka 12/2014.
  • 116 str., tvrdi uvez
  • ISBN 9789539726797
  • Cijena 80.00 kn

Roman uvodi inovaciju u Künstlerroman, žanr karakterističan za hrvatski moderni roman, rekontekstualizira i resemantizira klasične motive putovanja, pripadnosti, očinstva i njihov odnos prema subjektivnosti i zajednici, postavlja pitanje o društvenom položaju književnosti, te istražuje kako književnost može postavljati političke probleme.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –