Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Ulomak iz knjige • Piše: Midhat Ajanović • 18.11.2015.

Midhat Ajanović: Nastavnik je dobio poklon

Ulomak iz romana Time Lapse čije je objavljivanje planirano za proljeće 2016. u izdanju Ogranka Matice Hrvatske Bizovac.
 

NASTAVNIK JE DOBIO POKLON

A. SANJA DA JE UMRO. Nalazi se u nekom kanalu, polumračnom i vlažnom, i tek što je napravio nekoliko koraka vidi svog starog, onakvog kakvog ga je zapamtio kad ga je zadnji put vidio živog: sijedog i podnimljenog, u džemperu tamnozelene boje. Glasne žice nagorjele od duhana.

            "Ti već došao!"

            "Ja, eto..."

            "Jesi li puno mlađi od mene?"

            "Ispade tako. Punih jedanaest godina.“

„Uh, ne valja. I ja sam otišao premlad, a kamo li ti.“

„Ne bi te to trebalo čuditi ako znaš šta mi se dogodilo. Ustvari, znaš li? Može li se odavde vidjeti što se dolje događa?“

            „Prvo nije 'dolje' nego 'gore'. I ne može se ništa vidjeti baš kao što živi ne mogu vidjeti što se događa na nebu. Ispričaj mi ti.“

            „Hoću, ali pričaj ti prvo. Kako je ovdje? Što se događa?“

            „Ništa. Sjediš i čekaš da neko tvoj dođe da ti opiše zemaljska dešavanja, baš kao što si ih i ti opisivao kad si tek bio stigao ovamo. Tako sam i ja čekao i dočekao tebe. Iako mi nije drago što sam te ovako brzo dočekao. Imaš li djece?»

            „Dvoje.“

            „Je li ijedno od njih sin?“

            „Jest.“

            „Eto, sad ćemo nas dvojica sjediti i njega čekati. Nadam se da ćemo se debelo načekati.“

            „Jest, stari, samo što on kad dođe ti nećeš znati pričati jezikom kojim on govori.“

            „Uh, ne valja nikako. Bez jezika nema loze. Znači, naša se loza ugasila?“

            „Vidim ja da ti moram puno pričati...“

MOBITEL ZVONI TAČNO U ŠEST. A. leži otvorenih očiju još deset minuta tokom kojih ulaže krajnji napor kako bi zaboravio sinoćnji san sve dok mobitel ponovo ne zazvoni. Jednim potezom isključuje mobitel i pali neonsku lampu montiranu iznad kreveta čije mu svjetlo sada pilji u oči i ne da mu ponovno zaspati. Leži još neko vrijeme prije nego konačno odluči ustati. Stavlja šest žličica kave u papirni filter, sipa vodu iz metalne džezve do šeste crtice na aparatu i uključuje ga. Ubacuje dvije kriške kruha u toster i pritišće dugme. Dok kava curi i kruh se prži, on odlazi u kupaonicu, urinira, pere ruke, umiva se i malim škarama šiša dlake u nosu i u ušima. U ovim godinama dlake rastu samo na pogrešnim mjestima. Doručkuje one dvije kriške prženog kruha premazanog maslacom i džemom od ribizla. Pije dvije velike šalice kave u koje je stavio po četiri sitne tablete saharina.

Oblači se i izlazi.

Četvrtastu plastičnu pločicu koristi kako bi očistio mraz sa stakala automobila. Ponekad, nakon specijalno hladnih noći treba mu i do dvadeset minuta kako bi stakla učinio dovoljno prozirnim da bi se uopće moglo voziti. I tako stalno.

Svaki dan nalik drugom. Danas isto kao jučer.

                Dobro... Ne baš svaki. Današnji dan je donekle poseban.

„PROFESORE, JE LI UMJETNOST NAJBOLJI NAČIN da čovjek ostavi trag u svijetu?“

„To nitko ne može znati, Lena. Prije svega stoga što to da li će nešto uopće 'ostati iza tebe u svijetu' ne ovisi o tebi nego o ljudima koji će doći poslije. Jedino što možemo jest težiti ljepoti i istini i nadati se da će to naši suvremenici ili barem neki budući naraštaji doživjeti kao lijepo i istinito.“

„Što je bolje od tog dvoga?“

„Umjetnikovo djelo možda može čekati na svoju publiku u budućnosti. Umjetnik ne može. Sretniji su, čisto ljudski sretniji, oni umjetnici koji svoju publiku nađu u svom vremenu.“

                   „Kako da znam što je ljepota, profesore?“

„Ljepota je u mjeri. Ti možeš piti najodabraniji francuski konjak, ali ako popiješ dvije flaše, rezultat će biti povraćanje baš kao da si pio najgoru brlju.“

„Što je istina?“

„Istina mora biti opasna, istina nas uvijek iznova treba podsjetiti na našu bespomoćnost i našu smrtnost.“

„Možete li mi još nešto ponuditi?“

„Sve što sam ja ikome imao ponuditi ti si dobila ­- na mojim predavanjima. Drugo ništa nemam.“

„Imam li ja vama štogod ponuditi?“

„Želim da to što ti imaš ponuditi, a to je mnogo, izneseš iz ove sobe i odneseš onima kojima to pripada.“

„Zašto?“ 

„«Hoću te poštedjeti razočarenja.“

Netko drugi na njegovom mjestu uzeo bi tu lijepu mladu ženu, ali ne i A. Lenino tijelo je luksuzna jahta u kojoj se udobno plovi kroz život. A. pak vlastito tijelo doživljava kao jednu vrsta groba u kojem se nalaze sahranjeni mirisi, slike i zvuci iz njegovog bivšeg života. I s njima čežnja za bliskošću s drugim tijelom. Danas se njegovo tijelo kreće svijetom tromim koracima, kao da se sve vrijeme nalazi do koljena u vodi.

„AKO VAM SADA, NA KRAJU, MOGU DATI NEKI DOBAR SAVJET onda bi taj glasio ovako: ja se ne brinem za vaš profesionalni uspjeh, jer sam siguran da će većina od vas daleko dogurati na tom planu. Ono što vam istinski želim jeste sreća u privatnom životu. Da se poslužim starim Marxom, u životu svakog od nas karijera jeste baza, osnova bez koje se ne može, ali ono što je nadgradnja, mjesto gdje se nalazi smisao ljudskog postojanja, ono što opredjeljuje naše sudbine i odlučuje o tome jesmo li sretni ili nesretni, jeste količina ljubavi koju smo primili i koju smo sami dali tijekom našeg trajanja. To je otprilike posljednje što bih vas još imao naučiti. Posljednje i najvažnije.

Želio bih kazati još nešto...

Znate li koja je razlika između lošeg i dobrog pedagoga? Loš pedagog zna više od svojih diplomiranih studenata. Dobar pedagog zna manje. Ja sam sretan i ponosan što danas mogu reći da znam manje od vas. Sretan sam i ponosan, ali istovremeno i tužan, da tako kažem, unaprijed. Imam jasan predosjećaj da će me vrlo brzo nakon što svi odete svojim putem preplaviti val tuge i depresije.“

Tako je profesor A. danas govorio svojim studentima na maloj svečanosti u učionici povodom završetka njihovih studija. 

I bilo je upravo tako.

            A. još uvijek sjedi na svojoj stolici u praznoj učionici i zuri u poluotvorene poklone; jedna uramljena reprodukcija naslovne stranice časopisa „Simplicisimus“, te u sjajni papir i vrpcu umotane skupi sir i flaša francuskog vina. Znali su dakle da je on prokleta melankolična ispičutura koliko god se trudio biti trijezan i raspoložen dok je stajao pred njima.

            Jednom je htio biti duhovit pa im je rekao:

            „Ja vam zapravo ne pijem. Ja to samo vinom masakriram loše uspomene.“

            Pada mu na pamet jedna od malobrojnih lijepih uspomena koja se još uvijek nije istopila u vinu, ona u kojoj se nalazi njegov nastavnik kemije iz osnovne škole po imenu Svraka koji je bio izbačen s posla zbog alkoholizma. Poslije se sve do smrti skrivao od svojih bivših učenika kako ga ne bi vidjeli neobrijanog, prljavog i zapišanog. Zanimljivo, od svih nastavnika koje je imao u životu A. najjasnije pamti Svraku. Njegove lekcije može bez ikakve muke dozvati u sjećanje, uključujući tu i najsitnije detalje praktičnih eksperimenata koji su izvođeni u školskom laboratoriju, iako je njemu kemija kao takva bila nešto krajnje nezanimljivo. Osim Svrake, zapamtio je i jednog nastavnika koji je mucao, ali je i dalje nepokolebljivo predavao. Većina drugih nastavnika od osnovne škole do fakulteta sasvim su mu izvjetrili iz misli. 

            Dobar je onaj nastavnik koji učini da zavoliš i ono što te ne zanima. Loš nastavnik ti ogadi i ono što voliš.

BAŠ KAO ŠTO JE SVRAKA NEKADA NJEGA, kojeg su zanimali jedino slika i riječ, uvodio u uzbudljive tajne hemije, tako je on današnjim Internet-ovisnicima nastojao približiti onu zanosnu ljepotu koja se nalazi u čitanju knjiga.

            „Za razliku od knjige, mas-mediji ne traže koncentriranog i posvećenog, nego površnog čitaoca. Računalo, naročito Internet, služe danas kao rezervni mozak. Mi ne govorimo vlastite riječi jer ih više i nemamo. Sve što imamo kazati je citat. Mi više nismo prisiljeni pamtiti toliko kao prethodne generacije i zapravo to i ne radimo. Dovoljno je da zavirimo na mrežu i tamo nas čeka informacija. Tako naši mozgovi postaju površni, a mi duhovno lijeni. Na Internetu se nalaze informacije, ali ne i znanje. Informacija postaje znanje tek kad je protumačena od strane čovjeka, a ta tumačenja se i dalje nalaze u knjigama.“

            Onima koji su se rodili uz digitalne medije pričao je o zadovoljstvu crtanja olovkom i čeličnim perom umočenim u tuš i na njihovo golemo iznenađenje veličao dosadu kao važan sastavni dio života:

            „Današnji način života ultimativno zahtijeva od nas da ukinemo dosadu. Pažnja nam stalno mora biti zaokupljena nečim, najčešče buljenjem u ekran na kojem su socijalni mediji, video igre, portali, blogovi... Mi sebi više ne smijemo dopustiti da nam bude dosadno baš kao da je neko uveo cenzuru na dosadu. Zaboravili smo da su dosada i dokolica rodno mjesto svježe misli, drukčijeg gledanja na stvarnost, reflektiranja, invencije i analize svih onih kompleksnih implikacija koje proizlaze iz samog našeg življenja i djelovanja. 'Jedino dosada čini da postanemo svjesni težine prolaznosti', pisao je još Mitry.“

            YouTube gledateljima prenosio je svoju gorčinu zbog toga što je danas sve postalo tako jeftino i banalno. Izvadiš mobitel iz džepa i na njemu gledaš neko filmsko remek-djelo koje je njegov autor stvarao računajući da će biti projicirano na velikom platnu u zamračenoj kino-dvorani. U „njegovo vrijeme“, to jest kada je nastavnik bio u njihovim godinama, putovanje na festivale bilo je nalik na hodočašće, a filmovi koji bi se tamo vidjeli prerastali bi u mitove što su se nosili u sjećanju i prenosili od usta do usta u dugim razgovorima u zadimljenim kino-klubovima i predvorjima kinoteka.

„Putovao sam šesnaest sati do Oberhausena samo da vidim nove filmove i onda sam ih poslije gledao u mojim mislima, a drugi su ih mogli doživjeti samo na osnovu mojeg opisa...“

                    Te riječi izgovorio je mašući knjigom Filmska pripovjedačica Hernana Rivera Leteliera, njegovom posljednjom preporukom za ljetnu lektiru, priču o djevojčici koja prvo svom nepokretnom ocu prepričava filmove koje je gledala u lokalnom kinu, a potom i ljudima u cijelom selu kojima se više sviđa to kako ona opisuje film od filma samog.

                     Onih petnaest minuta koje je samom sebi odredio za oproštajni govor  završio je usporedbom svjetla i mraka. Umjetnikom se može zvati samo onaj iz čijeg djela izvire svjetlost.

                      „Nema slike bez svjetla. Ako ugasim svjetlo, slike više nema. To što ostane tamo u mraku, na zidu postaje samo mrtvi kvadratni predmet. Svjetlo mora imati izvor, mrak ne mora. I stoga sve, od ideja Boga do ideje pravde i morala, mora biti povezana sa svjetlošću.“

PROCES NJIHOVOG PROFESIONALNOG NAPRETKA i ljudskog sazrijevanja bio je gotovo vidljiv. Oni koji su ovdje došli kao zbunjena i nesigurna djeca, preobrazili su se u ove tri godine u samouvjerene ljude koji točno znaju što žele i kojim putem krenuti da bi to ostvarili. Izgledalo je da im je njegova kombiniranje smijeha i tame, povezivanje Platona i Kurosawe, nostalgična zagnjurenost u prošlost i istovremeno stalno insistiranje na tome da stvaralac mora gledati u budućnost prijala, jer su u tome nalazili razrješenje nekih od vlastitih dilema.

Pri svakom susretu s njima trudio se iz petnih žila desementalizirati svoje misli i svoje riječi, ali u tome je rijetko kada uspijevao. No, njima to kao da nije smetalo. Naprotiv, njegove ljudske slabosti učinile su im ga bliskim. Na kraju su mu kupili sliku, sir i vino, aplaudirali njegovom patetičnom govoru i poluuspjelim šalama i onda sigurnim koracima otišli u svoje živote.

            Nije li cijeli smisao njegovog posla sadržan u tome?

            Zar se onda ne bi trebao osjećati bolje sad kad je posao očito priveo kraju na najbolji mogući način?

            Zašto se odjednom ovako stisnuo pod teretom ove turobne samoće u sali od čega mu se kiselina nakupila u stomaku, a tupa praznina preplavila misli?

            To mora da je zbog snova...

SUMRAK SE NAGLO USELIO U DVORANU praćen gluhom tišinom. Nastavnik A. nije u stanju pomjeriti se, baš kao da je do vrata zakopan u pijesak. I u grlu ga svrbi, a želudac kao da mu je pun mulja. Okolo bazaju utvare.

To mora da je zbog prokletih snova...

Kad bi mu samo netko donio kap vode. 

Snovi-ubojice! Jedan gori od drugog. Vojska ganja lisice na cesti. Snajperista iz razonode upucava ljude. Kroz prozor ulazi zrikavac velik kao pas. Odjednom je zaboravio govoriti sve jezike osim materinjega pa je ono što priča razumljivo samo njemu, jer zemlja u kojoj se govorio njegov jezik više ne postoji. Kako da radi svoj posao? Studenti mu se smiju. Budi se ofuren vrućim znojem. Sljedeće noći nepravedno je osuđen na dugogodišnju robiju. U zatvoru je odbijao hranu od čega se toliko stanjio da je postao dvodimenzionalan. Dvodimenzionalan se s lakoćom provlači između rešetaka i bježi iz zatvora. Umjesto u prepoznatljivu svakodnevnicu, upada u svijet iz Abbottovog romana Flatland objavljenog 1884. Zanimljivo, ne može se sjetiti da je roman uopće čitao u stvarnosti. Tjeskobna dvodimenzionalnost guši ga kao da mu se klavir strovalio na prsa. Oštri bol u plućima ga budi.

Gladni psi sarajevski motaju se na cesti, opasno mu se približavaju. Sklanja se u prodavaonici namještaja čiji su izlozi razbijeni od detonacije minobacačkih granata koje su morale eksplodirati negdje u blizini. Očito je grad nedavno bio bombardiran, ali A. se toga ne sjeća. Unutra je Čedomir, urednik časopisa u kojem je objavio četiri filmske recenzije i dvije priče. Čedomirove ruke pune su nekakvih papira. Naočale su mu ispunjene bijelom prašinom, izazvanom eksplozijom, koja se još nije slegla. Ljubazno mu se smije svojim dugačkim zubinama.

„Ovo što vidiš samo je materija koja privremeno ima oblik mene. Ja sam za svakog ko me gleda ova odjeća na meni, koža i tijelo, prvi sloj moje privremenosti… Stoga ne obraćaj pažnju na mene.»

Uvijek, kad god se sretnu, Čedomir ga pita za majku:

“Kako ti je mama?”

“Umrla je.”

“Ne brini. Ozdravit će.”

NAJBOLNIJI SNOVI SU ONI U KOJIMA SE POJAVLJUJE MAJKA.

Pred samim ulazom u školu dočekuju ga začuđeni pogledi kolega i studenata koji su kao i on krenuli na posao. Tek tada postaje svjestan da u ruci drži lopatu s ostacima svježeg betona i da su mu cipele i pantolone zatrackane cementom. Zašto je ovakav došao na posao? Ne može se sjetiti kada, gdje i u koju svrhu je miješao beton. Čini mu se da je jedino razumno okrenuti se i vratiti tamo odakle je došao.

Odakle je došao? Iz Sarajeva? Nemoguće. Danas mu je otići u Sarajevo isto kao groblje posjetiti. Odnekud je ipak morao doći. Ima samo jedan način da to sazna.

Žurnim korakom ide natrag prema željezničkoj stanici, ali je promašio ulicu i zagazio na gradski park prosipajući za sobom cement i fleke betona po tek pokošenoj engleskoj travi. Kod fontane u centru parka stoji njegova tetka ruku prekriženih na prsima.

„Gdje si do sada bio, zlato tetkino?“

On joj ne odgovara, već gleda u majku koja leži na sofi. Pokraj njenog uzglavlja je nepoznato dijete koje možda može imati dvije godine. Djetetovo lice je smrknuto.

Majka češlja svoju gustu crvenu kosu i kao uvijek prijekorno ga gleda. Uvijek joj je za nešto kriv.

„Majko. Jesi li mrtva?“

„Jesam.“

„Kako je biti mrtav?“

„Dođi pa vidi.“

Njegovo vidno polje pretvara se u vir u čiji centar uranja majka, sofa, dijete, tetka, fontana, park, nebo...

Može li mu netko dati malo vode?

Iz grla se izlijeva dubok urlik. Jastuk je sada sigurno mokar od znoja. Pruža ruku, traži drugi kraju kreveta, tražeći utjehu od straha, ali tamo je sada samo praznina.

JOŠ JE U DVORANI. Srećom, sâm je tu. I Lena je već otišla.

Gdje da pronađe malo vode?
 

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –