Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Srđan Sandić • 17.07.2014.

Marina Vujčić : Književnost je moja zavjetrina od stvarnosti

Susjed Vujčić Marina
Tuđi život Vujčić Marina

Marina Vujčić rođena je 1966.godine u Trogiru. Diplomirala je kroatistiku te radi kao profesorica hrvatskog jezika i književnosti. 1998. godine izlazi joj knjiga za djecu „Bijeg uz brijeg“. Po njezinom scenariju snimljen je 2005. godine animirani film "Kućica u krošnji". Film je 2006. godine na Animafestu dobio Posebnu nagradu žirija, a na Međunardonom festivalu filma i videa nagradu za najbolji scenarij u kategoriji animiranog filma. 2010. godine izlazi joj roman "Tuđi život", a 2014. roman "A onda je Božo krenuo ispočetka". Njezine drame "Sretan kraj" i "Čekaonica" uvrštene su 2008. i 2010. godine u uži izbor na Natječaju za dramski tekst "Marin Držić" i preporučene za izvođenje hrvatskim kazalištima. "Čekaonica" je postavljena 2012. godine u Kazalištu AKO. Za dramu "Umri ženski" dobila je 2014. godine treću nagradu. Knjiga drama "Umri ženski" i roman "A onda je Božo krenuo ispočetka" povod su ovog razgovora.


** DOPUNA 25.11.2015.

Za roman "Susjed" Marina Vujčić nagrađena je nagradom V.B.Z.-a i TISAKmedije za najbolji roman 2015.
 

Srđan Sandić: Književnošću možemo "nadmudriti stvarnost". Što to za vas znači? 

Marina Vujčić: Književnost je moja zavjetrina od stvarnosti, bez obzira je li riječ o čitanju ili pisanju. Kad pišem, osiguravam sebi paralelnu stvarnost u kojoj je sve po mom. Na fabulu svakodnevnog života ne možemo uvijek utjecati, pa je ugodno skloniti se u svoj rukavac fikcije, u život mimo vanjskog svijeta u kojemu su čak i loše stvari bezopasne. To je za mene prostor koji mi čak ni stvarnost ne može osporiti ni oduzeti, pa volim misliti da je tako povremeno uspijevam "nadmudriti".
 

Božo je "običan, mali čovjek"?  

Božo je običan samo po tome što se ne "vidi" da je neobičan. Sadržaj koji ga razlikuje živi isključivo u njegovoj glavi. To i jest ono čime sam se htjela pozabaviti kroz Božu: nevidljivost našeg mentalnog i emocionalnog života, onog kojeg najintenzivnije živimo i najdublje proživljavamo, a nevidljiv je svakome s kim ga nismo osobno podijelili. Na ulici svakoga dana susrećemo puno ljudi o kojima ništa ne znamo, a njihov privatni svemir možda bi nadmašio sva naša očekivanja. Moj junak je baš jedan od tih.Božu su "običnim, malim čovjekom" nazvali oni koji su o njemu pisali, a ja se nadam da su pritom htjeli reći da je on "jedan od nas".
 

"Običan čovjek" je opasna politička kategorija. 

Da, zvuči pomalo degradirajuće. U mojoj drami "Čekaonica" jedan se od junaka uvrijedi kad pisac izjavi kako želi biti u dodiru s malim i običnim ljudima. "Aha, mi smo mali i obični, a vi ste veliki i neobični, pa ste došli špijunirati kako mi, mali i obični, živimo", reći će taj junak piscu. Sebi nitko nije običan i nitko ne voli da ga se takvim smatra.Ja ne vjerujem u obične ljude kao "vrijednosnu" kategoriju, a biti običan čovjek u političkom smislu zapravo je privilegij. U svijetu u kojem se postalo jako teško "sakriti", u kojem zahvaljujući društvenim mrežama i medijima naš život postaje bolno transparentan i vidljiv, biti "običan" gotovo znači biti zaštićena vrsta. Običan čovjek je onaj koji se ne mora izjasniti, koji se može pritajiti, čije se mišljenje izvan njegovog privatnog kruga bliskih ljudi ne očekuje. U društvu kojem je svrstavanje u ove ili one ladice popularna zabava, "običan čovjek" je pošteđen i može u miru biti "neobičan" u svom mikrokozmosu. 
 

Ne vjerujete u kategoriju "ženskog pisma". Gruba je to podjela?

Pismo je pismo. Zbilja mi je teško shvatiti potrebu naglašavanja da je nešto napisala žena. Kategorija "žensko pismo" opravdala bi svoje postojanje kad bi postojalo i "muško pismo", ali toga nema. "Muško pismo" zovemo onako kako i treba – književnošću. Nebrojeno sam puta u medijima naišla na formulaciju "fenomen ženskog pisma". Ako znamo da riječ fenomen znači rijetka pojava, neobičan slučaj, izuzetak, onda ispada da od Marije Jurić Zagorke do danas čuđenje da žene pišu još uvijek nije prestalo, a ja se ne mogu načuditi tome.
Početni impuls za muškog junaka i "muški roman" dobila sam baš iz bunta protiv te spolne podjele književnosti. 
 

Kakav je bio put do "muškog glasa", što je on za vas?

Istina je da je ideja za "muški roman" potekla iz prkosa, ali kad sam pronašla svog junaka, s užitkom sam se prepustila prilici da progovorim i muškim glasom. Nisam ni slutila kakvo će olakšanje biti pisati iz muške perspektive, bez bojazni da će me netko tražiti u mojim junakinjama. U žensku fikciju uglavnom se ne vjeruje – ona se više-manje čita kao autobiografija. S Božom sam se mogla potpuno opustiti u tom smislu, pa sam ga prigrlila kao priliku da istražim svoju mušku stranu.

A onda je Božo krenuo ispočetka Vujčić Marina
Umri ženski Vujčić Marina

Koja su za vas raskrižja svakodnevice i fikcije? Kada fikcije počinje?

Meni je brkanje fikcije i svakodnevice svakodnevica. Treba reći da to radim namjerno i svjesno. Išla bih čak dotle da tvrdim da mi jedno bez drugoga nema smisla. To znači da u svakodnevnom životu tragam za literarnim, i da u književnosti tragam za svakodnevnim životom. I najmanja svakodnevna pojava može biti okidač za fikciju, jednako kao što fikcija katkad može preusmjeriti stvarnost. Zato mi je, valjda, stvarnost omiljena tema u književnosti, a književnost omiljena tema u stvarnosti.

Jednostavno volim zanemariti te granice. I kada me pitate gdje završava stvarnost, a počinje fikcija, ja ne znam i ne želim znati. Možda je to moja privatna fikcija za preživljavanje.
 

A stvarnost?

Stvarnost je, za razliku od fikcije, neumoljiva. Zato volim vjerovati da je to samo jedna dimenzija postojanja i da ju je moguće začiniti fikcijom. Jedna mi je stvarnost jednostavno malo. Dobro mi je u toj stalnoj inverziji u kojoj moja stvarnost pisanjem dobiva na gustoći, a književnost se razblažuje stvarnošću.
 

Božo je arhetipski ali romantično stilizirani čovjek, onaj koji želi pobjeći od života / odgovornosti? Ili sam to krivo razumio?

Božo samo želi pobjeći od okolnosti. Svi smo skloni vjerovati da su nas okolnosti odredile, da bismo u drugim uvjetima puno toga napravili drukčije i "bolje". A Božo se samo romantično prepustio tom uvjerenju. Vjerujem da je čitateljima drag upravo zbog toga što se usudio prkositi okolnostima, što im je imao petlje okrenuti leđa i sabotirati život kakav mu se nije sviđao. Pomislite samo koliki priželjkuju priliku da negdje drugdje počnu ispočetka. Još kad bi se moglo pobjeći od sebe. 
 

Od „Tuđeg života“ do Bože, a sada i knjige drama, kao da ispisujete istu priču. Priču o traganju, ne nužno nalasku slobode? U koju upisujemo ljubav, dom, toplinu, što li već?

Možda se tako čini zato što mi je intimna stvarnost najpoticajnija tema. Svaki je moj junak „jedan od nas“, necenzurirana verzija osobe koja ima svoje nedužne ljudske težnje (i čežnje). U pisanju me jedino to i zanima – demistifikacija onoga što nas stvarno muči, onoga za čime u osnovi svi tragamo. Zadovoljan junak je nepoticajan, s takvim ne bih izdržala ni pola kartice. Na čovjeku koji se nosi sa svojim nedostajanjem mogu izgraditi priču, i to je mjesto gdje mi naizgled banalna stvarnost postaje literarno iskoristiva. Čak i kad ironiziram potragu za nečijom inačicom slobode, za takozvanom srećom, ljubavlju, toplinom, zastupam pravo svojih junaka da se zdušno bore za ono što im nedostaje – kao i svoje pravo na tu autorsku romantiku.   

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –