Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Tema • Piše: Nenad Bartolčić • 18.10.2016.

O strategiji odumiranja hrvatske knjige

Pola ure kulture: Nacionalna strategija poticanja čitanja

Ako je netko i bio u nedoumici koji je današnji status knjige i čitanja u Hrvatskoj, vrlo jasan i precizan odgovor mogao je dobiti u emisiji „Pola ure kulture“. Naime, prije dva  tjedna u rubrici „Povuci me za jezik“ Nataša Govedić zamolila je Maju Zrnčić, zaposlenicu Ministarstva kulture, da joj odgovori kakva je sudbina Nacionalne strategije poticanja čitanja, no umjesto Maje Zrnčić, u srijedu 12. listopada u emisiji se priopćenjem oglasilo Ministarstvo kulture, čiji je odgovor glasio ovako:


Zagreb, 10. listopada 2016.

Poštovani,

u izradi Nacionalne strategije poticanja čitanja sudjelovalo je 30-ak stručnjaka iz različitih područja kako bi se kompleksna problematika razvoja kulture čitanja i čitalačkih navika svih dobnih skupina sagledala iz što više različitih motrišta. Provedena je javna rasprava o prijedlogu teksta strategije, uzete su u obzir utemeljene primjedbe i pribavljena neka od propisanih mišljenja državnih i drugih relevantnih tijela. Međutim, kako do sada nisu sva nadležna tijela dostavila propisanu dokumentaciju, postupak usvajanja nije dovršen. Očekujemo da će sva preostala procedualna pitanja biti riješena u najskorije vrijeme.

No opisana dinamika usvajanja strategije nije imala nikakvog utjecaja na mjere i aktivnosti poticanja čitanja, koje provode brojne institucije i udruge građana, većinom uz kontinuiranu potporu Ministarstva kulture. Već godinama Ministarstvo kulture svojim brojnim poticajnim mjerama financijski i na druge načine (pokroviteljstvima, aktivnim sudjelovanjem u provedbi programa, logističkom potporom) podupire programe razvoja čitalačkih navika i osnaživanja kulture čitanja, a to će nastaviti i nakon usvajanja Nacionalne strategije poticanja čitanja.

Napominjemo da gospođa Maja Zrnčić nije u mogućnosti gostovati u vašoj emisiji.


S poštovanjem,

Ministarstvo kulture RH


***

Tužno i obeshrabrujuće!

Da, točno je da se već desetljećima u Hrvatskoj provode mjere i aktivnosti poticanja čitanja, u organizaciji brojnih institucija i udruga građana, no sve brojnija istraživanja čitalačkih navika hrvatskih građana unazad 15-ak godina upućuju na to da sve te aktivnosti nisu dovoljne, i nameće se zaključak da bi ih trebalo i bolje osmisliti/fokusirati i međusobno koordinirati.

Rezultati različitih istraživanja već duže vrijeme nam pokazuju da trendovi nisu dobri, da se knjige premalo čitaju i da se još manje kupuju, i svakim danom sve smo bliže frustrirajućem zaključku da bi se ciklus proizvodnje knjiga, pogotovo onih zahtjevnijih, izvan književno-publicističkog mainstreama, mogao nepovratno urušiti. I to u najskorije vrijeme, da se poslužimo izrazom iz odgovora Ministarstva kulture.

A pad interesa za knjigu i čitanje, promijenjeni načini čitanja u digitalnom okruženju i nedostatna kompetencija pismenosti za život od svakog društva zahtijevaju da se sustavno i strateški bavi pitanjima kulture pismenosti. Budući da u Hrvatskoj do sada nije postojala strategija razvoja kulture čitanja i pismenosti, pokazalo se prijeko potrebnim izraditi strateški dokument koji će povezati i uskladiti djelovanje svih aktivnih sudionika – od autora, preko knjige do čitatelja.

Odgovor Ministarstva kulture svojim umirujućim, gotovo bezbrižnim tonom sugerira kako je sve zapravo u najboljem redu, samo što se, eto, malo kasni, jer nisu sva nadležna tijela dostavila propisanu dokumentaciju, ali Ministarstvo je tu, nema razloga za brigu, programi idu, podrška je tu...

Koincidencija ili ne, ali niti 24 sata nakon emitiranja emisije, na konferenciji za medije Knjižnica grada Zagreba povodom organiziranja manifestacije Mjesec hrvatske knjige, članica programskog i organizacijskog odbora Ivančica Đukec Kero iz KGZ-a „kao jednu lošu vijest napomenula je da ove godine, zbog financijskih razloga, Mjesec knjige neće sudjelovati u programima u sklopu sajma knjiga Interliber, gdje je tradicionalno na zagrebačkom Velesajmu organizirala niz besplatnih kreativnih radionica za djecu i mlade na temu poticanja čitanja.“ (izvor: Tportal)
 

Nacionalna strategija poticanja čitanja trebala je, između ostalog, takve i slične neželjene situacije i spriječiti i liječiti, ali kroz sustav a ne improvizacijom!

I zato je obeshrabrujuće čitati/slušati ovakvo priopćenje iz Ministarstva kulture, pogotovo imajući u vidu da se ovaj mjesec navršavaju četiri godine (!) od kako je slijedom zaključaka sudionika konferencije „Poticanje čitanja: njemačka iskustva i hrvatske perspektive“ koju je 25./26. listopada 2012. organizirao Goethe-Institut Kroatien, pokrenuta inicijativa za osnivanje službenog tijela Republike Hrvatske sa zadaćom poticanja čitanja. Knjižni je sektor alarmirao nadležne državne institucije svjestan da kola sve brže klize nizbrdo i da je krajnji čas da se zaustave prije nego se nepovratno sunovrate.

Inicijativa je tada bila upućena na adrese Ureda Predsjednika Republike Hrvatske, Vlade Republike Hrvatske, Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske, i u njoj su predstavnici knjižnica, akademskih institucija, nakladnika i strukovnih udruga ukazali na kontinuirano slabljenje interesa za čitanje, te shodno tome ponudili mini akcijski plan za prevladavanje nezavidne situacije. Jedna od predloženih mjera bilo je i donošenje Nacionalne strategije poticanja čitanja.

Na žalost, iako su svi dostupni statistički podaci, kao i neposredna iskustva dionika knjižnog sektora, ukazivali na nužnost hitne reakcije, tadašnjoj ministrici kulture Andrei Zlatar Violić trebalo je više od godinu dana da konkretno reagira na inicijativu, te da napokon u veljači 2014. godine imenuje Povjerenstvo za izradu Nacionalne strategije poticanja čitanja sa zadatkom izrade Strategije.

Povjerenstvo je glavninu posla oko izrade Strategije odradilo do kraja 2014. godine, u ožujku 2015. godine tekst Strategije usaglašen je sa stručnim službama Ministarstva kulture, a krajem travnja 2015. Strategija je dana na javnu raspravu koja je trajala od 23. travnja do 20. svibnja 2015. U tom trenutku jedini preostali zadatak Ministarstva kulture bio je zatražiti mišljenja još nekoliko ministarstava i agencija kako bi se potvrdio institucionalni i financijski okvir za provedbu strategije, nakon čega je dokument trebalo biti usvojen na najvišim državnim instancama.

Taj posao Ministarstvo kulture nije uspjelo odraditi ni do kraja mandata ministra Berislava Šipuša, a Strategiju se nije „odledilo“ niti za mandata ministra Zlatka Hasanbegovića. I tako već punih godinu i pol dana napisana i javno raspravljena Nacionalna strategija poticanja čitanja čeka na potrebnu verifikaciju, jer nisu sva nadležna tijela dostavila propisanu dokumentaciju. Kad se tome pridoda onih početnih godinu dana čekanja kod ministrice Zlatar Violić, dolazimo do impozantnih dvije i pol godine neodgovornog nečinjenja (!), i sve to u vrijeme kada knjižni sektor kao nikada prije posrće pod posljedicama krize, kada brojne izdavačke kuće smanjuju svoje programe (a neke se i gase), pojedine knjižare se zatvaraju a police školskih knjižnica vape za knjigama. Treba li ponoviti koji problemi muče autore?

Da ne bude zabune, bilo bi krajnje nekorektno za nečinjenje optužiti i koordinatoricu izrade Strategije, već spomenutu Maju Zrnčić, kao što krivnja ne leži u nekoj drugoj nižerangiranoj osobi ili službi u ministarstvu jer hijerarhija u Ministarstvu ipak se zna. Doduše, već u dva mandata ne postoji funkcija pomoćnika za knjigu, i ta se promjena pokazala kao ozbiljan problem jer su predstavnici knjižnog sektora izgubili važnu kariku u slučaju potrebe intenzivnijeg komuniciranja i projektno-operativnog rada u suradnji s ministarstvom.

Netko će se možda zapitati čemu tolika drama oko jedne strategije u društvu koje strategije i inače previše olako producira, a pogotovo oko strategije poticanja čitanja kada se ionako čita sve manje. Kako se ne bih previše ponavljao u eksplikacijama i dijagnosticiranju stanja u knjižnom sektoru, upućujem zainteresirane na dva članka u kojima sam, vjerujem, dovoljno ekstenzivno mapirao knjižni sektor, pokušavajući odgovoriti na pitanje zašto bi napokon trebalo učiniti nešto dobro za hrvatsku knjigu, za autore, izdavače, knjižare, knjižničare... i na kraju, a zapravo na početku, za čitatelje:


U potonjem sam članku, između ostalog, posebno istaknuo sljedeće:

„Moramo inzistirati da se neke vrijedne inicijative koje su krenule baš od nas koji se knjigom bavimo, napokon realiziraju. I to hitno, danas (članak je objavljen u svibnju 2015., op. N.B.) a ne sutra.

Tu u prvom redu mislim na Nacionalnu strategiju poticanja čitanja koja je krenula upravo iz baze, od knjiškog sektora a ne nečijom političkom odlukom (koju je struka izradila, a nije nastala u nečijem kabinetu!) i koju se prošle godine, za mandata prošle Vlade RH, u Ministarstvu kulture propustilo proceduralno dovršiti. Tu strategiju sadašnje Ministarstvo kulture mora što hitnije uputiti u završnu proceduru jer je Nacionalna strategija poticanja čitanja praktično gotova, a onda Vlada RH mora što hitnije osigurati sve instrumente potrebne za provođenje svih sastavnica strategije poticanja čitanja u praksi, i naravno, financiranje istih (u prvom idućem rebalasnu proračuna ili još bolje iz nekih "pričuvnih" izvora).

Isto tako, važno nam je da se napokon krene i s Kurikularnom reformom, kao i s implementacijom Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije, ili, da se odmaknem malo od razine apstrakcije, s konkretnim intervencijama kao što je punjenje polupraznih polica školskih knjižnica. Postojeći kvalitetni programi koji su se s godinama već afirmirali svojom kvalitetom ali i dosegom u publike ne smiju strepiti koja će politička ili svjetonazorska opcija biti na vlasti, kao što to ne smije biti presudan faktor u pripuštanju novih kvalitetnih programa u sustav podupiranja javnim sredstvima. A želimo li biti u suglasju sa razvijenim svijetom mora se poduprjeti i izrada Nacionalne strategije razvoja kulturnih i kreativnih industrija, na kojoj i sektor knjige i nakladništva, kao važna sastavnica, upravo ovih mjeseci intenzivno radi.“


Nepobitno je da već duži niz godina promjene vlasti knjižnom sektoru nisu donijele puno toga dobroga, no zasigurno mu je najveću štetu donijelo nečinjenje resorne državne administracije, kao i ignoriranje brojnih poziva na dijalog i sustavno zajedničko djelovanje koje je resornim ministarstvima (a u prvom redu Ministarstvu kulture i Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta) knjižni sektor posljednjih godina upućivao više nego li ikada prije. Na žalost, bez učinka i bez dovoljno kvalitetne komunikacije, a nerijetko i bez odgovora.

Kada je postalo izvjesno da su praktično zamrle ili ostale bez podrške sve tzv. strukturne promjene, barem dio neophodnih mjera za poboljšanje statusa hrvatske knjige koje je knjižni sektor pokušao inicirati (pa i sam odraditi ono što može), udruga Knjižni blok uputila je krajem studenog 2015. Ministarstvu kulture (za mandata ministra Berislava Šipuša) dokument nazvan "Inicijativa za knjigu". Kako se u međuvremenu dogodila promjena Vlade, Knjižni blok je svoju Inicijativu ponovno uputio u Ministarstvo kulture u veljači 2016., ovaj put se obraćajući novopostavljenom ministru Zlatku Hasanbegoviću.

Rezultat? Oba puta „u ništa“!


U "Inicijativi" je uz poziv na dijalog oko ključnih problema knjižnog sektora zatraženo i sljedeće:

  1. hitno donošenje već dovršene Nacionalne strategije poticanja čitanja, osiguranje financiranja i početak njezine implementacije;
  2. osiguranje dodatnih sredstava za obnovu knjižnog fonda u knjižnicama, posebno u školskim, visokoškolskim te specijalnim;  
  3. razvoj neovisne knjižarske mreže kroz programe samozapošljavanja i razvoje malog poduzetništva u ovom sektoru;
  4. zaštita i poticanje autorskog rada (pisaca, prevoditelja, ilustratora, dizajnera ...);
  5. osposobljavanje i zapošljavanje mladih na poslovima u nakladništvu, knjižarstvu, knjižničarstvu i vezanim zanimanjima;
  6. uključivanje socijalno zanemarenih skupina u društvo putem knjige i čitanja;
  7. poticanje izvoza kroz poticanje prodaje prava na inozemna tržišta te širenje gotovih proizvoda na tržišta u zemljama regije te šire.


Odavno već niti jedna nova važna mjera za knjižni sektor, uključujući i gore navedene, nije usvojena niti pokrenuta, i daleko su već npr. godine 2007. - 2008. kada su za mandata ministra kulture Bože Biškupića i pomoćnice ministra i državne tajnice Nine Obuljen usvojeni Sporazum o jedinstvenoj cijeni knjige i mjera Poticanja književnih programa u okviru knjižarske djelatnosti.

Idućih godina (mandati ministra Jasena Mesića i ministrice Andree Zlatar Violić) donekle je popravljen status pisaca, ustalile su se mjere pomoći piscima: potpora rukopisu u nastajanju i od 2012. godine stimulacije piscima za najbolja književna djela, te mjera ostvarivanje prava autora na naknadu za javnu posudbu.

U međuvremenu su skroz zamrli i višegodišnji pokušaji otvaranja posebnih kreditnih linija za nakladnike ili knjižare u HBOR-u. Krajem 2015. sedam ministarstava (kasnije se pridružilo još jedno) potpisalo je "Izjavu o namjeri poticanja razvoja kreativnih i  kulturnih industrija u Republici Hrvatskoj", da bi promjenom vlasti to postao još samo jedan dokument bez ikakvog konkretnog učinka. No unatoč tome, u 2016. godini je Hrvatski klaster kulturnih i kreativnih industrija krenuo s izradom Nacionalne strategije kulturnih i kreativnih industrija, ali tražena konkretna podrška Ministarstva kulture ministra Zlatka Hasanbegovića je izostala.

 

BROJKE I SLOVA


Skraćeni pregled financiranja knjižnog sektora - autori, izdavači, knjižari, knjižničari - od strane Ministarstva kulture u periodu 2014. – 2016. (u kunama)


SVEUKUPNO:   

2014.  = 41.490.206,80
2015.  = 46.169.083,26
2016.  = 40.780.658,50  * bez konačnog rezultata otkupa

 

               * ova sredstva knjižni sektor dijeli s drugim sektorima


Usporedba pojedinih pozicija potpora knjižnom sektoru za period 2014. – 2016. uglavnom pokazuje stagnaciju, ukoliko se ne zavaravamo povremenim preljevanjima „iz šupljeg u prazno“. Kada se i dogodi pozitivan iskorak, kao npr. 2015. godine kada je  otkup knjiga od nakladnika za potrebe narodnih knjižnica nakon snažnih pritisaka Zajednice nakladnika i knjižara i Knjižnog bloka podignut na cca 12 milijuna kuna, već u 2016. otkup se vraća  na razinu od 9 milijuna, s vrlo neizvjesnom realizacijom planiranog jer je trenutno za tu namjenu utrošeno tek 4,5 milijuna. Na taj način se anulira i stanovito povećanje potpore za izdavanje knjiga, koju pak anulira smanjenje potpore piscima, i tako se potpore prelijevaju a pomaka zapravo nema.

U ovom trenutku otkup knjiga prijeti značajno urušiti završnu bilancu proračunske pozicije „Knjižno izdavaštvo“, i to iz barem tri razloga:

- planirana sredstva rezervirana za otkup na razini su 9 milijuna kuna, dakle čak 3 milijuna manje nego 2015. godine;
- veliko je pitanje koliko će knjiga hrvatski nakladnici uspjeti prijaviti na tu završnu rundu otkupa, s obzirom na smanjenu godišnju produkciju knjiga;
- novo konstituirano Kulturno vijeće za knjigu i nakladništvo u do sada dva odrađena otkupa od ukupno prijavljenih 1294 naslova otkupilo je samo njih 474 (dakle, odbilo je 820 naslova), i teško da će se uz takav kriterij otkupa doći do planiranih 9 milijuna. Dodatni problem pojavljuje se i u broju otkupljenih primjeraka po odobrenom naslovu.

 

2017.

Neprihvatljivo je da se niti u 2016. godini nije poduzelo ništa novo kako bi se pomoglo knjižnom sektoru da pronađe izlaz iz krize, a hoće li se do kraja godine što promijeniti, odnosno kakva će politika prema knjizi biti u 2017., u ovom trenutku nezahvalno je prognozirati, barem dok ne bude poznato ime novog ministra/ice kulture (što bi se moglo dogoditi već tijekom dana u kojem se objavljuje ovaj tekst!, op.ur.).

Stoga nam ne preostaje drugo nego nadati se da će Ministarstvo kulture voditi osoba koja je dobro upoznata ne samo sa svim vidljivim napuklinama već i s dubljim tektonskim poremećajima u hrvatskom sektoru kulture, odnosno knjige.

Potreban nam je netko tko će hrvatsku kulturu s punom kompetentnošću sagledavati u najširem kontekstu, zalagati se za kulturu koja drži do svoje tradicije ali nije zarobljena u vlastitoj prošlosti, za kulturu koja živi i razvija se u suvremenosti uspostavljajući brojne interakcije sa svijetom i drugim kulturama.

Za sve to biti će potrebna i zavidna razina umijeća slušanja, vođenja tolerantnog dijaloga i uvažavanja prijedloga koji dolaze iz „baze“, uz menadžerske vještine i poznavanje funkcioniranja samog ministarstva, ali i kulture u kontekstu kulturnih i kreativnih industrija, gdje bi upravo hrvatska knjiga trebala biti jedan od zamašnjaka.

Jedino se tada možemo nadati da ćemo doći u priliku popraviti ono što se u ovom trenutku velike frustracije mnogima vjerojatno čini i nepopravljivim.

(c) 2016.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –