Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Barbara Matejčić • 08.05.2007.

Senko Karuza : Plan je jednostavan - opstati i živjeti

U ovoj maloj sredini u kojoj o svakom kruže svakakve priče, o Senku Karuzi možda tkogod pretjera kada spominje kolikog je ugora ulovio ili koliko mu je dobro vino bilo nekog davnog ljeta, ali nitko neće reći nešto loše o njemu. Jednostavno, Senka Karuzu ljudi vole. Kao što su pisci stranih vodiča po Hrvatskoj oduševljeni njegovim domaćinstvom u viškoj uvali Mala Travna, u kojoj živi dobar dio godine, tako i ovi domaći turisti prepričavaju zgode s Visa kojima je protagonist Karuza, često s nekom dozom ekskluziviteta i pomalo mitskog prizvuka.

Zapravo se o Senku Karuzi najrjeđe govori kao o piscu. Odnosno, da piše se navodi kao zgodan dodatak svemu ostalome što radi i u tom je smislu pogođena opaska na naslovnici njegove nove - stare knjige 'Teško mi je reći'': ''Ako u Hrvatskoj danas postoji značajan pisac kojega još treba "otkriti“, onda je to Senko Karuza''. Zapravo, Karuzu ne treba nešto naročito otkrivati, samo ga treba čitati, jer je jedan od najboljih hrvatskih pisaca, i to ako u najbolje ubrojimo stvarno samo nekolicinu.

Karuza piše već dugo (još od zlatnog doba Quoruma), knjige objavljuje zadnjih desetak godina, a sada mu je Profil objavio knjigu sabranih proza ''Teško mi je reći'', u kojoj su kratke priče i prozni zapisi iz knjiga ''Busbuskalai'', ''Ima li života prije smrti'' i ''Vodič po otoku''. Ako je nešto konstanta u njegovoj prozi, onda je to otok, s tim da o toj čestoj književnoj temi Karuza piše - a kako drugačije - s ''pogledom iznutra'', a ne s kopna.

Barbara Matejčić : Kao pisac ste, rekla bih, nažalost nekako u sjeni Vas kao gastronoma, domaćina ljetnih događanja u Maloj Travni, viškog Robinsona… Smeta li vam takva percepcija?

Senko Karuza: Nema svrhe žaliti za stvarima nad kojima nemamo kontrolu ili se nismo potrudili da ih istaknemo. Višeboj na koji sam se odlučio ili, poštenije rečeno, koji igram jer me igra ponijela, ne dopušta mnogo prostora za tako jednostavan nastup. Ne žalim što nisam profesionalac makar mi se najčešće čini da mnoge stvari radim površno i na uštrb drugih. Ali, to je dio slatke muke i danak ovakvom načinu života. A što se tiče načina na koji drugi percipiraju moj rad, to mislim da je isključivo stvar njih i moga rada. Ako stvari nemaju snagu, ne možemo mnogo učiniti da budu drugačije.

Predstavljajući ''Ima li života prije smrti'' prije nekoliko godina, urednik Vaših knjiga Miroslav Mićanović rekao je da pišete sporo i mučeći se. U tekstu se tone osjeća pa me zanima koliko je to točno?

To što je Miroslav rekao odnosilo se na moj perfekcionizam i sate i sate provedene s njim u raspravama o svim mogućim aspektima pisanja, koje su u svom temelju bile prožete sumnjama. Muku proizvodi već uvodno pitanje o svrsi i smislu pisanja, pitanje što mi tu uopće tražimo. Dakle, donekle ste u pravu, jer ne mislim da je to saznanje presudno u doživljaju teksta. Ono više govori o meni i mojim tehničkim sposobnostima.

Bez obzira što pišete o zavičaju, ne služite se dijalektom. Može li se reći da, parafrazirajući onu poznatu izreku o jeziku kao domovini, u Vašem slučaju zavičaj nije u jeziku?

Ne bih rekao. Služim se svim raspoloživim resursima koje jezik ima, a ako je dijalekt izostao, znači da se na njemu nisam mogao izraziti u tome trenutku. Dijalekt me ni sa čime ne obavezuje i ne mislim da manje živim u zavičaju ili da sam se od njega udaljio ako ga opisujem književnim jezikom. Stvari su u Hrvatskoj još dodatno zapetljane nedostatkom mnogih riječi u ''službenom'' jeziku, koje postoje samo u dijalektu, pogotovo otočkom. S druge strane, mislim da dijalekt koji nosim u sebi potkožno odrađuje svoju svrhu, koja se na ovaj ili onaj način može prepoznati u tekstu.

Zbog čega ste se u ''Vodiču po otoku'' odlučili na pripovijedanje u prvom licu množine?

U prvom redu sam htio naglasiti pripadnost jednom starom i čvrstom generičkom biću na umoru, koje čak i u trenutku propadanja svih tradicionalnih vrijednosti, ipak na osnovi njih i iz njih, poput ranjene zvijeri, grize sve krivce pa čak i sebe, možda kao glavnog aktera promjena koje donose zaborav. Činilo mi se da svi osjećamo paradoks koji donosi globalizacija i bilo mi je zgodno pozvati se na neku ''objektivnu svijest“ koja bi mogla na neki način biti branitelj intimnog i posebnog.

To ''mi'' u ''Vodiču'' ima, među ostalim, i ''muzealnu svijest'', pamti, poštuje i nastavlja otočku tradiciju. Koliko je Mediteran još uvijek, iz perspektive Vašeg otoka, onakav kakav je nekoć bio?

Ovim pitanjem ''pogađate u sridu'', naglašavajući razliku između otočke i neke druge perspektive. Gledajući Mediteran izbliza, bolje reći iz njega samog, osjećaj gubitka temeljnih vrijednosti izgleda tragično i rezultira raseljavanjima i kolektivnim egzodusima, kao da to više nije svijet koji je u stanju svojom čarolijom zadržati iole ambicioznijeg čovjeka. To je svijet kojem je vlasnik preko noći postao netko drugi i nepodnošljiv je osjećaj nemoći kreiranja vlastitog svijeta. S druge strane, s kopna, umjetno se veliča i slavi sve ono čega više nema, laže se i vara da to postoji ne bi li se stvorio umjetni raj za odmak od nepodnošljivog besmisla ovakvog načina života. Eto, imamo dva paralelna svijeta koji se nadlaguju i troše u uljepšavanju drugog.

Po tome što nigdje ne imenujete otok mogli bismo reći da postoji opće iskustvo života na otoku. Koliko je to točno i kakvo bi to opće iskustvo bilo?

Doista mislim da otoci u svojoj nevjerojatnoj raznolikosti nose zajedničku, temeljnu crtu koja se razlikuje od „ostalog svijeta“ svojom izolacijom. Komunikacija između tih izolacija uspjela je sačuvati i jedinstvenost i različitost kao glavne strateške odrednice opstanka. To i jest glavna karakteristika Mediterana.

U Vaše prve dvije knjige ljubavnički su odnosi bili neka vrsta barometara stanja ili svrhovitosti života, dok u zadnjoj knjizi gotovo da sasvim iščezavaju. Samo zbog toga što je ''Vodič'' sasvim drugačija knjiga ili postoji još neki razlog?

Vodič je potpuno drugačije tkivo i nije pisan zato da bi problematizirao odnose između dvoje ljudi, nego odnose između različitih kultura.

U ''Ima li života prije smrti'' otok se pojavljuje kao mjesto Vaših dolazaka i odlazaka dok u ''Vodiču'' s otoka odlaze samo drugi. Koliko je teško odlučiti se između ostati ili otići, ili, kako kaže jedan povratnik na otok iz ''Vodiča'', između tamo koje je bolje i ovdje koje je ljepše?

Stvari su danas na otocima vrlo jednostavne i stalno ponavljam da samo treba pogledati statistiku da bismo razbili iluziju o poželjnom prostoru za život. Svako tko može odlazi i ostavlja otvoren prostor devastatorima i bogatašima koji grade kuće za odmor ili ulažu u apartmane, stvarajući tako turističku zonu koja će vrlo brzo postati dosadna i sterilna, jer bez ljudi kojima je to okruženje dom, nemoguće je sačuvati dobru atmosferu, a na kraju i prirodu.

Često se u prozi vraćate u djetinjstvo, i to sjećanje na djetinjstvo varira od idiličnoga do traumatičnoga. Kakvog se odrastanja na otoku sjećate?

Idila i trauma, kad su dovoljno daleko, mogu poprimiti isti predznak. Tako odrastanje u vojnoj zoni, među mirisom kamfora i morem zelenih šinjela može biti idilično. Idiličan može biti i izolirani otok na koji ne dolazi nitko bez policijske provjere i gdje biti stranac znači biti nepoželjan i sumnjiv. Ono što su odlike zatvora u djetinjoj glavi može biti atribut sretnog svijeta. Ali čini mi se da danas, današnjoj djeci koja žive na otoku, nisu tako posložene stvari. Njihovo djetinjstvo je više prožeto čežnjom za drugim nego žestokim doživljajem toga svijeta.

U prozi ne pokazujete netrpeljivost prema turistima, svojstvenu ljudima koji žive u turističkim odredištima. Kako podnosite te ljetne navale ljudi?

Možda da opet spomenem izolaciju?

Nedavno ste osnovali udrugu Multimedijalni mobilni centar Otok u čijoj se organizaciji krajem travnja održava prvi Festival književnosti ''Mare mare''. O kakvoj se udruzi i o kakvom festivalu radi?

Radi se o jednoj malenoj otočkoj udruzi koja je na sebe preuzela obavezu da stvari koje će se događati na otoku određuje sama i da napokon bude selektor i kreator svojih potreba. Možda zvuči pompozno i preambiciozno, jer što bi neki otočanin mogao znati o stvarima koji se događaju u „velikom svijetu“? Ne mislimo preuzeti tuđe stvari u svoje ruke, nego stvarati onakvu atmosferu kakva je nama potrebna, oslobođenu dosadnih turističkih zakonitosti. Plan je strašno jednostavan: opstati i živjeti.

( Razgovor je prvotno objavljen u Vjesniku )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –