Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 01.08.2014.

David Harvey : Kratka povijest neoliberalizma
Održava se
01.01.1901.

U temelju neoliberalnog diskursa uvijek je bio primjetan seksizam. Glas ljevice je ženski glas; glas neoliberalizma je muški glas. A muški glas je dakako glas racija. Ljevičarski ideali su divna stvar: ekologija, socijalna jednakost i solidarnost su nešto čemu bi svi trebali težiti, prema čemu bi svi trebali imati poštovanje, ali, budimo realni – razmišljajmo kao muškarci, a ne kao žene: Glavom, a ne srcem! A racionalno jest da neoliberalizam "nema alternative", da "tržište rješava sve probleme", da nam trebaju "strukturalne promjene", da se moramo "otvoriti investicijama", stvoriti "jeftiniju državu", "biti konkurentni", ukinuti stečena prava. Jednom riječju, da nam treba biti lošije da nam bude bolje.

Kako to da unutar jednog "muškog", racionalističkog diskursa postoji vjerska isključivost ("nema alternative", "tržište rješava sve probleme")? Taj "tržišni fundamentalizam" bliži je "teologiji nego ekonomskoj stvarnosti" (Hobsbawm). I još gore, gdje je tu logika da trebamo biti siromašniji i obespravljeniji kako bi mogli napredovati prema svijetloj budućnosti? Mora se priznati, ni utopistički snovi ljevice ne zvuče toliko iracionalno, toliko "ženski". Čini se, nije baš sve tako racionalno u neoliberalnom diskursu. Ali, bogme nije sve niti posve iracionalno.  
Jasno je tko bi u toj neoliberalnoj mantri da nam treba gore da bi bilo bolje morao nastradati. Stezanje remena odnosi se na nižu i nižu srednju klasu. Tko u tom slučaju predstavlja društvo? Očito samo viša srednja i viša klasa. To je ujedno i glavna teza David Harveya i njegove „Kratke povijesti neoliberalizma“. Iza cijele diskursne fame oko neoliberalizma ne krije se ništa drugo nego obična „ujdurma“ – restauracija elita i redistribucija društvenog bogatstva od nižih klasa prema višima.

Britanski marksist svoju je "Kratku povijest" pisao prije deset godina, dakle nekoliko godina prije početka velike financijske krize (koju i najavljuje na nekoliko mjesta u tekstu). Od 2008. godine svatko ima svoje loše mišljenje o neoliberalizmu. Često i sami neoliberali, oni koji na razini vlada provode "strukturalne reforme", imaju sasvim loše mišljenje o neoliberalizmu. U kritičare neoliberalizma pretvorili su se i njegovi dojučerašnji entuzijasti Jeffrey Sachs, Joseph Stiglitz i Paul Krugman te aktivni sudionici poput Georga Sorosa. No, još do nedavno stvari nisu bile tako očite, a niti tako jednostavne.

Kao što Harvey ističe, fenomen neoliberalizma prostire se od Reaganove Amerike i Thatcheričine Velike Britanije do Dengove Kine i Pinochetova Čilea, s bezbroj inačica unutar tog spektra, a koji uključuju i Meksiko osamdesetih, Rusiju devedesetih, pa čak i suvremenu Švedsku. Riječ je dakle o doktrini koju obilježavaju mnoga proturječja, i to na nekoliko razina.

Kao prvo, iako se neoliberalna doktrina veže uz liberalne ideale individualnih sloboda, neoliberalne vlade izrazito su konzervativne, pa i otvoreno autokratske, a sloboda pojedinca prvenstveno se odnosi na "slobodu poduzeća i korporacija (koje se legalno smatraju osobama) da djeluju unutar institucionalnog okvira slobodnih tržišta i slobodne trgovine", i upravo je to ono što se smatra "fundamentalnim dobrom".

Drugo, "iako postoje neki društveni ciljevi, poput političke stabilnosti ili poštovanja zakona i ravnomjernosti njegove primjene, koje je moguće plauzibilno prikazati kao 'klasno neutralne', postoje i oni drugi, očigledno pristrani. Pristranost prvenstveno proizlazi iz tretiranja radne snage i okoliša kao puke robe. U slučaju sukoba, tipična neoliberalna država u pravilu će zauzeti stranu povoljne poduzetničke klime nasuprot kolektivnim pravima (i kvaliteti života) radništva ili mogućnostima okoliša za regeneraciju. Drugi moment u kojem se pristranost manifestira jest činjenica da će u slučaju eventualnih konflikata neoliberalne države tipično favorizirati očuvanje i cjelovitost financijskog sustava i solventnost financijskih institucija nad dobrobiti stanovništva ili potrebe za očuvanjem okoliša“ (sve to Harvey piše nekoliko godina prije no što će američka vlada spašavati financijske kompanije „prevelike da bi ih se moglo pustiti da propadnu").

Treće, ove sistemske pristranosti dovode do krajnje disparatnih državnih praksi. "Bush zagovara slobodna tržišta i slobodnu trgovinu, ali je odredio carinu na uvoz čelika da bi poboljšao svoje izborne izglede u saveznoj državi Ohio… Europljani štite svoju poljoprivredu iz socijalnih, političkih, pa čak i estetskih razloga, dok istodobno inzistiraju na slobodnoj trgovini za sve ostalo… Međudržavni se krediti arbitrarno dodjeljuju ne bi li se osigurao politički pristup i utjecaj u geopolitički osjetljivim regijama… Zbog svih tih i sličnih razloga, bilo bi uistinu iznenađujuće kada bi se i krajnje fundamentalističke neoliberalne države u svim prilikama držale neoliberalne ortodoksije."

Četvrto, očita je asimetričnost prava. Prava privatnog vlasništva i profitne stope iznad su prava na slobodu govora, prava na obrazovanje i ekonomsku sigurnost, i prava na sindikalno organiziranje. Realizacija potonjih prava "predstavljala bi ozbiljan izazov neoliberalizmu". Već samo njihovo pretvaranje u primarna prava, a prava na privatno vlasništvo i profitnu stopu u izvedena, Harvey naziva – potencijalnom revolucijom.

I peto, ali ne nužno i posljednje, vrlo su upitni konačni rezultati neoliberalizma. Agregatne stope rasta bile su veće prije neoliberalizma nego poslije. Osamdesetih godina SAD i Velika Britanija bile su vodeće neoliberalne zemlje. Ali usprkos određenom privrednom rastu, suzbijanju inflacije i padu kamatnih stopa (praćenih visokom nezaposlenošću) prave ekonomske zvijezde dekade bile su – Zapadna Njemačka i Japan. Ukupni rezultat za Reagana i Margaret Thatcher "predstavljao je čudnu mješavinu niske stope rasta i rastuće nejednakosti dohodaka". Nešto slično, u još drastičnijem obliku pojaviti će se i nultih godina, iz kojih će kao ekonomski pobjednik izaći sada ujedinjena Njemačka.

Sva ta proturječja i sve te iracionalnosti neoliberalizma Harvey lomi na konstataciji da je neoliberalizam zapravo politički projekt restauracije ekonomskih elita: "glavno i suštinsko postignuće neoliberalizma bila je redistribucija, a ne stvaranje bogatstva i dohotka". Točka. Moneta za potkusurivanje pritom je bilo radništvo. Točka. "S obzirom na stupanj silovitosti napada na sve vrste radničkih organizacija i radničkih prava te visok stupanj oslanjanja na goleme, ali najvećim dijelom neorganizirane rezerve radne snage u zemljama poput Kine, Indonezije, Indije, Meksika i Bangladeša, čini se da su kontrola radništva i održavanje visoke stope eksploatacije radništva, centralni momenti neoliberalizma od samih njegovih početaka."

Nama iz bivše Jugoslavije ništa to nije nepoznato. Prošavši fakultet Alana Forda naučili smo se da iza mantre "kako nam treba biti lošije da bi nam bilo bolje" stoji ekonomija Superhika i slogan "kradem siromašnima da bih dao bogatima". Naravno, ono što mnogi nisu očekivali jest da će upravo taj alanfordovski slogan biti ono što će obilježiti "učinkovitu" i "racionalnu" kapitalističku privredu. Ali kao što smo vidjeli, "racionalno" je tu specijalna dubioza i posebno teško pitanje. Neoliberalna doktrina ponajmanje znači tržišni racionalnost: ona je komplicirana i gadna mješavina bezočne pljačke, pseudoracionalizma, neokonzervativizma, autokracije, seksizma…  

David Harvey: "Kratka povijest neoliberalizma"
Preveo Stipe Ćurković 

V.B.Z., 2014. 

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –