Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Matko Vladanović • 16.07.2015.

Edo Popović : Mjesečev meridijan

Edo Popović: Mjesečev meridijan

Mjesečev meridijan Popović Edo
Lomljenje vjetra Popović Edo

Donekle je razumljivo zašto se Edo Popović, kad mu je ono prije par godina izašla knjiga "Lomljenje vjetra“, ograđivao od čitanja koja su ga dovodila u vezu sa SF-om. Jednako je tako razumljivo i zašto se, povodom izlaska "Mjesečevog meridijana“, ponovila ista priča u kojoj su se potencirale riječi poput "hiperrealizam" i "hiperbola". Nije tu riječ samo o tome da se ta žanrovska odrednica, opterećena gomilom nepoželjnog tereta, već godinama pokazuje tvrdoglavo neutrživom (dovoljno je pogledati koji su žanorvi zastupljeni na kioscima) pa je ono malo resursa namijenjenih promociji knjige i autora bolje potrošiti na eksploataciju transformacije negdašnjeg "kralja Utrina i Zapruđa“ u "kralja Velebita“, već je riječ o tome da je sam Popović svjestan strukturalne diskrepancije između "Mjesečevog meridijana“ i dobrog dijela "punokrvnog žanrovskog korpusa“.

"SF bi“, njegovim riječima, "podrazumijevao puno više izmišljanja, puno više oslanjanja na maštu“. Iz čega bi se posredno dalo zaključiti kako u "Mjesečevom meridijanu“ ni mašte ni izmišljanja nema u dovoljnoj mjeri za bilo kakvu diskreditaciju napisanoga.

Zadržimo li se na jednoj od kanonskih definicija SF-a kao „proze koja nam nudi svijet koji je razvidno i radikalno u raskoraku s onim koji poznajemo, ali koja nas ipak vraća da se s njim suočimo na neki kognitivan način“ morat ćemo se složiti s Popovićevim tumačenjem. Svijet "Mjesečevog merdijana“ ne nalazi se u radikalnom raskoraku s onim koji poznajemo. Suvinova pak definicija SF-a u kojoj SF postaje „književnost spoznajnog očuđenja“ tj. žanr koji se od drugih žanrova razlikuje "narativnom prevlašću fikcionalnog novuma“ pri čemu je novum izvor očuđenja, izveden anticipacijom iz postojećih tendencija u razvoju civilizacije bez zadrške smješta "Mjesečev meridijan“ onamo kamo i pripada, ma koliko se autor protivio tome – u polje spekulativne fikcije.

Eksperimentalna ljudska zajednica plemenskog karaktera, nastala kao rezultat projekta Ministarstva zdravlja i privatnih korporacija, koja u romanu funkcionira kao predmet utopijske potrage i, suprotno, jedna od platonovskih sjena, jedan je od takvih momenata nastalih "anticipacijom iz postojećih tendencija u razvoju civilizacije“. Središnji je to motiv romana oko kojega se isprepliću sukobljene ideje kulture i suprotstavljena tumačenja ekonomije, konkretizirana metafora, tek tipski različita od Huxleyjeve some ili Roddenberyjevih Enterpriseova.

Ne čini mi se da smo nešto izgubili smjestivši "Mjesečev meridijan“ u SF, jedino što smo tako otvorili komparatistički dijalog sa stotinama tekstova s kojima autor možda i nije imao namjeru razgovarati. Razloga za "strah“ ipak nema. "Mjesečev meridijan“ se u tom fiktivnom megdanu sasvim dobro drži. Osnovni tematski obrasci Popovićevog romana odavno su već iskorišteni i SF im se uvijek iznova vraćao (sviranje po strunama dominantne intelektualne mode nešto je od čega SF nipošto nije cijepljen). Anti-tehnološki, anti-korporativni sentiment, sukob morala i kapitala, stvarnost kao simulacija i tekst kao potraga za skrivenom/izgubljenom/zaboravljenom istinom  u visokotehnološkom dobu čiji paramteri nadilaze iskustvo i moć pojedinca s nama su još otkako je završilo predmoderno i moderno oduševljenje tehnologijom. Uspoređivati pripovijesti i tendencije tako širokim potezima i na osnovi toga donositi zaključke o "promašenosti“ ili "pogođenosti“ Popovićevog romana bilo bi odveć traljavo rješenje. Napokon, književnost, a zajedno s njome i (estetski) identitet leži u razlikama. 

Kod Popovića, na primjer, nema "ekstravagantnog svjetotvorstva“, odmak od prezenta je neznatan pa je i estetska privlačnost fantazmagoričnih budućnosti dokinuta uprizorenjem otuđujućeg užasa tek nešto manje fantazmagorične sadašnjosti. Popović se ne trudi previše oko parametara svog fiktivnog univerzuma (za to bi, je li, trebalo "puno više izmišljanja, puno više oslanjanja na maštu“) vodeći se idejom da ni ustrojstvo ni logika prikazanog svijeta ne moraju biti savršeno naštimani kako bi adekvatno problematizirali pitanje čovjeka u post-industrijskom svijetu. "Mjesečev meridijan“ zaokupljen je pitanjima slobode i potragom za prostorom onkraj mitotvornih magli različitih predznaka.

Ne čini mi se da smo nešto izgubili smjestivši "Mjesečev meridijan“ u SF, jedino što smo tako otvorili komparatistički dijalog sa stotinama tekstova s kojima autor možda i nije imao namjeru razgovarati. Razloga za "strah“ ipak nema. "Mjesečev meridijan“ se u tom fiktivnom megdanu sasvim dobro drži.

Ponoćni boogie Popović Edo

Iako se ispočetka čini kako će "Mjesečev meridijan“ potonuti u propagandnom diskursu radikalnijih frakcija ljevice, do kraja romana Popović će se ironijom i radikalizacijom izvući iz te zamke, pokazujući kako je posve svjestan manjkavosti kolektivističkih odgovora na probleme kompleksnih, živih sustava. Popović će tako destabilizirati svaki predloženi epistemološki okvir i ni jedan se od njegovih likova, pa čak ni anarho-primitivistički san Johna Zerzana u Kajevom liku, neće ogrnuti mesijanskim ruhom. U moru lažnih informacija, nametnutih i iskonstruiranih identiteta, manipulacija i propagande odgovor na pitanje slobode različit je za svakog pojedinca.

Osim SF-a, Popović se u svojim intervjuima ograđuje od još jedne stvari – od "Ponoćnog Boogieja“. I ta je ograda razumljiva (čak i razumljivija od one prve). Bit će skoro trideset godina od prvog objavljivanja te knjige i zaista je prestalo imati ikakvog smisla nanovo je izvlačiti iz naftalina. Ipak, čitajući "Mjesečev meridijan“ postaje očito kako "Ponoćni boogie“ još negdje tinja pri dnu Popovićevog rukopisa. Nije to više proza o "outsideru koji se probija labirintima grada“. Ne može ni biti. Grad je hipertrofirao u megalomansku globalnu mrežu, a pozicija outsidera više nije dana. Ona se mora izboriti. Ako se u osamdesetima i devedestima nastojalo pobjeći iz kvarta, sada se pak čini nužno vratiti mu se.

Ni kvart, kao ni grad nije, naravno, ono što je bio, ali za junake Popovićeve proze predstavlja dobrodošao odmak od stranog i nerazumljivog vanjskog svijeta. Clarkeovo "Oh my god it's full of stars“ funkcioniralo je dok iza zvijezda nismo nabasali na Lovecraftove Cthulhue. Realizacija da od Cthulhua nema bijega karakterizira "Mjesečev meridijan“ kao prozu polagane predaje. Možda to i nije budućnost kakvoj smo se nadali, ali je to budućnost kakvu smo dobili. Budućnost u obliku proze kojoj za potpuni uspjeh nedostaje još malo konkretnije fabulacije i dramaturgije i nešto oštrijeg odstranjivanja jeftinih parola.

Nije to proza koja, na kraju krajeva, veseli čovjeka, no malo koja dobra književnost to čini. Po tom pitanju ni "Mjesečev meridijan“ nije iznimka.

Edo Popović

Mjesečev meridijan

  • Naklada OceanMore 04/2015.
  • 176 str., meki uvez s klapnama
  • ISBN 9789533320267
  • Cijena 120.00 kn

Edo Popović u romanu pokušava pokazati koliko je zapravo malo potrebno za spokojan život, puno manje nego što bismo mogli pomisliti. Riječ je o romanu potrage, u kojem se preispituju vrijednosti koje su suvremena ekonomija i tehnologija dovele u pitanje, a to su dijelom zaboravljene vrline poput solidarnosti, prijateljstva, odgovornog roditeljstva, prirodnosti.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –