Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kolumna • Piše: Marko Kovačić • 23.02.2016.

Prirodoslovno jezikoslovlje : O pogreškama koje su prije fizikalne nego jezične naravi

Formulacija nekih rečenica pitanje je puke logike. Ne teorije, pravopisa ni jezičnih pravila nego fizikalno utvrdivih i provjerljivih činjenica i reklo bi se da je onda opravdano očekivati da se jezik pokori tim činjenicama i prirodnim zakonitostima, da jednostavno opišemo svijet onakvim kakav jest, a ipak to ne činimo nego pribjegavamo nekoj izmišljotini, mogli bismo reći laži ili, ljepše rečeno, metafori.

Namjerno griješimo tvrdeći da netko ima plavu kosu kad je očito da je boja kose žuta, da je na semaforu svjetlo žuto kad je očito da je narančasto. Većina ljudi raspoznaje boje. Neke su namjerne pogreške rezultat toga što je jezikom nemoguće opisati sve pojave i situacije u svijetu koji nas okružuje pa tapkamo, skiciramo riječima svoje misli u nadi da će nas sugovornik razumjeti. Swift nam u Gulliverovim putovanjima preko Velikanovića predlaže: „bilo bi svakomu čovjeku zgodnije da sa sobom nosi onakve stvari koje su potrebne da se izrazi pojedini posao, o kojem bi da govore“ pa kad hoćemo reći da želimo popiti čašu vode, onda uzmemo čašu, koju nosimo sa sobom, pokažemo je sugovorniku i napunimo je vodom. Tada će sugovornik znati što želimo. Swift se sigurno dobro zabavljao kad je to pisao.

Katkad ne želimo da nas se razumije pa okolišamo, katkad nas ne žele razumjeti kad ne okolišamo, a katkad se nepotpuno izražavamo radi uštede. Kažemo da povlačimo vodu u zahodu, a zapravo povlačimo ili pritišćemo ručicu kojom se aktivira voda za ispiranje zahoda. Kad kažemo plastični kirurg, sigurno ne zamišljamo čovjeka od plastike nego kirurga koji izvodi plastične zahvate. Dopuštamo si takve nepotpunosti jer nam olakšavaju i ubrzavaju komunikaciju. Nekad nam je pak lakše ekonomizirati misao negoli jezik pa umjesto kraće gdje je daljinski? kažemo dulje gdje je ono za mijenjanje programa?

Prirodne znanosti kao prepreka slobodi

Kao što postoji pjesnička sloboda, tako postoji i ona jezična: općeprihvaćena odstupanja od nekih fizikalnih zakonitosti. Neke greške pravimo svjesno, a neke nesvjesno i čak nepotrebno. Ma znamo da su ono u bilježnici i na hrvatskom grbu kvadratići, ali svejedno to volimo zvati kockice. Znamo da je kretanje Sunca prividno pa svejedno i dalje govorimo da ono izlazi i zalazi iako to zapravo čini Zemlja, da je jutro svanulo i da je noć pala te da su se zvijezde pojavile na nebu iako znamo da su ondje stalno jer znanstvene spoznaje sporo mijenjaju jezik, ali utječu na njega.

Fizičari razlikuju masu i težinu i najradije bi da se riječju težina uopće ne služimo osim ako masu pomnožimo s 9.81. Ne vole kad u jeziku brkamo snagu i jakost struje ili pak zvuk i ton, a munju i grom uvijek ćemo brkati iako nam je razlika jasna. Seizmolozi čak razlikuju potres i zemljotres, a biolozi ne vole kad razne kolutićavce nazivamo crvima i tako svi objašnjavamo jedni drugima kako bi bilo ispravnije, postoji li zapravo razlika između aviona i zrakoplova i što je čemu nadređeno, a što čemu podređeno. Fizikalno, a i logički čudno zvuči da je nešto duplo manje od nečega ili da je triput manje od nečega. Teško bi bilo očekivati da umjesto triput manje počnemo u svakodnevnoj komunikaciji govoriti da nešto iznosi trećinu veličine nečega, ali nije teško reći upola manje umjesto duplo manje pa bi se jezik i fizika mogli barem na pola puta kod upola usuglasiti.

Sve su pečurke gljive, ali nisu sve gljive pečurke

Ustupci u izražavanju nisu bezgranični. Te granice ne povlače uvijek jezičari, nego i znanstvenici ili sama logika. Takve rasprave zacijelo traju stoljećima dok se odnosi među jednim riječima ne ustale i dok ne dođu neke druge na red, dok ne zaključimo da su sve pečurke gljive, ali nisu sve gljive pečurke. Neke je činjenice lako provjeriti, na primjer dovoljno je pogledati na zemljopisnu kartu i vidjeti da je otok Tenerife samo jedan, kao i Uskršnji otok, i bolje bi bilo to učiniti prije nego što opet kažemo „na Tenerifama“ i „na Uskršnjim otocima“. Jezična uvriježenost tu ne pomaže. Riječ Tenerife zapravo je rijetka ostavština nesretnog kanarskog naroda Guanče i njihova berberskog jezika, gdje tene znači „planina“, a ife „bijel“. Mrzovoljnog jezičara u meni više bi veselilo šetati Tenerifeom kad bi se ondje još govorio guančanski jezik nego gledati kakve su divote Španjolci ondje stvorili nakon što su izbrisali cijelu jednu kulturu. I Lanzaroteom bih se radije šetao da se još zove Tyterogatra, odnosno da nije preimenovan i nazvan prema čovjeku koji je „otkrio“ Kanare. No dobro, vratimo se temi fizikalno neprihvatljivih izraza.

Osim u novinama, primjere za ovu temu nalazimo i opet u sabornici, gdje smo prošli put pronašli i pogrešnu primjenu glagola sankcionirati. Vratimo se časkom opet na mandatara da nešto raščistimo. Kad je predsjednica RH povjerila mandat gospodinu Oreškoviću, ona je bila mandatorica, a on je bio mandatar ili opunomoćenik. No čim je postao predsjedničin mandatar, postao je i mandator ili opunomoćitelj koji povjerava man-date, doslovno ruko-dajnice, a povjerava ih mandatarima i mandataricama, odnosno budućim ministri(ca)ma. Mandati se daju iz ruke u ruku, od mandatora do mandatara. To jedno slovo zbunjuje vladajuće, tisak i javnost, zapravo za mandatora kao da nitko nije ni čuo, iako su možda čuli za profesoricu Nives Opačić koja se dugo trudila objasniti tu razliku. Političarima je lako jer kako god i u čemu god pogriješili, uvijek će reći da im nešto što se odnosi na njih „nije sporno“. Poslodavcu nije sporno što nije isplatio plaću, radniku nije sporno što nije obavio posao, rodi nije sporno što je pojela žabu. Možda nije sporno ni nestandardno izražavanje u jeziku, pridavanje glagolu sankcionirati nepostojeće značenje, ali svakome bi trebalo biti sporno kad je jezično izražavanje pogrešno jer je znanstveno neutemeljeno.

Sočno i netočno

Nedavno je u sabornici neki zastupnik upitao što je uzrok da se neka tamo stranka okrenula za 360 stupnjeva, misleći očito na 180 stupnjeva jer je u nastavku govorio da je promijenila smjer, da je nedosljedna. Bivši premijer nedavno je izjavio da Hrvatska neće postati bliskoistočna džamahirija, već moderna progresivna zemlja pri čemu bi riječ džamahirija očito trebala značiti nešto zaostalo, no džamahirija je islamska republika, od istog arapskog korijena kao i džumhurijet ili nešto što se tiče narodnih masa, narodna stvar ili res publica, kao Türkiye Cumhuriyeti ili al-Džumhurija al-Jamanija pa bi po tome izjava mogla zvučati kao da Hrvatska neće postati republika. Kad žele uvrijediti jedni druge, ljudi se često služe riječju kromanjonac, pogotovo kad se želi uvrijediti kro-manjonske kro-Hrvate, što je i opet promašaj jer smo kromanjonci svi mi, Homines sapientes, barem se nadam, a eventualno bismo se mogli posprdno nazivati neandertalcima. Kad neki kromanjonac drugog kromanjonca nazove kromanjoncem misleći da ga je time uvrijedio, uvreditelj će katkad naglas izraziti sumnju u I.Q. uvrijeđenog, što će reći kvocijent inteligencije ili K.I. Reći će mu možda čak da ima I.Q. /aj kju/ sobne temperature. U Celzijevim stupnjevima sobna temperatura iznosi od 23 do 25 stupnjeva pa bi netko s kvocijentom nižim od toga morao biti teško retardiran, toliko da ne bi ni shvatio uvredu. Uvreda ima više smisla na engleskom govornom području, gdje se temperatura izražava u Fahrenheitima pa bi naš uvrijeđeni ondje imao K.I. niži od 73 do 78 °F, što je tek korak do retardacije, dakle lijepa uvreda koja ostavlja dovoljno mozga u glavi da bi se naš niskointeligentni kromanjonac osjetio uvrijeđenim. Osobno se ne bih osjetio pretjerano uvrijeđenim kad bi mi uvreditelj prenio lošu kopiju tuđe inventivnosti i to još izrazio u tuđim jedinicama „aj kju“. Od nekoga s dovoljno visokim ajkjuom očekivao bih da s tih visina vidi tuđi niski i da umije osmisliti nešto svoje.

Uvijek mi je sumnjivo zvučalo ono vječno ponavljano da „iznimke potvrđuju pravila“ dok nisam otkrio da je ta paradoksalna uzrečica rezultat pogrešnog prijevoda.

U zadnje vrijeme često se čuje još jedan izraz koji se pogubio u prijenosu. Talijanski izraz acconto postao je akonto ili „na račun nečega“, još jedno obogaćenje naših nastojanja da kažemo „u vezi s tim i tim“, za što imamo raznolike pokušaje kao vizavi tog i tog, u vezi s tim i tim (čuje se i u vezi/svezi tog i tog), glede tog i tog. Sad se pojavio i taj akonto tog i tog koji je pučki degenerirao u na konto tog i tog. Rekao bih da riječi džamahirija i kromanjonac jednostavno zvuče sočno, bez obzira na svoje pravo značenje. Ta je sočnost bliska onoj iz izreka kao što su „lud kao šiba“, „pijan kao majka“, „glup kao stup“ gdje nije važan smisao nego dobar zvuk, a to je i s „na kontom“ i „ajkjuom“, što pokazuje da najzvučnije nije uvijek i najmudrije.

Vidim u novinama naslov Odustajanje Honde je samo vrh ledenjaka, što baš nema smisla budući da je ledenjak vidljiv cijeli jer nije u vodi nego u planini. Često se brkaju ledenjaci i ledeni bregovi, no još nisam načistu sa santama i razlikama između sante i ledenog brijega. Čekam stručnjake da mi objasne tu razliku pa da vidimo kako je primijeniti u jeziku, odnosno možemo li reći da je nešto vrh ledenog brijega ili vrh sante, odnosno ima li santa vrh ili je ravna.

Neki su ljudi prirodno nadareni govornici koji su svoje slušatelje u stanju uvjeriti u ono što govore i bojom glasa i kretnjama, izrazima lica, ali prije svega načinom izražavanja. Žalosno je kad takav vješti govornik održi nadahnjujući, osvješćujući, prosvjetljujući govor, ali u njemu počini faktografske pogreške vezane za temu o kojoj govori i time sve uprska, na primjer neki predstavnik neke uprave za ribarstvo pokrene program za spašavanje dupina i drugih riba. Mi smo ljudi takvi. Pamtimo mrlje na košuljama i jezične lapsuse bolje nego bit rečenog, ali primjećujemo i uvriježene lapsuse čija se pogrešnost ne smanjuje time što ih svi ponavljaju. Uvijek mi je sumnjivo zvučalo ono vječno ponavljano da „iznimke potvrđuju pravila“ dok nisam otkrio da je ta paradoksalna uzrečica rezultat pogrešnog prijevoda. Eto teme za neki drugi put, a govornicima preporučujem da se pokažu kao dostojni kromanjonci visokog K.I., da propagiraju džamahiriju ako im je već stalo do demokracije i da akonto toga stječu ugled jer će inače težina njihovih riječi biti barem upola manja.
 

Marko Kovačić

Marko Kovačić (Zagreb, 1970) završio je studij lingvistike i talijanskog jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je magistrirao i doktorirao na lingvističkim temama. Boravio je u SAD-u kao stipendist Fulbrightove stipendije, radio kao redaktor hrvatskog izdanja časopisa National Geographic i National Geographic Junior te priručnika i udžbenika stranih jezika za izdavačku kuću Klett. Književnim prevođenjem bavi se od 2000., član je DHKP-a od 2003. Prevodi s engleskog i talijanskog beletristiku i stručnu literaturu, kao i igrane i dokumentarne filmove za televiziju. Objavljuje članke na temu jezikoslovlja i prevođenja.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

Kolumna • 14.12.2015.

Mjera ljepote jezika

– Pretraži sve članke –